Međutim, problem se proširio i na bankarski sektor. Oni koji odlaze imaju kredite, a banku nerijetko ne obavještavaju o svojim planovima, što nameće pitanje naplate potraživanja.

Direktor Udruženja banaka u Bosni i Hercegovini Berislav Kutle prije nekoliko dana je ukazao na ovaj problem. Krediti su osigurani preko osiguravajućih društava, međutim, osiguravajuća društva ne osiguravaju slučaj kad neko jednostavno prestane da plaća obavezu i onda banke njihov dug moraju da naplate iz svojih izvora. Zato traže načine za još neku garanciju vraćanja, piše Politika.

Prema riječima Kutlea, kako prenose mediji, neophodan je, prije svega, internacionalni rad.

"Potrebno je raditi na povezivanju BiH s drugim državama, pogotovo s Njemačkom i Irskom, kako bi se moglo doći do mjesta prebivališta onoga ko je podigao kredit i otišao, te mu nametnuti obavezu vraćanja", rekao je Kutle.

Da li će bankari juriti dužnike po bijelom svijetu, pokazaće vrijeme. Mnogi koji odlaze na rad ili sada već i trajniji život u inostranstvu na to su se odlučili upravo zato što s postojećim zaradama nisu mogli da izdrže teret prezaduženosti, najčešće stambenih kredita. Međutim, to što neko ode iz zemlje ne znači da prestaje da plaća tu obavezu. Naprotiv, od većih zarada u stranoj zemlji neki to nastavljaju da čine, a ima i slučajeva da se s bankom raskusuraju", piše Politika.

Što se tiče Srbije, piše Politika, udio nenaplativih kredita je na rekordno niskom nivou, manje od pet odsto svih odobrenih zajmova, tačno 4,7 odsto, prema posljednjim dostupnim podacima.

U zavisnosti od visine pozajmice, različiti su stepeni osiguranja za banku. Najviši stepen izvjesnosti naplate je u slučaju stambenih zajmova, kada banka ima hipoteku sve dok dužnik isplati i posljednju ratu, a u slučaju da prestane da je plaća Nacionalna korporacija za osiguranje stambenih kredita nastavlja da isplaćuje njegovu obavezu banci do prodaje nekretnine.

Zaloga na nepokretnosti, odnosno hipoteka, ne postoji samo u slučaju stambenog zajma, već i kada neko hoće veći iznos, za koji banci nije dovoljna mjenica. Kada neko pozajmljuje od banke desetine hiljada evra mora da računa da će banka tražiti hipoteku na neku dužnikovu nekretninu.

Gotovinski i refinansirajući krediti "pokriveni" su mjenicama, jer je riječ o iznosima manje vrijednosti, mahom od tri do pet hiljada evra, koliko u prosjeku iznose takvi zajmovi kod nas. Dodatno, zaduženja kod banaka – krediti, kreditne kartice, dozvoljeni minus osigurani su kod osiguravajućih kuća. Za zaposlene to je mahom osiguranje u slučaju da neko ostane bez posla i tada banci osiguravajuća kuća namiruje dug po svim zaduženjima, a kod penzionera to je osiguranje za slučaj smrti.

Baš zato što su mjenice u slučaju gotovinskih zajmova slabiji vid obezbjeđenja bankari se pravdaju da rizik moraju da uračunaju u kamatu. I da je baš to razlog što je sada, kada je referentna kamata Narodne banke na rekordno niskom nivou od 2,25 odsto, prosječna kamata na gotovinske zajmove 9,6 odsto.

Zoran Grubišić, profesor na Beogradskoj bankarskoj akademiji, kaže da je kamatna marža rezultat rizika koje banka preuzima usled nepredviđenih događaja. Što se tiče mjenice kao sredstva obezbjeđenja, blanko avalirana mjenica na račun korisnika znači da banka može da se naplati i od budućih prihoda dužnika, bilo gdje i bilo kad da ih on ostvaruje, kaže Grubišić.

Izvjesno je da će se bankari na svaki način boriti protiv nenaplativih zajmova, jer su oni, između ostalog, razlog viših kamata. Jer, ono što ne zarade na jednom klijentu prihoduju od drugog. Sem toga, zbog loših zajmova centralna banka im blokira sredstva za rezervacije, tako da im ne ostaje za kreditiranje, što im je osnovni izvor prihoda.