Piše: Senad Avdić

PONEDJELJAK, 13. MART

Na društvenim mrežama i portalima ovih se dana dijeli i uveliko komentira fotografija na kojoj se vidi zgrada Zemaljskog muzeja u Sarajevu od prije više od stotinu godina. Okruženo livadama, baštama, oranicama... ovo veličanstveno arhitektonsko djelo genijalnog Karla Paržika smješteno na Marijin Dvoru bila je prva namjenska muzejska građevina u tadašnjoj Evropi.

Glasnik Zemaljskog muzeja, najstariji list u BiH piše 1889. godine da je  „svako nastojanje u korist razvitka Zemaljskog muzeja pitanje rodoljublja u krilu samog stanovništva“. U Glasniku se dalje poletno izražava radosna nada da će „Zemaljski muzej postati ljubimče svoga naroda te da mu je stoga zajamčen napredak“.

Eto, tako su mediji pisali prije stotinu i kusur godina kada su strani okupatori izgradnjom Zemaljskog muzeja počeli uvoditi Sarajevo i Bosnu u red civiliziranih, evropskih država, brižljivo razvijajući samopoštovanje kod njenih ljudi.

Tako su, dakle, radili okupatori. A kako su postupali samozvani oslobodioci koji su zagospodarili Sarajevom prije skoro tri decenije. Reagirali su tako što su dopustili da se Zemaljski muzej uguši u siromaštvu, nebrizi i nepoštivanju. Kada je nakon nekoliko godina koliko je Muzej bio zatvoren napokon nađeno privremeno rješenje da njegovo funkcioniranje finansiraju sarajevske Općine, otpori su bili grozni. Tadašnji načelnik Općine Ilidža, Senahid Memić jedan od najgrlatijih boraca-logističara za BiH, tada je prkosno poručio nešto u stilu: „Nećemo finansirati Zemaljski muzej, jer nismo zainteresirani“.

U toj strašnoj barbarskoj izjavi aktuelnog ambasadora Bosne i Hercegovine okupljen je sav prezir i nemar bošnjačke elite prema ovom poglavlju svoje tradicije i istorije. Oni su u zadnjih trideset godina na prostoru Marijin Dvora arhitektonski i urbanistički zaokružili svoju viziju Sarajeva, betonsko-staklenom džunglom, tržnim centrima, dućanima, nepoznatih vlasnika i izgrađenim još manje dostupnim kanalima finansiranja. Samo od novca kojeg u svojoj kafani smještenoj u jednom od tih trgovačkih grdosija godišnje utaji jedan bošnjački kafedžija, moglo bi se osigurati višegodišnjje funkcioniranje Zemaljskog muzeja. To se naravno neće desiti, pa nam ostaje da nestrpljivo čekamo nekog novog, civliziranijeg i odgovornijeg ili okupatora, ili oslobodioca!

UTORAK, 14. MART

Kada neko do koga vam je stalo, neko ko nikada nije iznevjerio vaša očekivanja, neko ko gotovo da nema mrlju u karijeri, ko je pametan i preduhovit napravi glupost, nekako se osjetite glupo, prevareno i izdano. Vjerujem da taj osjećaj koji imam nakon incidenta kojeg je napravio Rambo Amadeus prema crnogorskoj novinarki, dijelim sa hiljadama njegovih slušatelja i poštovatelja.

Prije 35 godina kada sam uređivao jedan časopis u Beogradu objavio sam prvi tekst o momku iz Crne Gore za kojeg do tada nisam čuo, a koji je bio drugačiji od svega što se tada nudilo na ex-jugoslovenskoj estradnoj sceni. Prve njegove pjesme su bila neka vrsta gemišta između ranog Marka Brecelja i Elvisa J. Kurtovicha. Gledao sam i slušao Ramba neposredno pred rat, preselio je bio tih mjeseci u Sarajevo. Kasnije ću od kolege Maje Dizdara saznati da je stanovao kod njega i da su bili priajtelji kao što su drugovali godinama Majov otac, veliki Mak Dizdar i Rambova majka, profesorica književnosti u Crnoj Gori. Pričao mi je jedan slovenački kolega kako su tokom rata neki njihovi fanovi organizirali susret Ramba Amadeusa i Dine Dvornika u Ljubljani. Jedan je došao iz Crne Gore nekim komplikovanim putevima preko Mađarske, drugi je stigao iz Splita. Nakon što su se konačno i sreli, prvo su se krvničkli počeli udarati, kako priliči „zaraćenim neprijateljima“, pa su se preostali dio vremena grlili i plakali nad svim što se u njihovim državama dešavalo.

Rambo Amadeus zbog svinjarije koju je napravio zaslužuje kritiku, ali ne zaslužuje linč, kakav se već širi regionom. Oduzeta mu je počasna titula UNICEF-a, najavljuju se otkazivanja njegovih nastupa.

Sjećam se Ramba Amadesusa prilično rasturenog i u nereprezetativnom stanju krajem 1991. godine iz jednog sarajevskog muzičkog kluba. Rat je bjesnio na jugu Hrvatske i BiH, on ga je teško proživljavao. Nekako u isto vrijeme, premijer njegove Crne Gore Milo Đukanović obilazio je položaje crnogorskih rezervista i bodrio svoje Đetiće u najezdi na Dubrovnik.

Ako su Milu ljudi u regionu tu nečasnu epizodu odavno zaboravili, pa i oprostili, ako već navijaju za njega na predstojećim predsjedničkim izborima, hajdemo malo biti mrvicu tolerantni i prema „bludnom sinu“ Rambu Amadeusu i zažmiriti na barem jedno oko na gluposti koju je napravio!

SRIJEDA, 15. MART

Pitanje ko će o hrvatskih kandidata biti izabran za sudiju Ustavnog suda BiH podijelilo je i konfrontiralo političku scenu u Sarajevu. U igri je dvoje kandidata, Marin Vukoja, kojeg protežira Hrvatska demokratska zajednica uz podršku Nermina Nikšića i Elmedina Konakovića, te Sanela Butigan Gorušanović.

Marin Vukoja je Hercegovac, sekretar je Federalnog parlamenta izabran kao kandidat HDZ-a. Oni koji ga favoriziraju tvrde da je to stručna, a ne stranačka funkcija. S druge starne, Sanela Butigan Gorušanović je Sarajka, sutkinja je Općinskog suda u Sarajevu i potpredsjendica VSTV-a BiH. Novog sudiju Ustavnog suda BiH će izabrati većina u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH.

Previše je nedosljednosti licemjerja i dvostrukih standarda kod oba tabora koji se oko imenovanja oglašavaju. Elmedin Konaković prihvata tumačenje HDZ-a da Vukoja nije stranački kadar nego stručna nestranačka osoba, dakle nije funkcioner nego (samo) kanditat HDZ-a BiH. U to ne vjeruju čak ni oni koji ga predlažu i podržavaju. S druge strane, Stranka demokratske akcije koja navija za gospođu Butigan- Gorušanović tvrdi da se zalaže za stručnost umjesto političke podobnosti kandidata za Ustavni sud BiH. Zaboravljaju da su prije dvadesetak godina oni u Ustavni sud BiH postavili nekadašnjeg predsjednika i potpredsjednicu Stranke demokratske akcije.

Marin Vukoja

Da ni stranačka pripadnost, kao ni stručna kompetencija izabranih sudija ne znači automatski ni njihovu pristrasnost, niti nezavisnost, pokazalo se na više slučajeva tokom posljednjih dvije i pol decenije istorije Ustavnog suda BiH. Kao paradigmatičan se izdvaja slučaj nekadašnjeg sudije Ustavnog suda BiH Mirka Zovka, uglednog i iskusnog pravnika koji je u Ustavni sud BiH bio izabran kao hrvatski član, iako nije bio član HDZ-a. No, sudija Zovko je tokom glasanja o najvažnijem pitanju koje se našlo pred Ustavnim sudom od njegovog osnivanja, konstitutivnosti svih naroda i građana u svakom dijelu BiH, glasao onako kako je to očekivalo tadašnje rukovodstvo HDZ-a BiH. Dakle bio je protiv konstitutivnosti. No, nakon što je zahvaljujući glasovima sudija stranaca on preglasan, desio se jedinstven moralno-pravni obrat. Sudija Zovko, budući da je rođen u Drvaru, postao je ne samo konstitutivan u RS nego je zahvaljući odluci Ustavnog suda BiH protiv koje je glasao izabran za predsjednika Ustavnog suda Republike Srpske!!

Ustavni sud BiH nije samo nezavisni čuvar Ustava on je i politički uvjetovana institucija. Unutar njegovih odluka se, volens-nolens, prelama dominantna politička volja. A politička volja, pak, nije trajna i nepromjenjiva kategorija, podložna je promjenama i neočekivanim obratima.

Gospodina Marina Vukoju ne poznajem, niti su mi poznate njegove stručne reference. Doduše, nisu nikome. Sutkinju Sanelu Butigan Gorušanović poznajem iz brojnih sudskih procesa na kojima mi je suđeno za klevetu. Mislim da je većina njenih presuda, bila oslobađajuća, pozitivna za mene, ali to nije razlog što sam je uvijek doživljavao kao stručnu, nepristrasnu, odmjerenu i profesionalnu sutkinju. Njene pismene presude su prvi mali biseri, važan doprinos  pravosudnom tretiranju klevete sa akcentom na interes javnosti. Ovih dana sutkinju Sanelu Butigan mediji i političari koji ih kontroliraju optužuju da je favorit Stranke demokratske akcije. Ja iz osobnog iskustva mogu potvrditi suprotno: prije nekoliko godina mi je zakazala sudsko ročište na prvi Dan Bajrama! Tu „nesmotrenost“ kadrovi bliski SDA nikada ne bi sebi dopustili.

ČETVRTAK, 16. MART

Američko Ministarstvo trezora  danas je uvelo sankcije za još tri državljanina Bosne i Hercegovine. Ime koje je izazvalo najveću pažnju javnosti je Osman Mehmedagić, zvani Osmica, doskorašnji direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. Pored njega na američkoj „crnoj listi“ našli su se i Dragan Stanković, direktor Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, te Edin Gačanin jedan od najvećih trgovaca narkoticima u Evropi.

Već smo ranije u ovoj emisiji ukazivali da su američke sankcije protiv bosanskohercegačkih dužnosnika koji se posljednjih godina izriču sa pojačanim intenzitetom pretrpjela ozbiljnu devalvaciju. Najviše zbog toga  što nisu bivale praćene adekvatnim postupcima, istragama lokalnih organa, prije svega tužiteljstava i policije. Zato su mnoge osobe koje su uvrštene na crne američke liste bez problema mogle nastaviti javni i politički rad i preuzeti najvažnije poluge vlasti u zemlji.

Bivši direktor OSA-e Osman Mehmedagić koji je tu funkciju obavljao sedam godina reagirao je na američke sankcije tražeći dokaze za teške optužbe kojima je izložen. A optužuje ga se da je zloupotrebljavao funkciju u interesu Stranke demokratske akcije. Mehmedagić tvrdi da je cijelo vrijeme svoga mandata uspješno surađivao sa američkim partnerima i sigurnosno-obavještajnim agencijama. Navodi da je zbog toga bio i nagrađivan.

OSA-a na čijem se čelu nalazio Mehmedagić godinama je zajedno sa američkom agencijom za borbu protiv trgovine narkoticima DEA radila na dokumentiranju kriminalnih poslova međunarodnog narko kartela Dino i Tito. Riječ je o jedom od najmoćnijih i najbogatijih kriminalnih grupa na čijem se čelu nalazi Edina Gačanin, Sarajlija koji više od dvije decenije živio u Holandiji, odakle je prebjegao u Dubai. Koliko je poznato, bosanskohercegovačke obavještajno-sigurnosne agencije su godinama istraživali poslovanje tog kartela u Sarajevu, mrežu suradnika, pranje novca, kupovinu nekretnina. OSA je bila nositelj tih aktivnosti. Činjenica da je američka administracija u istom danu izrekla sankcije i na crnu listu stavila direktora OSA-e Mehmedagića i narko bosa Gačanina je gruba, neodmjerena, ali teško da može biti slučajna. Tim se činom šalje poruka o čijem se sadržaju i adresi na koju je upućena još ne može govoriti.

Ono o čemu se, međutim, može govoriti, jeste da je Osman Mehmedagić sankcioniran kao osoba bliska lideru SDA  Bakiru Izetbegoviću, i da je Amerikancima sve i dobro i loše što se uz njega veže nebitno u odnosu na tu činjenicu. Svjedoci smo da međunarodna zajednica predvođena Sjedinjenim Američkim Državama u BiH  posljednjih mjeseci čini sve da eliminira SDA iz bitnih poltičkih procesa. Pri tom se služe različitim metodama i instrumentima. Jedan od njih je i sankcioniranje i kompromitiranje ljudi iz vrha te stranke, najbližih suradnika Bakira Izetbegovića. Na crnoj listi su se posljednjih godina našla imena osoba poput Fadila Novalića, Asima Sarajlića, Amira Zukića, Mirsada Kukića...Ranije se to desilo Senadu Šahinpašiću, Bakiru Alispahiću.. U određenoj mjeri se i propitivanje akademske karijere Sebije Izetbegović može tretirati kao sastavni dio kampanje destruiranja SDA i njenog muža. Osman Mehmedagić je više od 30 godina važan faktor u sigurnosno-obavještajnom sistemu SDA, pa i obitelji Izetbegović. Da li su ga SAD sankcionirale samo zato što se nalazi na toj, gubitničkoj strani, da li je dakle, on kolateralna žrtva, ili postoji i nešto drugo, ozbiljnije, trebale bi utvrditi nadležne insititucije. Ako je Mehmedagić zloupotrebljavao resurse BH Telecoma kako tvrde iz američkog Ministarstva financija, kako to da se na crnoj listi nisu našli ljudi iz tog javnog preduzeća koji su mu to omogućili. Kako je moguće da takve stvari poznate Amerikancima, a nisu ovdašnjim tužiteljstvima? I konačno, kako su se na crnoj listi našli svi ljudi bliski Bakiru Izetbegoviću, a njega nema?!

PETAK, 17. MART

Famozni Zakon o zaštiti od klevete nije ove nedjelje došao na dnevni red Narodne Skupštine Republike Srpske, ali se zato o njemu naširoko raspravljalo u medijima u BiH i regionu.

U dvije debatne telelevizijske emsiije ove nedjelje sporni zakon je obrazlagao i branio Milan Tegeltija, savjetnik entitetskog predsjednika Milorada Dodika. U normalnim okolnostima to bi radio predlagač, ministar pravde u Vladi RS.

Teško Tegeltija izlazi na kraj sa ocjenama i mišljenjima  pravne struke da je suštinski riječ o zakonu o zaštiti imena i djela Milorada Dodika, po uzoru na sličan zakon kakvog pamtimo iz prošlog, nedemokratskog komunističkog režima. Prije tri dana o tome je Tegeltija debatovao sa sarajevskim advokatom Senadom Pećaninom i nije se proslavio. U večerašnjoj debati na jednoj regionalnoj televiziji stiješnjen je između Željka Bodrožića, predsjednika Nezavisnog udruženja novinara Srbije i hrvatske odvjetnice Vesne Alaburić, najpoznatije braniteljice novinara optuženih za klevetu u Hrvatskoj.

Analizirajući prijedlog Zakona o kleveti koji tu oblast vraća u krivično zakonodavtsvo, odvjetnica Alaburić je primijetila zabrinjavajuće odsustvo interesa javnosti iz teksta predloženog entitetskog zakona. Podsjetila je na primjere iz hrvatske prakse koji pokazuju da se u presudama novinarima i medijima tolerirao određen stepen neistina, ukoliko se radilo o materiji za koju je utvrđeno postojanje javnog interesa. Tegeltija ne želi ni da čuje za taj argument, grozničavo brani prijedlog Vlade RS ponavljajući da laž i kleveta ne mogu biti u interesu javnosti. On je kazao da se u desetak zemalja u Evropi kleveta tretira kao kazneno djelo. Na to mu je odgovoreno da je riječ o demokratskim državama sa slobodnim i nezavisnim pravosuđem. Istovremeno, sve međunarodne analize, od OSCE-a do Evrpske komisije, ukazuju na spregu politike i pravosuđa u RS i BiH.

Ono što Tegeltijini televizijski sagovornici nisu koristili kao argument, a mogli su i trebali, jeste da je pravosuđe u BiH doživjelo svoj najveći sunovrat tokom punih sedam godina koliko je ovaj Dodikov savjetnik bio na čelu VSTV-a. Bilo je novinara, a jedan sam od njih, koji su tvrdili da je Tegeltija i tada obavljao posao po željama Dodika. Zbog tih tobožnjih kleveta on me je tužio. Na sudovima čije je sudije postavljao upravo on sa svojim poslušnicima, nije bilo izgleda da Tegeltija izgubi spor protiv novinara. Je li on tih godina bio Dodikov igrač, ili nije, moglo se uvjeriti nakon što je smijenjen od strane VSTV-a. Već narednog dana našao je posao kao savjetnik tadašnjeg člana Predsjedništva BiH iz reda Srba.

A sjećate li se zbog čega je Milana Tegeltiju smijenila većina članova VSTV-a? Zato što je snimljen njegov telelefonski razgovor za jednom članicom VSTV-a kojoj on obećava zaposlenje njene sestre na nekom od sudova u RS.

Dakle u predmetima klevete, o sudbinama novinara i medija u RS, i BiH, novčanim i zatvorskim kaznama, odlučivat će sudije koje je godinama selektirao i imenovao sadašnji savjetnik Milorada Dodika.

Međunarodna zajednica, strane ambasade, žestoko se protive predloženom zakonu o kleveti u RS. Tvrde da taj zakon udaljava BiH od Evropskog puta. Pa to i jeste, ako ne primarni onda sekundarni cilj predloženog zakonskog rješenja: da se udaljevanjem od Evrope i njenih vrijednosti  RS približi tamo gdje je Dodik bazično usmjerava-prema Rusiji! 

SUBOTA, 18. MART

Prije dva dana razgovarao sam sa novinarkom Hrvatske televizije Majom Sever koja u Sarajevu radi prilog u Elmedinu Konakoviću, ministru vanjskih psolova. Prilog će biti emitiran u regionalno popularnoj emisiji Nedjeljom u 2 urednika i voditelja Aleksandra Stankovića. Konaković je novinarima i javnosti u Hrvatskoj nepoznanica, nova „faca“ prema kojoj postoje nemale simpatije i primjetan interes javnosti da ga se bolje upozna.

Da bih malo raširio pozitivnu sliku i relativizirao predodžbu koju medijski stvara o sebi kao modernom proevropskom političaru, podsjetio sam kolegicu sa HRT- a na rigidan odnos Konakovića i njegov stranke prema Paradi ponosa u dva navrata održanoj u Sarajevu. Taj sam kalkulantski, licemjeran odnos povezao sa njegovim koketiranjem sa klerikalističko-konzervativnim krugovima koji su u određenoj mjeri zaslužni za izborne uspjehe stranke Naroda i pravde. Samo se time može objasniti da su ministri te stranke u Vladi Kantona sabotirali i pozivali na otkazivanje Parade ponosa koju je podržala i financijski i politički Vlada u kojoj sjede!?

Za razliku od Konakovića, koji se uvijek nekako izmigolji i skloni po strani tokom priprema i održavanja Prajda, Milorad Dodik, njegov koalicijski partner, jučer je bio brutalno eksplicitan. Mi smo protiv bilo kakvih okupljanja te vrste i tačka, poručio je Dodik.

Tako je predsjednik RS  poslao dvostruku poruku: homofobnim huliganima da nemilosrdno nasrnu na šačicu učesnika tribine o pravima gay osoba, a policiji da se ne miješa i ne sprječava nasilje. Sudeći prema snimcima koji noćas stižu sa ulica Banjaluke i jedni i drugi, huligani i policija, dosljedno se drže Dodikovih preporuka; prvi mlate, udaraju, proganjaju sumnjive, drugi se drže po strani i tolerišu nasilje. Iz daljine dopiru sablasne poruke sa stadiona Borca na kome navijači pozivaju na ubijanje pedera.

Ne radi se ovdje samo o odnosu vlasti i huliganskih nasilnika koji joj služe prema jednoj grupi, kakve su gay osobe. Ovdje se radi o histeričnoj, zastrašujućoj netrpeljivosti prema svakoj manjini, seksualnoj, nacionalnoj, vjerskoj, političkoj... Radi se o sprezi vlasti i nasilničkih, mržnjom induciranih  grupa u obračunu sa slabijim, malobrojnijim, drugačijim. „Isto ovakvo nekažnjivo nasilje se na ulicama Banja Luke valjalo u proljeće 1992.godine prema Bošnjacima i Hrvatima“, poručuje mi sinoć poznanik koji je tih užasnih dana uspio izbjeći u Evropu. To nismo mogli gledati, ali jesmo mogli u živom prenosu posmatrati događaje u tom gradu od 7. maja 2001. godine prilikom pokušaja postavljanja kamena temeljca za džamiju Ferhadija. Dok je trajao linč i kamenovanje učesnika i gostiju (jedan čovjek, Murat Bradić, tada je ubijen) jedan sarajevski poltičar je razgovarao sa Dodikom, koji je tada bio u opoziciji. Na njegovo pitanje šta će  uraditi, kako će reagirati na pogrom, Dodik mu je šeretski odgovorio: Ako Dragan Čavić, predsjednik Vlade RS ne zaustavi ovo divljaštvo, ja ću ga napasti, a ako ga, pak, zaustavi napast ću ga tri puta žešće!“

NEDJELJA, 19. MART

Sinoć kasno je nakon više o dvanaest sati završen sastanak u Ohridu u budućnosti Kosova. Evropski i američki pregovarači razgovarali su sa predsjendikom Srbije Aleksandrom Vučićem i premijerom Kosova Albinom Kurtijem.

Iz šturih, neodređenih izjava koje su glavni akteri dali nakon sastanka nemoguće je razabrati kakvi su njegovi rezultati i da li su stavovi Prištine i Begrada približeni. Poznato je samo to da se o sadržaju sporazuma nije raspravljalo, jer je taj dio posla obavljen prije dvadesetak dana na sličnom samitu u Briselu. U Ohridu je na dnevnom redu bio proces implementacije sporazuma, dinamika njegove provedbe. Dogovoreno je da će njegovu implementaciju pratiti ovlašteni predstavnici Evropske unije. Kurti je kazao da se on zalagao da se na ono što je danas usuglašeno stave njegov i Vučićev potpis, ali da  je predsjednik Srbije to odbio učiniti. Vučić je zagonetno rekao da jeste postignut „neki dogovor“, ali da će na konačno rješenje, ako ga uopće bude, trebati još čekati. Detaljnije će o razgovorima u Ohridu i njihovim rezultatima Vučić govoriti danas, u nedjelju u obraćanju javnosti ko zna kojem po redu ovim povodom u posljednjih dvije sedmice. U svim tim obraćanjima Vučić je ponavljao da on neće preći crvene linije koje je davno zacrtao: prvo, formiranje Zajednice Srpskih opština, potom da Srbija neće priznati nezavisnost Kosova i na koncu da neće podržati prijem Kosova u Ujedinjene nacije.

Strani pregovarači Josep Borrell, Miroslav Lajčak i Gabriel Escobar su bili suzdržani, oprezni, ali je vidljivo da su nestrpljivi da se ovaj procesa napokon okonča i dođe do rješenja za Kosovo.

„Nisam potpisao kapitulaciju Srbije, kapitulacija je potpisana u ljeto 1999. godine“, poručio je Vučić svojim kritičarima u Srbiji. Aludirao je, naravno, na takozvani vojno-tehnički sporazum između režima Slobodana Miloševića i  čelnika NATO- Saveza koji je parafiran Kumanovu, također makedonskom gradu.

Derek Chollet, visoki američki dužnosnik koji se početkom godine aktivno uključio u pregovore o Kosovu, napisao je prije 15-ak godina knjigu naslovljenu „Tajna povijest Daytona“. U njoj je otkrio mnoge diplomatske tajne koje su prethodile mirovnim pregovorima. Pored ostalog, Chollet je u knjizi  prenio nervozu koja je vladala među evropskim  diplomatama zbog njihovog marginaliziranja tokom pregovora u Daytonu. Da bi nekako umirila frustriranost Evropljana američka administracija i tadašnji predsjednik Bill Clinton su im obećali da će mirovni sporazum iz Daytona biti službeno potpisan i ratificiran negdje u Evropi. Nakon toga je nastalo nadmetanje Londona, Pariza, Bonna, Brisela... oko domaćinstva. Bila je to stvar prestiža, kao da je riječ o nekom važnom sportskom događaju.

Na kraju je odabran Pariz, kako piše Chollet, najviše zbog aktivne i konstruktivne uloge tadašnjeg predsjednika Jaquesa Chiraca tokom posljednjih mjeseci rata u BiH.

Podsjećam na ovo da bih ilustrirao da i mjesta koja međunarodni zvaničnici biraju za pregovore, nisu slučajno odabrana, da ona imaju neko manje ili više vidljivu simboliku i poruku.

Sporazum Srbije i Kosova nakon decenija ratova, sukoba, provokacija, nasilja, sasvim sigurno u međuarodnom diplomatskom poretku ima težinu kakvu je imao Daytonski mir prije 27 godina. Zato se, vjerovatno, vodi računa o svakom detalju, pa i svečanoj promociji postignutog dogovora. Sjeverna Makedonija već je dala dovoljno snažan doprinos, od Kumanova do Ohrida. Svoje potpise Vučić, Kurti i međunarodni garanti njihovog dogovora stavit će, po svemu sudeći, na nekom mnogo glamuroznijem i globalno vidljivijem mjestu.