Piše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 28. NOVEMBAR

Danas je u velikoj međunarodnoj policijskoj akciji u Dubaiju uhapšen Edin Gačanin, državljanin Bosne i Hercegovine za kojeg EUROPOL i policija Holandije tvrde da je jedan od najvećih svjetskih krijumčara narkotika. Prema informacijama holandske policije Gačanin je član međunarodnog Super kartela koji pod svojom kontrolom ima čak trećinu ukupnog prometa kokaina u Evropi što je biznis koji se mjeri destinama milijardi eura.

Četrdesetogogodišnji Edin Gačanin kojeg u policijskim evidencijama širom svijeta poznaju i po pseudonimu Dino i Tito, kao dijete je napustio Sarajevo i preselio u Holandiju gdje mu je živjela porodica. Nakon niza hapšenja njegovih ljudi u Južnoj Americi, uglavnom bivših komšija iz Sarajeva,  gdje s nabavljali ogromne  količine kokaina spremnog za transport do Evrope, Gačanin je odselio u Dubai. Tamo je živio u nezamislivom bogatstvu i luksuzu i od tuda je zajedno sa drugim vođama moćnog  Superkartela vodio operacije nabavke i distribucije droge širom planete.

O Edinu Gačaninu i njegovim poslovima u BiH se nije znalo ništa sve do prije dvije-tri godine kada je tu temu otvorio portal Žurnal i njihov tadašnji novinar Avdo Avdić. Priča o bogatstvu i moći Edina Gačanina Tita i njegovog narko ganga djelovala je pomalo nejverovatano, romantizirano. Naročito je nestvaran bio podatak da je jedan od vodećih svjetskih narko dilera boravio prije nekoliko godina u Sarajevu, da su mu domaćini bili neki od poznatih sarajevskih biznismena,  da se družio sa federalnim ministrom policije, te da je Gačanin donirao skupocjenu opremu ovdašnjim policajcima. Sve je to kasnije potvrđeno istragom Uprave policije FMUP-a koja je suspendirala i prijavila nekoliko policajaca koji su osiguravali Gačanina tokom njegove posjete Sarajevu. Neki od tih policajaca su odselili u Dubai gdje su radili kao zaštitari bogatog šefa narko-kartela.

Edin Gačanin će biti izručen pravosudnim tijelima Holandije gdje će sudski odgovarati za kriminalne operacije koje je vodio u toj evropskoj zemlji. Mali su izgledi da u tom sudskom procesu budu tretirani i otkriveni njegovi poslovi i kontakti u Bosni i Hercegovini. Istrage koje su posljednjih mjeseci pokrenute na temelju saznanja prikupljenih iz SKY aplikacije ukazuju da su neki od uhapšenih sudjelovali u pranju novca a da tragovi tog novca vode do Dubaija i  Edina Gačanina. I ranije su policijske agencije u BiH imale ozbiljne indicije dobivene međunarodnoj suradnji da kartel Dino i Tito prljavi novac stečen prodajom kokaina pere u BiH preko njegovih prijatelja koji ga usmjeravaju u kupovinu nekretnina, izgradnju stambenih i poslovnih objekata. U sarajevskim poslovno-medijskim kuloarima se godinama  špekuulira  da brojne investicije, zgrade, naselja, hoteli koje su godinama u BiH kupovali i gradili najčešće anonimni biznismeni i „samozatajni prijatelji“ iz arapskog svijeta zapravo građeni novcem narko kartela iz Dubaija.

Na isti se način tvrdilo da su navodni arapski investitori koji s nakon rata gradili tržne centre, kupovali propale socijalističke firme... zapravo predstavljali samo paravan za pranje novca kojeg je uski krug bošnjačke elite stekao tokom rata raznim sumnjivim poslovima i ogromnim donacijama.

Vlasti u Sarajevu su javno i transparentno odmah nakon okončanja rata pozvale sve potencijalne investitore da svoj novac donesu u BiH gdje ih niko nikada neće pitati ni provjeravati za njegovo porijeklo . To su obećanje uglavnom vlasti ispunile, osim u kratkom period nakon 11. septembra 2001.godine. Tada su pod pritiskom američkih vlasti morali kontrolirati tokove novca brojnih  humanitarnih i sličnih organizacija pod sumnjom za financiranje međunarodnog terorizma. Priče o milijardama eura koje je narko kartel Edina Gačanina proteklih godina plasirao u BiH su vjerovatno pretjerane, ali nije nimalo pretjerano zaključiti da su svi oni koji su se u medijima dovodili u vezu sa ovim krupnim kriminalcem žive na visokoj nozi, investiraju, posluju, grade, korumpiraju vlasti, zaštićeni su od pravosuđa...

UTORAK, 29.NOVEMBAR

Naučni Savjet Univerziteta u Sarajevu isključio je iz svog sastava profesoricu Sebiju Izetbegović, direktoricu Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu, utjecajnu članicu SDA i suprugu lidera te stranke. Razlog nije naveden ali se pretpostavlja da je povezan sa istragom koja se mjesecima vodi u vezi sa njenim sumjivim magisterijem na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Ne želeći prejudicirati kako će se ta stvar na kraju okončati, hoće li doktorica Izetbegović odbraniti svoj ljudsku i akademsku čast, ili će se potvrditi optužbe da je falcificirala i obmanjivala struku i javnost, ipak ću se osvrnuti na dvije stvari u vezi sa ovim pitanjem koje već dugo javnost prati sa velikim interesom. Prvo pitanje je skoro više privatne nego javne naravi a glasi: kako neko sa takvom reputacijom, karijerom, položajem i porodičnim backgraundom može sebi dopustiti poniženja, javne prozivke, sumnjičenja bacanje ljage na cijelu svoju porodicu, političku stranku, radno okruženje?! Zašto gospođa Izetbegović nije svoje zagrebačko školovanje završila na transparentan, nesumnijiv i lako provjeriv način. Imala je sve uslove za to, skoro da nikakvih obaveza osim fakultetskih u tokom boravka u Zagrebu nije imala. Zbog čega se umjesto jedne godine truda, učenja i marljivosti izabrala trideset godina mrcvarenja i sebe i drugih, sumnjičenja, diskvalificiranka, a moguće i sudskih procesa. Ambicioznost je zdrav i pokretački poriv, ali jedino ako je povezan sa odgovornošću i radom. Još je stari i prezreni na svijetu  Karl Marx pisao da je rad jedini izvor morala i da ne postoji neradnik koji je moralan.

Za kraj jedno podsjećanje. Prije nešto manje od četrdeset godina Hamdija Pozderac, jedan od dvojice najmoćnijih ljudi toga doba u BiH, optužen je da je plagirao jednu svoju tada objavljenu knjigu. Bilo je to vrijeme kada je Partija gvozdenom rukom kontrolirale sve, obrazovne insititucije, medije, tajne službe, pa, ipak, skandal tada (sve) moćnog Pozderca  nije ostao prešućen niti zaboravljen. Na kraju je Hamdija Pozderac i sam priznao da njegova  knjiga baš i nije najoriginalnije štivo. Ono što nije kazao je da on zapravo i nije autor knjige, nego da su mu govore članke u njoj publicirane pisali njegovi suradnici. Kakvi god da su bili stvarni  motivi te afere, a ona je bila u značajnoj  mjeri politički dirigirana i motivirana, Pozderac je dao osnova  i alate svojim  protivnicima za medijsko iživljavanje nad njim. Bio je to početak kraja njegove političke karijere, a nakon otkrića afere Agrokomerc Hamdija Pozderac je i fizički nestao sa ovog svijeta.

Ponekad se iz prošlosti, makar ona bila mrska komunistička, ponešto može i naučiti. Hamdija Pozderac je bio moćniji i utjecajniji nego što je bilo koji vladar u BiH bio u prošlom stoljeću. Ali, imao je snage da javno prizna da je zabrljao, muljao, prepisivao, svjestan da će za to priznanje platiti visok cijenu. Profesorica Izetbegović takvih skrupla i odgovornosti, ni  prema javnosti, a ni prema sebi,  očigledno nema.

SRIJEDA, 30. NOVEMBAR

U Beogradu je danas u 54.godini  umro glumac Davor Janjić. Nema niko ko je poznavao Davora, ili koji je samo gledao filmove u kojima je glumio da njegovu smrt neće doživjeti kao težak  osobni gubitak. Iz naših života je otišao najtalentovaniji glumac rođen na ovim prostorima u drugoj polovini prošlog stoljeća.

Davora Janjića sam upoznao tri-četiri godine nakon rata kada se on nakon višegodišnjeg izbivanja, boravka u Londonu i Ljubljani vratio u Sarajevo. Bilo je malo prilika da neko Davora upozna prije rata: sa svoje 22 godine bio je velika, tražena jugoslovenska filmska zvijezda, mjesece je provodio na filmskim  setovima, snimao je mnogo i uspješno, u velikim filmovima tih godina, uglavnom krupne, glavne uloge. Ovo malo duše, Život sa stricem, Čaruga, Belle Epoque, Praznik u Sarajevu, Kuduz...,  to su samo neki od  najznačajnijih filmova u kojim je Janjić u godinama pred rat glumio.  U pauzama između dva filmnska seta nastupao je u beogradskom Atelje 212 i sarajevskoj Sceni Obala. Pričao mi je Davor kako su ga u Londonu njegovi glumački prijatelji i zaštinici velika glumica Vanesa Redgrave i ništa manji Rade Šerbedžija nagovarali da se posveti glumi, nudili mu atraktivne filmske i televizijske projekte. Odbijao ih je uz objašnjenje da ne može stati pred kamere, ili na pozorišne daske zbog bijesa i nemoći da promijeni išta dok njegovi prijatelji, njegov  grad i njegova zemlja nestaju.

Nisam upoznao mnogo ljudi koje je bilo tako lako, jednostavno i trajno zavoljeti kao što je bio slučaj sa Davorom Janjićem. Bio je drag, mio, odgojeno nenametljiv, čak je i  njegova poročna autodestrukcija  imala neke ljupkosti, šarma  i logike. Bio je od one sorte ljudi za koje se pomalo otrcano govorilo da su dobri svima osim sebi. Nije bio neambiciozan, radio je relativno dosta posljednjih godina, ali jeste bio duboko svjestan da se nikada neće ponoviti niti vratiti  ono vrijeme, one kulturne, društvene okolnosti u kojima je dječak rođen u Tuzli u furioznom  blic kriegu postao princ jugoslovenske kinematografije, sarajevski James Dean.  „Od života sam već sve dobio“, govorio je tada tridesetogdišnji Davor Janjić u vrijeme kada smo intenzivno trošili svoje živote i zdravlje po sarajevskim kafanama i toksičnim dernecima.

Nisam Davora vidio petnastak godina, a zajednički prijatelji su mi govorili da je to možda i bolje za obojicu s obzirom kako smo intenzivno  zajedničke dane  i noći  provodili. Gledao sam posljednjih godina njegove povremene nastupe u televizijskim  serijama, uglavnom hrvatske produkcije. Kako piše najpoznatiji hrvatski filmski kritičar Nenad Polimac, današnja publika  Hrvatskoj će ga pamtiti samo po tim serijama a ne, na žalost,  po velikim ulogama u ozbiljnim filmovima.

Šta bi bilo sa Davorem Janjićem, njegovom karijerom  i životom da je  da je glumio u ozbiljnoj, uređenoj kinematografiji pita hrvatski kritičar i odgovara da bi on bio veliko, možda i najveće filmsko ime. Moje je pitanje šta bi bilo od Davora Janjića da mu se pred znatiželjnim, pametnim, dječačkim  očima nije raspao svijet, kakav je poznavao i za koga nije do kraja života pronašao adekvatnu zamjenu koja bi ga  zadovoljila.

Pisac i Davorov prijatelj Marko Tomaš ovih je dana napisao da se preko njegove generacije slomila kola povijesti puna krvi a da je on živio kako je znao i umio.

ČETVRTAK, 1. DECEMBAR

Danas je u Narodnoj Skupštini RS napokon obavljen izbor poslanika za Dom Naroda Parlamenta BiH. Od okončanja oktobarskih izbora poltičke stranke iz Federacije BiH i opozicija u Republici Srpskoj neprestano su ponavljale da se nipošto ne smije desiti da Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada  Dodika dobije četiri od ukupno pet poslanika koliko broj Klub Srba u državnom Domu naroda. Sa četiri svoja čovjeka Dodik kroz Dom naroda može, kao što je činio i u prethodnom pariodu, kontrolirati, odnosno blokirati sve procese na državnom nivou. Opozicione stranke iz RS i stranke iz Sarajeva koje imaju svoje zastupnike u NS RS posjedovale su instrumente da spriječe takav rasplet i da izaberu dva svoja poslanika koja će oduzeti Dodikov kontrolni paket u državnom  Parlamentu. Nakon brojnih neuspješnih dogovora  uz posredovanje i međunarodnih predstavnika, neporedno pred održavanje današnje sjedice, navodno je postignut dogovor, i tobože se cijeli antidodikovski blok dogovorio kako će zajednički glasati za po jednog zastupnika iz SDS-a, odnosno iz PDP-a. Na koncu, kada su se sabrali glasovi, svi su bili , kao, zaprepašteni: SDS je dobio više, a PDP manje glasova nego što je bilo potrebno. Jedan glasački listić je proglašen nevažećim  pa je i četvrto mjesto u Domu naroda palo u krilo Miloradu Dodiku. Odmah su počele međusobne sumnje i optužbe, svojevrsna istraga poturica ko je izdao, ko prekršio prethodni dogovor, a ko prodao svoj glas.

Nebojša Vukanović je prvi optužio SDP-ovce Nermina Nikšića i Vojina Mijatovića da su se prodali Dodiku, Nikšić mu je odgovorio kontraoptužbama. Od poslanika SDS-a se čula tvrdnja  da je izdao PDP, odnosno onaj njegov dio blizak Drašku Stanivukoviću i da je kobni nevažeći glas došao od njihovog poslanika. Time se navodno Stanivuković želi riješiti unutarstranačke konkrencije kako bi  uskoro preuzeo i  vodstvo u PDP-u. Niko ne nudi čvsrte dokaze za svoje optužbe. Ali ono što se može zaključiti  nakon ove farse koja traje nedjeljama a danas je konačno dobilo epilog, jeste sljedeće. Poznavajući sve subjekte u ovom nesretnom igrokazu i njhove lidere, političke stranke iz Sarajeva i opoziciju iz RS potpuno se mogućim  čini svaki od  pomenutih scenarija izdaje. Njima je već odavno strana svaka smišljena politika , bavljenje javnim poslovima je zamijenjeno nemilosrdnom borbom za vlastiti partikularni, stranački i lični interes. Šefovi stranaka nisu politički lideri, nego manje ili više vješti trgovci, nakupci, priprosti ulični šibicari, prodavači magle po nabavnoj cijeni. Milorad Dodik to zna, kao što zna kako se prave poslovi sa njima i na šta se pale i lože njegovi navodni politički protivnici. On je vrhovni Trgovac koji nerijetko zna i preplatiti tu kvarnu opozicionu robu, sebi  nedostojne a pohlepne protivnike iz Federacije BiH.

Da ovaj bal poltičkih licemjera i švercera preraste u opći  maskenbal  političke šizofrenije potrudila se Stranka demokratske akcije. Ona je u svom saopćenju optužila Nermina Nikšića i SDP da su „tajnim dogovorima omogućili SNSD-u dobijanje četvrtog delegata u Dom naroda Parlamentarne Skupštine BiH“.

Iz najveće bošnjačke stranke su podsjetili da je u prethodne četiri  godine tokom koje je SNSD također imao i Dom naroda PSBIH imao četiri delegata „blokirao reformske procese i destabilizirao stanje u zemlji“. Inače, kao što pamti većina javnosti, svi oni koji imaju  pamćenje malo duže od kokoške, četvrtog delegata prije četiri godine Dodiku je isporučila uprvo SDA., odnosno njen lider Bakir Izetbegović. Vjerovatno bi to uradila i ovog puta samo da joj se ili ukazala prilika, ili da je dobila prihvatljivu nemoralnu ponudu od Dodika. Tako su u SDA ovoga puta ispali  moralni i nepotkupljivi, samo zbog toga što niko od njih nije tažio da se ponašaju drugačije!

PETAK, 2. DECEMBAR

Odahnuli su prije nekoliko mjeseci organizatoru Svjetskog prvenstva u nogometu kada su na izvlačenju grupa izbjegnuta mogućnost da se u istoj grupi nađu reprezentacije Hrvatske i Srbije kao jedine regionalne  sudionice Prvenstva. Time je, vjerovali su u Kataru i FIFA-i, otklonjena ako ne jedina, onda sigurno najveća opasnost po javni red i mir na stadionima i oko njih.

Pokazalo se da su organizatori SP-a ispravno detektirali sigurnosne prijetnje povezane sa državama nastalim naspadom Jugoslavije i njihovim navijačima i igračima.  Nisu , međutim, ukalkulirali to da nogometaši porijeklom sa ovih prostora  nastupaju i za reprezentacije koje nisu Hrvatska i Srbija. Ima ih u selekcijama Kanade, Švicarske, SAD, Australije.

I upravo su ti igrači bili akteri ili su se bez svoje krivice našli u središtu najvećih skandala u dosadašnjem dijel natjecanju u Kataru. Utakmicu Hrvatska-Kanada, pored sjajne igre momčadi Zlatka Dalića, obilježio je verbalni linč hrvatskih navijača nad golmanom suparničke selekcije  Milanom  Borjanom. Borjan je rođen u Kninu, kao dječak je morao napusutiti rodni grad tokom Oluje u koloni izbjeglica koja je putovala u Srbiju, a nakon toga roditelji mu sele u Kanadu. Izjave koje je davao poslednjih godina godina nisu bile previše promišljene i poltički inteligentne . Kazna, odnosno osveta za te izjave stigla mu je u Kataru od hrvatskih navijača koji su ga tokom cijelog meča vrijeđali i ponižavali na prostački način. Hrvatski nogometni savez zbog toga čekaju sankcije.

U Istom izbjegličkom valu Hravtsku je napustio i dječak Miloš Degenek koji igra za svoju novu domovinu Astraliju. Slične su sudbine i izvjegličku golgotu prošli i reprezentativci Švicarske Granit Džaka i Đerdan Šaćiri. Njihove su familije izbjegle sa Kosova 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka u vrijeme nemilosrdne  represije nad Albancima koju je provodio Miloševićev satrapski režim. Pred tim režimom i njegovoim bosanskim saveznicima pobjegla je u Švicarsku iz Sanskog Mosta i familija Harisa Seferovića, još jednog reprezentativca Švicarske. Zato je već na drugom SP zaredom utakmica Švicarske i Srbije i na terenu i na tribinama i van njih obilježena incidentima, nesportskim gestovima, mrzilačkim izjavama, političkim prepucavanjima. Ponovo će biti posla za Svjetsku nogometnu organizaciju i njene discplinske organe koji najavljuju istragu i kažnjavanje aktera ružnih scena sa katarskog stadiona.

Ne treba sumnjati da su ovi mladi uspješni ljudi i Borjan i Degenek i Šaqiri i Džaka  iako godinama žive u inozemstvu za cijeli život obilježeni događajima iz rane mladosti, i da je tu  frustarciju teško potisnuti i zaboraviti. No, također je činjenica, žalosna, ali nezaobilazna, da se u svim zemljama bivše zemlje intenzivno i znalački radi na tome stvaranju ambijenta u kojem će te frustracije, netrpeljivosti, stare rane i negativno sjećanje biti iskorišteno kao repromaterijal za nove konflikte i podjele.

Postoje, srećom i drugi primjeri, časniji i sportdskiji. Predrag Mijatović, Edin Džeko, Zvonimir Boban, Luka Modrić, Sergej Barbarez, Dejan Lovren, Dejan Stanković ...svi ovi veliki svjetski igrači su dramatično  osjetili posljedice ratova kojeg su nepsoredno preživjeli. Nikada se za bilo koga od njih nije vezivao niti jedan skandal koji bi bi potaknut iz te frustracije i ratnih rana. Da bi se sa svim tim teškim bagažom uspješno nosili, ne samo sportisti,  potrebno je štošta, od kućnog odgoja, vlastitog moralnog sklopa, otpornost na manipilaciju. Ukratko, ko se ne može staviti u cipele Šaqirija i Džake, teško da se može solidarizirati  sa dramom Milana Borjana.

SUBOTA, 3 DECEMBAR

Slavni engleski nogometaš  Gary Lineker svojevremeno je kazao kako je nogomet igra u kojoj se natječe stotine ekipa, ali u kojoj uvijek pobjeđuju isključivo Nijemci. Citira se ova dosjetka posljednjih dana dok traje SP da bi je se relativiziralo nakon što su Nijemci ispali sa Prvenstva.

Ako bi se ona aplicirala na ovdašnje izborna takmičenja , glasila bi: izbori u  BiH su demokratski praznik i proces  kojem sudjeluje hjiljade ljudi a pobjeđuju uglavnom jedni te isti. U Parlemant  BiH izabrano je skoro polovina ljudi koji su tu već bili prethodne četiri godine. Od famozna četiri poslanika Dodikovog SNSD-a koji su izabrani u Dom naroda državnog Parlamenta trojica su tu već odavno pustili korijenje. Sredoje Nović i Nebojša Radmanović su više od pola stoljeća na političkoj i javnoj pozornici u različitim ulogama i drugačijim režimima. Nikola Špirić samo koju godinu manje.

Nedavno sam gledao film „Argentina 1985“ godine snimljen ove godine koji je, tvrdi se, jedan od ozbiljnijih kandidata za Oskara koji se dodjeljuje za strani film. Film se bavi dramatičnim poglavljem istorije te južnoameričke države, sudskim procesom koji je obuhvatio lidere i pripadnike vojne hunte koja je čitavu deceniju terorizirala građane. Hiljade ljudi ubijeno je i nestalo tokom surove vladavine zloglasnog generala Jorgea Rafaela Vidala. Civilna vlast odlučuje da procesuira šefove  vojne hunte i angažira tužitelja koji će ih optužiti pred civilnim, a ne vojnim sudom. Iskusni tužitelj predan svome poslu i odlučan da kazni generale krvavih ruku ima problem na samom početku. Ne može pronaći suradnike koji nisu na direktan ili posredan način služili vojnoj hunti i zataškavali njihova zlodjela. Tužitelj se stoga okreće mladim kolegama, sudskim pripravnicima, neopterećenim prošlošću i nekorumpiranima. Taj je izbor bio pun pogodak: desetak mladića i djevojaka iz tužiteljevog ureda razmililo se širom Argentine u potrazi za dokumentima i svjedocima protiv zločinačke vojne hunte. Rezultati su bili spektakularni. Glavni tužitelj i njegovi mladi suradnici napisali su optužnicu i potkrijepili je dokazima koje je bilo nemoguće  osporiti. Omogućila im je to i famozna politička volja jer im je nova civilna demokratska vlast dala odriješene ruke ne miješajući se u sudski proces. Cijeli vrh vojne hunte predvođen komandantom Vidalom osuđen je za genocid i izrečene su im doživotne zatvorske kazne. Argentina je tek nakon što su oni uklonjeni mogla krenuti u demokratske procese i reforme.

Na Vlasti u Boisni i Hercegovini, ali i susjednim zemljama su decenijama isti ljudi, koji provode iste politike a koje biraju građani apatični i pomireni sa nesmjenjivošću vlasti i nepromjenjivošću takvog stanja. Ni mladi ljudi koji povremeno pojave, poput Draška Stanimirovića u Banjaluci, ili Benjamine Karić u Sarajevu nisu donijeli ništa novoga, oni koriste iste, populističke, reakcionarne i konzervativne obrasce političkog i javnog djelovanja. Uz manje izuzetke tako ili slično stoje stvari i u pravosuđu, pa se okoštala, bahata i korumpirana vlast ne mora brinuti da će sudskim putem biti uklonjena sa javne pozornice i završiti iza rešetaka. Da parafraziramo staru komunističku frazu: narod kojim ima ovakve starce na vlasti, pohlepne, rigidne i samožive, ne treba brinuti o svojoj prošlosti“

NEDJELJA, 4. DECEMBAR

Ako pogledate jutarnje programe najvećih evropskih televizijskih kuća, ne morate znati jezik na kojem se obraćaju publici  da bi lako uočili šta su teme koje zaokupljaju javnost i kojim se bave tamošnji poltičari: energetika, inflacija, životni standard, to je sveto trojstvo vitalnih prioriteta svugdje u svijetu.

Isti ti problemi  muče i građane BiH, ali to se nikako ne može zaključiti iz javnog djelovanja njenih političkih predstavnika. Na jutarnjim  programima javnih i komercijalnih televizija kod nas od jutra do sutra gledamo sale za sastanke, slušamo neobrojeno puta izgovorene fraze o nacionalnoj ugroženost i floskule u evropskom putu.  Dramatičnu drugačije slike stižu nam sa ulica naših gradova, ispred trgovina, u redovima ispred javnih kuhinja... gdje isvcpljeni, izgladnjeli, onemoćali građani u kamere iznose svoje svakidašnje socijalne jadikovke.

Ima jedna priča iz ratnog Sarajeva, bezobrazno istinita koja govori o bahatom političaru, otpornom na sve nedaće u kojima su građani živjeli tih strašnih godina. Priča kaže da je taj političar, jedan od prvih u Bošnjaka, negdje u drugoj i najtežoj ratnoj godini pronašao u kući štek sa velikom količinom jugoslovenskih, odnosno kako se tada govorilo Markovićevih dinara. Jednog teškog, hladnog i gladnog dana, stavio je bunt tih dinara pred svog tjerohranitelja i rekao mu naredbodavno: Deder, uzmi ove pare, pa otiđi na pijacu,  uzmi nam voća, banana, jabuka, krušaka, nekih slatkiša...

Tjerohranitelj ga je pogledao sa mješavinom prezira i sažaljenja i objasnio mu: „Postoje dva problema šefe: prvi je što ti jugo-dinari već godinu i po ne vrijede, a drugi što isto toliko dugo na pijacama nema kupiti nikakvog voća“.

Kako tad, tako i danas, naše poltičarske Marije Antonete nikako da utuve sebi u glavu zašto ljudi stoje pred prodavnicama hljeba i čekaju kraj radnog vremena kada se hljeb dijeli džaba, umjesto da ti ljudi sjede kod kuće, u toplom, i jedu kolače?!