Naša današnja priča vodi vas u 67. godinu nove ere, u vrijeme kada je erupcija vulkana Vezuv zatrpala i uništila tri grada na prostoru današnje Italije.

Erupciji koja je uništila Pompeje prethodili su brojni potresi od kojih je najrazorniji bio onaj 67. godine, sedam godina prije katastrofalne erupcije. Pompeji su se brzo oporavljali zahvaljujući svojoj snažnoj ekonomiji, no neke od obnova su još bile u toku kada je Pompeje zadesila konačna smrt.

Do 24. augusta 79. godine, za Vezuv se vjerovalo kako je obična planina. Negdje oko 12 sati uz strahovit prasak “čep” otvrdnute lave kojim je bio začepljen krater vulkana se rasprsnuo od nagomilanog pritiska. Eksplozija je izbacila stup vulkanskog materijala visok oko 20 km, koji je slijedila “kiša” malog kamenja (lapilli), te vulkanskog pepela koji je zatrpao sve u radijusu od 70 km. U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo oko 20.000 ljudi.

Pompeji i obližnji Oplontis su zatrpani za samo nekoliko sati, a potresi i plimni valovi su potrajali sve do sljedećeg jutra. Na kraju je kiša stvrdnula rijeku lave i pokrenula blatne lavine. Grad Herkulanum je zatrpan talogom blata od 20 metara, vjerovatno od jezera koje ispunjavalo krater vulkana prije eksplozije. Većina stanovnika Pompeja nije poginula od urušavanja zgrada, niti od vulkanskog kamenja s neba, već od otrovnih plinova iz vulkanskog kamenja.

Nekoliko dana poslije carska senatorska komisija iz Rima je došla na mjesto tragedije da organizira pomoć za preživjele. Sljedeće godine je i sam car Tit posjetio lokaciju, te pronašao da su uzaludni svi pokušaji za obnovom Pompeja i Herkulanuma. Preživjeli nisu imali druge, već da pokušaju pronaći svoje mrtve te da se odsele na neko gostoljubivije mjesto.

Od tada su Pompeji bili potpuno zaboravljeni, osim nekoliko maglovitih navoda na rimskim kartama koje su prepisivane sve do srednjeg vijeka.

Otkriće Pompeja

Godine 1592., prilikom iskapanja kanala, arhitekt Fontana je otkrio ostatke oslikanog zida, što je dokumentirano i zaboravljeno. Iskapanje je započeto tek 1748. godine za vladavine burbonskog kralja Karla Napuljskog, vjerujući da je riječ o drevnom gradu Stabiae. Godine 1763. iskopan je natpis koji je potvrdio pravo ime grada Pompeja. Kako je Herkulanum bio zatrpan tvrdim slojem blata, a Pompeji mekanim slojem blago otvrdnutog pepela, iskopine su brže napredovale u Pompejima. Poluiskopani Pompeji su postali senzacijom i ranom turističkom lokacijom već u 18. stoljeću.

Iskapanje je pojačano 1860. godine kada je direktor arheološke lokacije postao Giuseppe Fiorelli, koji je prvi primjenio sistem konzerviranja otkrića, i strateški isplanirao iskapanja umjesto bjesomučne potrage za blagom.

Najvažnija otkrića i studije o gradu su djelo Amadea Maiurija od 1924. do 1961. godine.

O jezivim scenama i okamenjenim ljudskim tijelima snimljeni su brojni filmovi, a iskapanja na lokalitetu Pompeja nastavljaju se i danas, iznova otkrivajući nove detalje iz tog naprasno nestalog svijeta.

(SB)