Za Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta izabran je 27. januar, datum na koji je prije 75 godina, 1945., Crvena armija ušla u Auschwitz i oslobodila nešto više od 7.000 logoraša. Desetak dana prije toga, 18. januara, logorska uprava i straža na brzinu napušta sva tri velika logora iz kompleksa Auschwitz i većinu logoraša, njih oko 60.000, tjera na marš prema koncentracionim logorima u Njemačkoj. Mnogi taj marš nisu preživjeli.

Kad se početkom 1945. godine, pod vojnim udarima Saveznika, Treći Reich počeo raspadati, na vidjelo je izašla istina o koncentracionim logorima, o strahotama teško pojmljivim i po okrutnosti i po razmjerima, tako da su za njihov opis skovane i nove riječi poput genocida i holokausta.

Židovi koji sa područja NDH nisu završili u ustaškim ili nacističkim logorima, od Jadovna i Jasenovca do Auschwitza (tako i oni Jevreji iz Sarajeva i drugih bh. gradova), uspjeli su to uglavnom odlaskom u partizane. Jer je NDH bila puno manje ''izraz volje hrvatskog naroda'' nego što je Treći Reich bio ''izraz volje njemačkog naroda''. Ali nitko od ozbiljnih političara u današnjoj Njemačkoj ne relativizira zločinački karakter nacizma i Trećeg Reicha, niti osniva komisiju da utvrdi da li je ''Sieg Heil'' stari germanski pozdrav korišten i u Wagnerovim operama kao što to rade ''mudraci'' u Republici Hrvatskoj i u ustaškim zabitima ''Herceg-Bosne'' pokušavajući rehabilitirati pozdrav ''Za dom spremni'' zločinačke tvorevine NDH.

Činjenica je da veći dio židovske populacije u NDH nije stradao od nacista nego po ustaškim logorima. Da su Židovi, Srbi i Romi proganjani na osnovi rasnih zakona donesenih u NDH, a ubijani u praksi koju su ustaše uspostavili.

Kako je Holokaust naziv koji se uvriježio za nacistički genocid nad Židovima, ''Spomenik žrtvama Holokausta'' koji će niknuti pored zagrebačke želježničke stanice i kojeg je Kolinda Grabar-Kitarović pozdravila i pohvalila ovih dana pred izraelskim predsjednikom u Jeruzalemu ne samo da ne bi uključivao većinu žrtava ustaškog režima, koji su žrtvama postali zbog svoje etničke pripadnosti, nego bi s nepodnošljivom količinom licemjerja i krivnju za pogrom Židova počinjen u NDH prebacio samo na naciste. Ima nas u Hrvatskoj koji dižemo glas protiv takve strapije!

Prilikom obilježavanja 75. godišnjice oslobođenja Auschwitza, u ponedjeljak 27. januara, vodeći političari iz brojnih država proći će ispod notornog natpisa na ulazu u logor, ''Arbeit macht frei'', rad oslobađa.

Mnoge bi, napisao je predsjednik Antifašističke lige u RH, Zoran Pusić, trebalo podsjetiti da oslobađanju društva od mržnji i predrasuda koje do raznih auschwitza mogu voditi, značajno doprinosi pošteno suočavanje s prošlošću i odlučno suprotstavljanje onima koji mržnju i predrasude potiču kao sredstvo u borbi za vlast.

Mislim da se to itekako tiče i sviju u Bosni i Hercegovini!

Još nešto bih želio istaknuti u ovoj kolumni, a to je govor koji je predsjednik Savezne Republike Njemačke Frank-Walter Steinmeier održao 23. januara u Jeruzalemu. Walter Steinmeier postao je prvi njemački predsjednik koji je dobio priliku održati govor u Yad Vashemu.

Na komemoraciju upriličenu ususret 75. godišnjici oslobađanja Auschwitza njemački je predsjednik bio na visini svoje povijesne misije i još jednom krajnje je jasno, pokajnički i ponizno progovorio o njemačkoj krivnji i odgovornosti koja ne prestaje, kao što ne prestaje ni obaveza pamćenja i učenja.

Steinmeier je svoj govor počeo na hebrejskom: "Baruch atah Adonai Elohenu melekh ha'olam shehecheyanu vekiymanu vehigi'anu lazman hazeh." Drevna je to židovska molitva, blagoslov koji se izgovara na početku nekog izvanrednog događaja, kada se događa i predstavlja nešto novo i kada se Bogu zahvaljuje na toj prilici. "Koja milost, koji dar za mene da vam mogu danas govoriti ovdje, u Yad Vashemu", uskliknuo je potresno i potreseno Steinmeier. Govorio je na engleskom. Jedine riječi izgovorene na njemačkom bile su "Nie wieder". Nikad više.

Izdvojivši nekoliko židovskih imena i konkretnih sudbina i žrtava, rekao je: "Nijemci su ih deportirali. Nijemci su ognjem ispisali brojeve na njihovim rukama. Nijemci su ih pokušali onečovječiti, svesti ih na brojeve, izbrisati svako sjećanje na njih u istrebljivačkim logorima. Nisu uspjeli."

No, osim poniznog samobičevanja zbog prošlosti i iskazivanja zahvalnosti zbog čuda pomirenja i opraštanja, Steinmeier je sa zabrinutošću govorio i o sadašnjosti. Sa zebnjom, zbog novih i mnogobrojnih antisemitskih napada i iskaza. Na kraju je zaključio: "Naše pamćenje će pobijediti ponor. Naša će djela poraziti mržnju. Za to se zalažem. Tome se nadam." Te ponovio molitvu na hebrejskom: "Blagoslovljen neka je Bog koji mi je omogućio da budem ovdje na ovaj dan".

Zoran Pusić i Walter Steinmeier, de facto, koriste riječi Karla Jaspersa, izgovorenih 1946. i upućenih njemačkom narodu o njegovoj moralnoj krivnji. Da, moramo o tome govoriti! Postoji ta naša moralna, metafizička krivnja. Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji u Drugom svjetskom ratu. Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Trebali bismo biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako pravno za djelo nismo odgovorni.

Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata (a onda i Srba, i Bošnjaka i svih drugih, ne, naravno u cilju da se nivelira krivična odgovornost, već da se dogodi povjerenje i pomirenje), dakle, supogođenost čovjeka koji pripada mom hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu, političku povijest i koji postaje svjestan ne dohvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.

Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom.

Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova (jedan ustaša, drugi suradnik Gestapa), morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala.

Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.

Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti.

Tko ne prepoznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: i ja sam Bosna i Hercegovina, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast.

Ali ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas. Možda jednom, kada budemo mrtvi, mognemo reći da smo se oslobodili krivnje.