Piše: NELA VLAŠIĆ

Izjava je to jedne od sudionica protestnog skupa u Samoboru, koja je dobrom dijelu Hrvatske pokvarila nedjeljni ručak, jer je emitirana u sklopu emisije “Nedjeljom u dva”, na HTV1. Još je čitav niz nebuloza, frazetina, ustaške nostalgije sublimirane u pozdravu “Za dom – Spremni” nagrdilo u nedjelju taj lijepi gradiću na obroncima Samoborskog gorja.

No, krenimo redom. Skup je navodno organiziran zbog nesmotrenih izjava Kreše Beljaka, a na prosvjed su dovezeni (vječno isti scenarij), nezadovoljnici iz više hrvatskih gradova. Nezadovoljnici po zadatku.

Pokazalo se kako ih najviše od svega “boli” izjava o davnim prosvjedima u zagrebačkoj Savskoj 66 kojima su uporno, bez razloga, zagorčavali život Vladi Zorana Milanovića i svom kolegi branitelju, tada ministru Fredu Matiću. Krešo Beljak nazvao ih je, naime, “šačicom pijanaca”.

Uvrijeđeni su vele, jer se u izjavi nije vodilo računa da su one mogle povrijediti branitelje, invalide Domovinskoga rata, udovice i djecu poginulih, kao da su oni vodili računa o emocijama vukovarskog branitelja i logoraša Freda Matića ili o Bojanu Glavaševiću, sinu poginulog Siniše Glavaševića, kad su vrijeđali i prijetili plinskim bocama.

Samoborski skup vodio je dijelu vlasti blizak psihijatar Herman Vukušić, izgleda ekspert za sve – od branitelja s PTSP-jem pa do problema koje ima Milan Popović (kojeg zagovara), oko skrbništva nad sinom dobivenim u vezi sa Severinom. Skup je nazvan prosvjedom kontra mržnje, a bio je sve samo ne to, jer se mržnja i ovaj put s govornice slijevala u potocima.

Ti se ljudi neće okupiti zbog gladnih, očajne zdravstvene usluge, do kože oguljene i pokradene države, ali će ih uznemiriti Beljakova izjava na društvenim mrežama… Rekli bi susjedi, koje oni ni u crtiću ne mogu vidjeti: Nije nego!

Neuvjerljivi su do neba. Ta šačica branitelja na gumb, što ih za potrebe ostanka na vlasti pokreće desnica unutar i izvan HDZ-a dosadila je svojim rigidnim stavovima i Bogu i ljudima. Zapeli su u ’91. kad su bili nezaobilazni i važni i trideset godina kasnije ne žele se pomaknuti ni za pedalj.

Neka imaju sve zasluge svijeta za ovu nakaradnu tvorevinu iz koje bježe djeca, ali bulažnjenje o pobjedi antifašista ’91, ako ikada želimo biti civilizirani, ne smije proći bez osude. Ne one, formalne, sudske kakvu oni traže za Krešu Beljaka i Vedranu Rudan, već osude javnosti i oficijelne politike.

Fašizam u svim njegovim oblicima, onim prepoznatljivim kakve smo mogli s TV ekrana čuti u nedjelju iz Samobora, ali i onima manje vidljivima ali ne i manje opasnima o homoseksualnim parovima koji udomljavaju djecu ili izbjeglicama na granicama, valja sasjeći – zgaziti na vrijeme javno pokazujući koliko nam se gadi takvo što, te što mislimo o ljudima koji Hrvatsku ponovo, nakon osamdesetak godina, guraju na krivi kolosijek.

Kakav PTSP, kakve zasluge, nema toga dok promoviraju fašizam i ustaštvo! Nema toga čime nacističke i proustaške ideje smiju i mogu opravdati svoje postojanje. Jasno je svima koji misliti znaju, da skup nema nikakve veze s Beljakom i nekim njihovim istinama o njemu, već da je dirigiran da zastraši.

Prvo je strašenje za potrebe stranačkih izbora u HDZ-u, a potom krajem godine i onih parlamentarnih. Valja dokazati kako jedni kandidati mogu držati ljutu desnicu pod uzdom, dok drugima to ne polazi za rukom. Već viđeno u svim pozama.

Činjenica da razumijemo da su i oni vođa pod nečijom dirigentskom palicom ne amnestira ih od učinjenoga, kao što ih amnestirati od izgovorenih grozota ne može ni puška koju su devedesetih uzeli u ruke. Da neki drugi ljudi, antifašisti tako isto bosonogi i nenaoružani nisu uzeli puške ’41., ovi ’91. ne bi imali što braniti.

Pred nekoliko je dana predsjednica u odlasku nekim čudom među četrdesetak odlikovanih uvrstila i dvoje dalmatinskih partizana. Palminu Poljak (97) i Antuna Baranovića (91). Oboje borci na pravoj strani, oboje prosvjetari nakon rata.

Palmina, SKOJ-evka, nositeljica Spomenice iz ’41. o privilegijama nakon ’45. veli ovo: “Muž i ja smo nakon rata u Splitu i Puli ukupno 18 godina živjeli po zajedničkim kućanstvima s drugima”. Suprug je, da ne bilo dileme, bio u stambenoj komisiji.

Ne smijem ni pomisliti što bi branitelj i braniteljica, pa još članovi HDZ-a, činili devedesetih da su bili u mogućnosti dokopati se kuća i stanova.

Na osude, na kakve je zasigurno u Dalmaciji nailazila od devedesetih na ovamo ta vitalna, gotovo stogodišnjakinja odgovara: “To su vam neznalice i mrzitelji, njima prvo treba analfabetski tečaj!”

Doveženima u Samobor treba koji sat povijesti, kako se njima ne bi tako lako manipuliralo u stranačke, a ako ni to ne pomogne, valja im, kako je to učinio i saborski zastupnik Ranko Ostojić poručiti: “No pasaran! Fašiste smo pobijedili ’45. i opet ćemo ako bude trebalo.”

Tek toliko da jednom poraženo zlo fašizma opet ne digne glavu!

(Prenosimo s portala Autograf)