Proklizavanje

- U vozilu su sa mnom bili moja mama i još jedan rođak, i na nekih 150 metara od obiteljske kuće u Pajić Polju uočio sam da automobil koji mi je dolazio iz suprotnog pravca polako skreće s puta i praktički leti kroz zrak u rijeku Vrbas, pokraj koje ide prometnica - započinje Mario Oreč prisjećanje na događaj koji nikada neće zaboraviti. Oreč je zaustavio automobil i uputio se prema mjestu na kojem je vozilo, kojim je, kako se pokazalo, upravljao imam Lužić, sletjelo u Vrbas.

- Do Lužićeva vozila u Vrbasu došao sam vrlo brzo, za manje od minute. Nisam skidao odjeću i odmah sam uskočio u Vrbas s namjerom da razbijem vjetrobransko staklo na Lužićevu automobilu - kaže Oreč, naglašavajući da je Lužić imao dosta sreće u samom proklizavanju u rijeku. Lužićev auto, kaže naš sugovornik, okrenuo se u rijeci na bok, tako da je vozač ostao u dijelu vozila iznad vode.

- Kad sam razbio prednje staklo, nisam mogao otvoriti vrata na vozačevu mjestu, tako da sam Lužića morao izvlačiti kroz vjetrobransko staklo, u čemu sam uspio - ističe Oreč, koji je cijelo vrijeme spašavanja imama, tri do četiri minute, bio u vodi do pasa. Dobro, kaže, poznaje Vrbas u tom dijelu njegova toka pa zna da rijeka nije tako brza i duboka.

- Mislim da se imam ne bi utopio da nije bilo nikoga u blizini, ali bi, s obzirom na to da je ostao blokiran u vozilu, bez ičije pomoći, sigurno stradao od hladnoće - procjenjuje Oreč. Prema njegovu sjećanju, temperatura zraka je u vrijeme ovog događaja bila oko nule, a budući da je još bio dan, negdje oko 15 sati, dobro se moglo vidjeti.

Dok su Lužić i njegov spasitelj izlazili iz Vrbasa, na cesti se zaustavilo još nekoliko vozila, od kojih je iz jednoga pozvana Hitna pomoć, koja je brzo došla na lice mjesta i prevezla imama u ambulantu u Gornjem Vakufu.

Pomoć

- Lužić je mogao hodati, bio je pri sebi, ali pod vidnim šokom. Kasnije mi se javio da mi zahvali na pomoći, pa znam da je ugruvao rame i ima neke sitne posjekotine po licu. Javit ću mu se prvom prilikom kad budem opet išao u Pajić Polje - kaže Oreč, privatni poduzetnik koji je kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća stigao u Zagreb na studij, gdje je i ostao, ali nije zaboravio ni rodni kraj, u koji često navraća.

Nakon što je izvukao Lužića iz Vrbasa, Oreč je otišao do obližnje obiteljske kuće, gdje se presvukao i ugrijao, no i on je zatražio liječničku pomoć zbog velikog podljeva na lijevom oku koji je i danas vidljiv i koji je zaradio spašavajući život imamu Lužiću. Dobio je, kaže, puno poruka zahvale i potpore.

- Drago mi je da je cijeli događaj privukao takvu pozornost. Ne zato što želim od sebe praviti nekakvog junaka ili heroja, već zato što vidim da bi moja pomoć imamu u nevolji mogla doprinijela poboljšanju odnosa između naroda u tom dijelu BiH, gdje su ratne posljedice još vidljive - zaključuje Mario Oreč.