U analizi pod nazivom  "Crna Gora 2020: Da li će Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?" navodi se da su se ulaskom Crne Gore u NATO stekli uslovi da se usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti, a Podgorica se sada ponaša kao i druge države zapadne Evrope, jer je na primjer i Italija na sličan način riješila pitanje Katoličke crkve, jednim dijelom i Hrvatska.

Zakon je u crnogorskom parlamentu usvojen u uslovima visokih tenzija, podsjeća se u tekstu.

Iz opozicije su upozoravali da usvajanje zakona može dovesti do sukoba, dok je mitropolit CPC-a Mihailo za zagrebačku Televiziju Z1 rekao da može doći do rata, ako se zakon ne primijeni, iako "ne vjeruje da će do toga doći".

"Šizofreni strah, da će u Crnoj Gori doći do rata, u koji će biti uključena Srbija i Rusija, zbog imovine SPC, je ravan mišljenju da će Crna Gora izaći iz NATO-a u budućnosti, odnosno da se NATO i SAD ne bi umiješale u slučaju ugrožavanja nacionalne sigurnosti/odbrane Crne Gore. Pisma koja su upućena iz sjedišta SPC u Beogradu na razne zapadne adrese, uključujući i papu Franju, kao i pisma koja su neke srpske organizacije uputile američkom predsjedniku Donaldu Trampu, predstavljaju najobičniji politički spin, slično kao i regionalni apel intelektualaca zapadnim vladama da se uključe u 'odbranu' Crne Gore“, smatraju u IFIMES-u.

Ocjenjuju da postojeću situaciju najbolje koristi i crnogorski predsjednik Milo Đukanović za ostvarenje svojih ciljeva.

"Realizujući svoje ciljeve u vezi sa CPC, Đukanović je zloupotrijebio članstvo u NATO-u i intelektualce iz regiona pokušavajući dezinformisati javnost u regionu izmišljajući opasnosti mogućeg prenošenja sukoba u region skrivajući iza toga svoje prave namjere u vezi sa CPC-om", prenose "Vijesti".

U IFIMES-u navode da je osamostaljenje Crne Gore "vješto isplanirano sa zapadnim saveznicima" i Crna Gora je morala stvoriti percepciju da se više ne može živjeti u zajedničkoj državi sa Srbijom.

"Sada je proizvedena nova kriza usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je podstakao masovne proteste pripadnika SPC i dijela opozicije u Crnoj Gori, kojim se želi ponovno stvoriti percepcija i ambijent da se više ne može ni sa SPC u Crnoj Gori“.

Unijatizacija CPC

Izjava vaseljenskog patrijarha Vartolomeja, kako se dodaje, da neće priznati CPC, došla je u pravo vrijeme Đukanoviću, što mu omogućava realizaciju drugog scenarija, a to je unijatizacija CPC, tvrdi se u analizi.

"Kanonsko priznanje CPC izvršilo bi se preko unijatizacije (grkokatolici), tako da bi CPC zadržala 'istočni obred', ali bi imala poglavara rimskog biskupa - papu. CPC bi bila pod kanonskom jurisdikcijom Vatikana. Time bi Đukanović povratio izgubljenu naklonjenost Zapada, a to mu je posebno važno zbog predstojećih parlamentarnih izbora, koji će se održati 2020. Time bi CPC osigurala kanonsko priznanje, Đukanović produžetak vlasti, a Vatikanu bi bio osiguran ulazak u Crnu Goru na 'velika vrata'".

Jedini neuspjeh Đukanovića je u tome, kako tvrde u IFIMES-u, što nije uspio da predsjednika Srbije Aleksandra Vučića uvuče u igru i da on postane dežurni krivac za sve, pa i za destabilizaciju Crne Gore.

Podsjećaju da Crna Gora ima razvijene dugogodišnje intenzivne diplomatske i političke odnose s Vatikanom, a nedavna posjeta premijera Duška Markovića Vatikanu najavila je dolazak pape u Crnu Goru tokom 2020. godine.

U analizi se podsjeća i na podršku mitropolita Amfilohija Đukanoviću 1997. godine kada je došlo do sukoba unutar DPS-a, između tadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića i Đukanovića, a Amfilohije je, kako se navodi, odigrao i vrlo važnu ulogu 2006. godine nakon referenduma kada je Crna Gora obnovila nezavisnost na spuštanju tenzija.

Dodaje se i da ugledni analitičari, istraživači, politolozi, novinari i političari smatraju da niko tako uspješno nije nadmudrio američko-evropsku administraciju kao Đukanović u posljednjih deset godina, navodeći nekoliko primjera.

Takođe u analizi se podsjeća da je DPS prva politička partija na Balkanu koja je potpisala sporazum o saradnji s Jedinstvenom Rusijom Vladimira Putina, a da je nezavisnost Crne Gore uslijedila nakon direktne podrške Rusije i Ruske pravoslavne crkve, o čemu, navode, govori svjedočenje Pola Menaforta, bliskog saradnika Donalda Trampa.

Podsjećaju i da je najviše stranih investicija poslije proglašenja nezavisnosti stiglo iz Rusije.

Suočen sa brojnim problemima i optužbama za korupciju i kriminal Đukanović je izgubio podršku i uticaj koji je imao u regionu prije 10 godina, ocijenili su u IFIMES-u.

Za važne međunarodne aktere on više nije taj koji je neophodan činilac na Balkanu i zbog toga je odlučio da po oprobanom receptu igra na kartu manipulacije nacionalizma i religije i tako izazove tenzije i sukobe, da bi pokazao da je jedini koji može da osigura mir i garantuje stabilnost u regionu.

SPC će morati da preda državi dio imovine

U analizi se navodi da će se, ipak, morati postići kompromis između SPC i Đukanovića u kojem će se SPC morati saglasiti da dio materijalnih dobara preda državi, odnosno Đukanoviću, tvrdi se u analizi.

U ovom slučaju, kako se dodaje, čak kada SPC i ne bi bila vlasnik imovine u Crnoj Gori, ignoriše se sticanje prava svojine održajem, koje označava da neko lice izvjesno vrijeme drži u svojoj faktičkoj vlasti određenu stvar (nekretninu) i na osnovu državine i protoka vremena stiče pravo svojine na njoj.

Prethodni vlasnik (u ovom slučaju država Crna Gora), koji nije držao niti koristio stvar, gubi pravo svojine.

"Pošto je Crna Gora proglasila nezavisnost 2006. godine dugo pasivno držanje vlasnika (države), odnosno nevršenje prava (zanemarivanje vlasništva), može dovesti pod određenim uslovima do svojevrsne sankcije - gubitka prava svojine nad nekretninom/ama", smatraju IFIMES-u.

Iz Kabineta predsjednika Crne Gore odbili su da komentarišu analizu, prenose  "Vijesti".