Piše: Senad Avdić

PONEDJELJAK, 17. APRIL

Punih trideset godina dva zločina počinjena u istom danu, gotovo u isto vrijeme, 16. aprila 1993. godine ujutro, dijele javnost medije, političare, vjerske zajednice i aktiviraju žučne polemike nesmanjenog intenziteta. Riječ je, naravno, o pokolju u selu Ahmići u kojem su pripadnici HVO likvidirali više od 100 civila bošnjačke nacionalnosti, s jedne, te masakru nad 25 hrvatskih civila i vojnika u selu Trusini. Može li se i smije li se pisati i govoriti o žrtvama samo jednog od tih masovnoh zločina, ili je stvar ne samo političke korektnosti nego i elementarne ljudskosti da se oba zločina tretiraju jednako, sa dužnim pijetetom prema žrtvama i prezirom prema dželatima. Znači li izdvajanje jednog od ta dva zločina pristajanje na dvostruke kriterijume, pa na neki način minimiziranje onog drugog.

Trusina

Pokolj na civilima u Ahmićima kao što sam naveo u prošlonedjeljnom izdanju ove emisije, bio je planski izveden, planiran od najvišeg vojnog i civllnog vrha HVO. Na suđenju čelnim ljudima HVO-a i HDZ-a u Haagu, Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću najviše zahvaljujući Blaškićevom odvjetniku Antu Nobilu, nepobitno je utvrđeno postojanje dvostruke lijnije zapovijedanja prije i tokom izvršenja zločin. Ustanovljeno je i na koji je način godinama nakon njegovog počinjenja zločin zataškavan, a odgovorni za njega pošteđeni kaznene odgovornost. Neki od njih kasnije su napredovali u vojnoj i političkoj hijerarhiji Hrvatske.

Ahmići

Odgovornim za zločin u Trusini su pred lice pravde izvedeni skoro dvije decenije nakon što se on desio. Suđeno je zapovjednicima i pripadnicima jedinice Zulfikar. Na suđenju pred Sudom BiH nije utvrđeno da je maskr naređen sa više vojne ili civilne instance. No, pokazalo se da pravosuđe  za sve protekle godine nije učinilo ništa da taj užasni zločin rasvijetli, a ubice kazne. Naprotiv, pokazalo se da su postojali konkretne radnje da se zločin zataška, a počinitelji zaštite. Neki od osuđenih za taj zločin, poput Nihada Bojadžića koji je osuđen na 15 godina zatvora, nakon rata su napredovali u vojnoj strukturi i obavljali visoke dužnosti i zajedničkim vojnim snagama BiH. To, opet, znači  da su unatoč tome što su cijelo vrijeme postojala ozbiljna saznanja o njihovoj umiješanosti u zločin u Trusini, oni imali političku, ili neku drugu vrstu zaštite. Vlast u Sarajevu je tolerisanjem ovog i niza sličnih zločina koje su počinili pripadnici Armije RBiH, ne može se pravdati time da je riječ o izoliranim incidentima odmetnutih vojnika, niti se pozivati na složene ratne uvjete. To kakvog su karaktera zločini bili, trebalo je utvrditi na sudu, a ne putem nekritičkih političkih floskula i neuvjerljivih obmana. Već sam to ponavljao više puta: zločini Armije RBiH, pa ni onaj nad Hrvatima u Trusini, nisu bili planski, ali je planski provođena višedecenijska kampanja njihovog zataškavanja i nekažnjavanja. Činio je to najviši državni, politički i vojni vrh u Sarajevu. Ta crna tačka- tolerisanje zlodjela  i nekažnjavanje zločinaca-povezuje dva strašna zločina, u Ahmićima i Trusini. Barem bi to trebalo biti nešto oko čega ne bi smjelo biti sporenja.

UTORAK, 18. APRIL

U Sudu Bosne i Hercegovine na suđenju Selmu Cikotiću, bivšem ministru odbrane BiH, kasnije i ministru sigurnosti, svjedočio je u svojstvu stručnog vještaka Tužiteljstva BiH profesor Berko Zečević. Profesor Mašinskog fakulteta u Sarajevu vrhunski je ekspert za oblast oružja, namjenske industrije, modernih vojnih tehnologija. Kao vještak te struke svjedočio je i na suđenjima u Haagu i lokalnim sudovima u BiH. Primjerice, u predmetu protiv optuženih za atentat na doministra policije Jozu Leutara prije više od dvije decenije. Svoju ekspertizu o prodaji viška naoružanja koje je realiziralo Ministarstvo odbrane BiH u vrijeme mandata Selme Cikotića, profesor Zečević je iznosio tri dana. Precizno, jasno, argumentirano utvrdio je da su Cikotić i njegovo Ministarstvo prodajući viškove naoružanja pogodovali zagrebačkoj firmi Scout. Učinjeno je to pravljenjem novih aneksa na već potpisane ugovore, kojima je omogućeno da zagrebačka firma umjesto starog i otpisanog oružja po istoj cijeni dobije novo i perspektivno naoružanje i municiju.

Selmo Cikotić

Cijela ta operacija je trajala godinama, prve informacije iz tužiteljstava o sumnjivom i štetnom izvozu naoružanja procurile su prije 15-ak godina. To ni na koji način nije utjecalo na Cikotićevu raskošnu političku i perspektivnu akademsku karijeru. Nakon isteka mandata u Ministarstvu odbrane prešao je u kabinet člana Predsjedništva BiH Bakira Izetebegovića kojeg je savjetovao o vojnim pitanjima. Predavao je, pri tom,  na nekoliko državnih i privatnih fakulteta. Boravak u Izetbegovićevom kabinetu iskoristio je da zajedno sa još jednim savjetnikom, Fikretom Muslimovićem, također oficirom u bivšoj JNA, napiše najmanje dvije knjige posvećene životu, radu, političkoj filozofiji i vojnom geniju Alije Izetbegovića. Promocija knjige trajala je mjesecima, odvijala se u svim naseljenijim mjestima u BiH, a knjiga je objavljena i u Turskoj. Nakon isteka Izetbegovićevog mandata, kada je bilo više nego izvjesno da mu optužnica visi nad glavom, Stranka demokratske akcije imenuje Selmu Cikotića za ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH.

Gotovo je nemoguće pobrojati sve funkcije koje je Cikotić obavljao u vojnoj i civilnoj vlasti otkako je u proljeće 1992. godine napustio JNA. Bio je oficir za vezu sa UNPROFOR-om, komandant brigade u Bugojnu, vojni ataše u Americi, dva puta državni ministar, savjetnik, član rukovodstva SDA. Podjednako je teško pobrojati imovinu koju je tokom svih tih godina sticao i umnožavao predratni niskorangirani oficir JNA. Na temelju ekspertize koju je na sudu izložio vještak Berko Zečević moglo bi se posumnjati da je prodajom novog umjesto starog oružja Ministarstvo odbrane BiH pored štete nanesenu budžetu ugrozilo i odbrambenu moć zemlje. Ako Cikotić bude osuđen za djela koja mu se stavljaju na teret, teško će biti moguće izbjeći pitanje: kako je uopće od ove zemlje i naroda u ime čije je on tri decenije uživao funkcije i ubirao privilegije ostao kamen na kamenu?!

SRIJEDA, 19. APRIL

Jelena Trivić, nedavna kandidatkinja za predsjednicu Republike Srpske, kada je tijesno izgubila od Milorada Dodika, napustila je svoju dosadašnju stranku Partiju demokratskog progresa i politički s osamostalila. Njena nova stranka se zove Narodni front. Uočljivo je da se naziv stranke  podudara sa novim političkim projektom Aleksandra Vučića u Srbiji kojim planira objediniti cjelokupan stranački patriotski spektar u susjednoj zemlji. To je mnoge analitičare ponukalo da dovedu u vezu Trivićkinu stranku sa liderom Srbije koji, prema tim intrepretacijama, nije zadovoljan Miloradom Dodikom i duže vrijeme mu traži alternativu među političarima u RS-u.

Jelena Trivić

Trivićkin Narodni front ovih se dana hvali velikim početnim rezultatima. A ti se uspjesi mjere brojem ljudi koji su joj pristupili. Uglavnom je riječ o poznatim osobama koje su donedavno bile članovi drugih stranaka, najviše Partije demokratskog progresa. Neki od njih su poslanici u Narodnoj Skupštini RS, tako da je Trivićkin NF i bez izlaska na izbore postao parlamentarnma stranka, a najavljuje se i formiranje njihovog kluba zastupnika. Tokom nedjelju-dvije koliko postoji NF nije se desilo da se Jeleni Trivić pridružio ijedan član Dodikovog SNSD-a niti neke od vladajućih stranaka. Naziv Narodni front upućuje da je on osnovan da bi pokrenuo i koordinirao  borbu manjih, marginalnih aktera protiv zajedničkog neprijatelja, dakle vlasti. Za sada, kako stvari stoje, od Trivićkine stranke, ozbiljnu štetu trpi samo opozicija.

Vjerovalo se da će Jelena Trivić kao relativno mlada, nepotrošena političarka svojim stranačkim zaokretom zahvatiti u bazen do sada pasivnih i za politiku nezainteresiranih ljudi, animirati ih i pružiti im šansu. Možda je prerano za donošenje ozbiljnijih zaključaka, ali prvi njeni potezi ne daju nadu da bi to mogao biti njen konačni rezultat.

Doduše, sa Jelenom Trivić i njenim Narodnim frontom dešava se isto što se zbiva sa manje-više svim novoformiranim političkim strankama. Po pravilu, njih formiraju nezadovoljnici iz neke od vladajućih partija, koji onda u novu stranku dovode svoje istomišljenike. Tako je bilo sa Komšićevim DF-om, tako je i sa Narodom i pravdom, Strankom za BiH... Svi oni potvrđuju da stranački život u BiH funkcionira po principu spojenih posuda, čiji se sadržaj prelijeva iz jedne u drugu stranačku posudu. U političkoj utakmici sudjeluju uvijek isti političari, u različitim stranačkim dresovima.

Jedina bitna razlika između političkih stranaka iz Sarajeva koje su proteklih godina osnivali disidenti i ovoga što sa Narodnim frontom pokušava raditi Jelena Trivić jeste što su prvima cilj bio rušenje vlasti, a ovim drugima razaranje opozicije u RS-u.

ČETVRTAK, 20. APRIL

Na današnjoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo desilo se prvi ozbiljan raskol unutar vladajuće koalicije. Neslaganje je nastalo unutar ideološko-vrjednosnog polja i razlika koje tu odavno postoje među stranka koje čine parlamentarnu većinu. Povod je lista osoba koje su predloženi na najviša priznanja koje dodjeljuje Kanton Sarajevu. Na spisku se našlo nekoliko iznimno značajnih i bez sumnje zaslužnih ljudi, poput nedavno preminulih veličina, glumca Saše Petrovića i bibliotekara Duška Toholja i novinarke zastupnice Segmedine Srne-Bajramović. No, komisija je predložila i da se plaketama posthumno nagrade sandžački muftija Muamer Zukorlić, kao i Hasan Čengić, odnosno bivši reisul-ulema Mustafa Cerić. Nakon burne rasprave, svađa i prekida sjednice, prijedlog nije dobio potrebnu većinu. Podržali su ga, kako se i moglo pretpostaviti, zastupnici Konakovićeve Naroda i pravde i Stranke za BiH, dok je ostatak koalicijskih poslanika, uključujući i opozicione iz SDA bio suzdržan, ili protiv.

Skupština KS

Kvadratura kruga onog što se kolokvijalno naziva probosanska, ili sarajevsko-federalna poltička scena je u tome što je ona jedina pluralna i što jedino unutar nje funkcionira višepartizam. Na, uslovno kazano, hrvatskoj i političkoj sceni Republike Srpske permanento je na djelu višestranački autoritarni monizam. Vladajuće stranke, HDZ BiH i SNSD tvrde da je svaki politički pluralizam i različito političko mišljenje jednako nejedinstvu, nacionalnoj izdaji, te da slabe snagu i borbu naroda.

Unutar bošnjačkog, odnosno probosanske političkog korpusa problem je što sve političke stranke pretendiraju osvojiti politički prostor kojeg je decenijama zaposjela i  monopolizirala Stranka demokratske akcije. Riječ je o prostoru desnog, konzervativno-klerikalističkog biračkog tijela čiji se politički i vrijednosni sudovi u znatnoj mjeri formiraju unutar vjerskog miljea i institucija Islamske zajednice.

Islamska zajednica, to nije nikakva tajna, rezervirana je prema novoj vladajućoj političkoj  grupaciji. Njene veze, personalne i interesne sa SDA su trajne i čvrste.

Sve su to razlozi zbog kojih stranke takozvane trojke u Kantonu svaka na svoj način pokušava dobiti povjerenje Islamske zajednice, različitim ustupcima, koncesijama, pa i podmićivanjem. Elmedin Konaković i njegov NIP to rade najduže i najotvorenije. Ranije je to radio novcima koje je bez ikakvih kriterija i kontrole dijelio pojedinim vjerskim službenicima. Dodjela priznanja Ceriću, Čengiću i Zukorliću novi je njegov manevar u zadobijanju simpatija i povjerenja Islamske zajednice. To što ta inicijativa nije podržana od većine u Skupštini Kantona Sarajevo, više govori o odnosu zastupnika prema Konakoviću, nego prema bivšim vjerskim velikodostojnicima.

PETAK, 21. APRIL

Prije izvjesnog vremena u televizijskom intervjuu Davor Sučić, odnosno Sejo Sexon, lider grupe „Zabranjeno pušenje“, zaplakao je dok je govorio o islamofobnim reakcijama dijela publike na njegove obrade nekoliko ilahija, islamskih duhovnih pjesama. Nije razboriti i delikatni sarajevski autor precizirao gdje je i od koga doživio uvrede i optužbe. To je nemoguće utvrditi u dominantnom ambijentu društvenih mreža i njihove neograničene mogućnosti širenja mržnje i ksenofobije.

Eksperimentiranje sa bogatom orijentalnom, ili arapskom muzičkom tradicijom odavno je postalo dio mainstrema svjetske popularne muzike. Na nju se oslanjaju radovi nekih od najznačajnijih svjetskih autora, od Stinga do Madonne, ili u našim uvjetima Džonija Štulića, Gorana Bregovića.

Nedavno je u izdanju Centra za kulturu Tešanj objavljena knjiga u kojoj je objavljen esej Tina Ujevića, vjerovatno najvećeg pjesnika hrvatskog jezika, posvećen pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću, klasiku bosanskohercegovačke književnosti. Ujevićev tekst o Ćatiću objavljen je sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća u Sarajevu  gdje je on tih godina živio i radio. Sa preranom preminuliom pjesnikom rođenim u Tešnju, Ujević se upoznao tridesetak godina ranije u Zagrebu, gdje je Musa Ćazim Ćatić boravio dvije godine kao student i aktivan učesnik književnog i društvenog života. U to vrijeme Sarajevo i Zagreb nalazili su se u istoj državi, Austrugarskoj. Iz Ujevićevog eseja možemo pouzdano rekonstruirati kako su se pripadnici dva, odnosno tri,  južnoslovenska naroda ujedinjeni istim državno-pravnim okvirom međusobno otkrivali, upoznavali, surađivali, radovali tim „otkrićima“. Jedinstveno je iskustvo suočiti se sa zadivljujućom erudicijom kojom hrvataski pjesnički genije Ujević piše o svom bosanskom kolegi. Ujevićevo poznavanje turske, arapske, perzijske i naravno evropske književnosti i filzofije koje su utjecale na poetiku Ćazima Ćatića, koristi mu da ga  tretira kao jedinstven, osebujan spoj tradicija Istoka i Zapada.

Početak dvadesetog stoljeća je vrijeme kada pisci iz Bosne i Hrvatske intenzivno komunciraju, surađuju, utječu jedni na druge. Najveći hrvatski pjesnik tog vremena Silvije Strahimir Kranjčević seli se iz Hrvatske u BiH, najprije Mostar, kasnije u Sarajevo, gdje je umro i gdje je sahranjen. Antun Gustav Matoš, jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca tog vremena putuje u Sarajevo da posjeti Kranjčevića i ispisuje laude Bosni tog vremena, njenim ljudima, kulturi zajedničkog življenja. Ivo Andrić i Musa Ćazim Ćatić borave i objavljuje u Zagrebu. Kasnije će, rekosmo, Tin Ujević doseliti u Sarajevo u kojem će provesti sedam važnih i stvaralački berićetnih godina svog života.

Više od stotinu godina kasnije, danas, dakle, kada je svaka vrsta suradnje, pa i kulturne, umjetničke između Sarajeva i Zagreba opterećena teškim balastom politike i etno-nacionalnih nesporazuma, iskustvo dalekih vremena o kojem  piše u svom radu Ujević djeluju i idlično i nestvarno. Današnjem stanovniku Sarajeva gotovo je nemoguće zamisliti sliku na kojoj jedan hrvatski pjesnik, ekstravagantne vanjštine sa šeširom na glavi sjedi u zadimljenoj kafani na Čaršiji, ispija vino, ili predaje djeci iz boljih kuća francuski i latinski jezik. Kao što je isto tako  teško zamisliti raspojasanog bosanskog bekriju sa fesom na glavi, kakav je znao biti Musa Ćaziom Ćatić, koji stotinu godina kasnije danonoćno banči po zagrebačkim krčmama i objavljuje poeziju u prestižnim hrvatskim časopisima. Zaista smo za cijelo jedno stoljeće daleko dogurali u kulturnom  samoizolacionizmu i emancipaciji jednih od drugih!

SUBOTA, 22. APRIL

Žali mi se kolega fotograf koji je u tom poslu čitav život, koji pamti dugo i prošao je svašta da mu se posljednjih mjeseci „tematski okvir“ sveo na vjerske svečanosti, obilazak crkava, džamija, grobalja. „Prije rata sam sam slikao otvaranje naših fabrika u Bosni i svijetu, obilazio sportske događaje, putovao sa košarkašima, fudbalerima, rukometašima na gostovanja u regiji. A u zadnjih mjesec dana, govori mi, slikao je samo vjerske događaje i svečanosti, od Međugorja do Sarajeva, obilazi džamije i crkve tokom ramazana i Bajrama, dva Uskrsa. Za „promjenu“ je fotografirao i okupljanja na stratištima žrtava iz prošlog rata, koja su također praćena vjerskim obredima i porukama. Kaže da je u ovom mjesecu proveo više vremena i obavio posla na mezarju na Kovačima slikajući razna prigodna okupljanja, nego prije 40 godina na sportskim borilištima tokom Olimpijade.

Šehidsko mezarje Kovači

Sa vjerskih obreda i komemorativnih skupova šalju se političke poruke, a zapravo se politički agitira i manipulira. Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović je danas obilazeći šehidsko groblje na Kovačima poslao nimalo odmjerenu, a pogotovo primjerenu poruku Miloradu Doidiku povodom njegovih najnovijih iredentističkih izjava i planova. Ambijent nepreglednih bijelih nišana u kojem se Bećirović obraća medijima trebao je pojačati i izoštriti snagu njegovog upozorenja Dodiku.

Bio je prije rata jedan pjesnik, bard patriotsko-vjerskog nadahnuća koji je napisao, kasnije i uglazbio prkosnu ratnu pjesmu, svojevrsnu himnu, u kojoj je pjevao o šehidima koji će ginuti za brda ova. Taj pjesnik i političar među prvim je sa prvim ispaljenim metkom pokupio familiju i utekao iz Bosne, napuštajući opjevane borce i buduće šehide. Ne želim reći da bi u slučaju nekog sukoba slično uradio i Denis Bećirović, ali me teško proživljeno iskustvo čini vrlo opreznim: najratoborniji u miru, obično se u ratu zavlače u mišije rupe!

NEDJELJA, 23. APRIL

Teniski turnir „Srpska open“ koji se proteklih sedam dana igra u Banjaluci,  pored svih nedaća za organizatore i tenisače uspješno je priveden kraju. Banjalučka publika je donekle razočarana zbog ranog ispadanja iz turnira Novaka Đokovića, međutim i bez najboljeg tenisača na svijetu od početka od kraja turnira mogli su uživati u vrhunskim nastupima nekih od najvećih igrača današnjice. Đoković možda nije rezultatski ispunio očekivanja svojih brojnih navijača, ali je on svoju misiju obavio samim tim što im je priuštio teniski spektakl najvećeg ranga.

U dijelu bosanskohercegovačke javnosti, pogotovo one u Sarajevu, stvarana je negativna slika i toksična atmosfera oko turnira u Banjaluci. To je dijelom bilo posljedica napadnog politiziranja ovog sportskog spektakla od strane političara koji su bili zaudženi da ga finansiraju i organiziraju. No, ne treba zaboraviti da su Đokovićevi redovni dolasci u Visoko i Sarajevo posljednjih godina, redovno bivali praćeni sličnim komentarima, zlonamjenrim i politički posredovanim.

Damir Džumhur

Turnir u Banjaluci je, što namjerno previđaju njegovi ostrašćeni kritičari iz Sarajeva, pružio priliku za nastup trojici tenisača iz glavnog grada BiH. Bez poziva organizatora turnira, i Đokovića osobno, najbolji BiH tenisači, Damir Džumhur, Nerman Fatić i Aldin Šetkić teško da bi dobili priliku ove godine igrati na turniru ovog ranga i reputacije. Džumhur je najbolje iskoristio ukazanu priliku pokazao da i dalje može igrati vrhunski tenis. Nakon sjajnog meča u kojem je poražen od Andreja Rubljova i u kojem je imao izuzetnu podršku publike, vratilo mu se samopouzdanje i vjera da može igrati na najvećoj razini.

Tenis je još jedan sport u kojem je Sarajevo na margini, bez ijednog pa i najmanjeg turnira, bez infrastrukture, lišen podrške vlasti i društvene zajendice. Tenis je ekskluzivno utoičište djece novokomponovane ekonomske i političke elite, bez masovnosti, organiziranog i stručnog rada sa mlađim kategorijama. Slična ocjena važi i za druge gradove poput Tuzle. U ovom gradu živi i trenira desetogodišnji dječak Boris Jelinić, jedan od najboljih evropskih igrača u mladim kategorijama. Nedavno su njegovi treneri i roditelji uputili dramatičan apel nadležnim strukturama u Tuzli i BiH da se pomogne sportski razvoj dječaka šampionskih potencijala.

U tom pogledu je i Banjaluka pred izazovom na koji način u budućnosti kapitalizirati enormnu popularnost teniskog sporta i kako novoizgrađenu infrastrukturu, terene, staviti u funkciju razvoja ovog sporta. Ovaj grad još od davnih uspjeha tada dječaka Ivana Ljubičića, kasnije jednog od najboljih svjetskih tenisača nema talenta ozbiljnijeg potencijala. Nedaleko od Banjaluke, u Gradišci, živi i trenira 13-godišnja Tea Kovačević, tenisko čudo od djeteta, najbolja mlada tenisačica u BiH, osvajačica brojnih turnira širom Evrope. Vrata narodnim parama sagrađenog teniskog kompleksa u Banjaluci moraju biti 24 sata otvorena za nju i stotine njenih vršnjaka. Vjerovatno se turnir „Srpska open“ u ovakvom formatu neće zadugo vratiti u Banjaluku. Njegov prava vrijednost moći će se izmjeriti isključivo po utjecaju kojeg će imati na teniski sport ne samo u Banjaluci nego i u cijeloj BiH!