Piše: BORISLAV RADOVANOVIĆ

Doista bi bilo degutantno komentarisati stotine nebuloznih izjava i komentara oko odluke Ustavnog suda BiH koja osporava član 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Dogurali smo rasprava o osamostaljenju Republike Srpske i "zveckanja oružjem" karakterističnog za slične teme, a bez elementarnog promišljanja kako je odluka Ustavnog suda uopšte mogla produkovati takve nebulozne ideje.

Samo u "zemlji korisnih idiota" moguće je da nekakva odluka suda proizvede ovakvu situaciju prije negoli je uopšte objavljena ili učinjena dostupnom javnosti. Neki sveznadari već se bave "otimanjem vrtića" kao mogućom posljedicom sudske odluke oko poljoprivrednog zemljišta. Zato Dodik i produkuje ujdurmu prije objavljivanja presude.


Opet imamo situaciju poput one nedavne oko "Programa reformi": da Narodna skupština raspravalja i donosi zaključke o dokumentu nepoznatog ili nedostupnog sadržaja. Kad su opozicioni poslanici na sjednicu donijeli kopiju dokumenta i mogli nesporno dokazati da je Dodik potpisao standardizovani obrazac ANP-a - uslijedili su šamari.

U ovom slučaju žurba je zbog ponavljanja mogućnosti da neko u parlament donese odluku Ustavnog suda i upita: kakve ovo ima veze sa materijalom dostavljenim poslanicima i temom posebne sjednice uopšte? Inače, kakav je problem sačekati nekoliko dana dok sporna oduka ne bude objavljena u Službenom glasniku BiH ili na sajtu Ustavnog suda?

Problem je što onda pojedinci ne bi mogli izvoditi cirkuse po kakvima su odavno poznati. Pregledao sam "Informaciju u vezi antidejtonskog djelovanja Suda BiH", kakvom Željka Cvijanović inicira održavanje posebne sjednice parlamenta, i zapitao se: je li ova žena normalna?

Na pet-šest stranica predsjednica je "nabacala" nekoliko slabo smislenih i pravno nepovezivih navoda, te predložila da skupština to raspravi i donese zaključke. Jedini  mogući zaključak u ovoj situaciji glasi: Željki Cvijanović treba poništiti diplomu magistra pravne struke. Ionako je stečena nezakonito.

Predstojeća sjednica zasigurno nema veze sa spornom odlukom Ustavnog suda, jer da ima predsjednica bi sačekala njeno objavljivanje, pa je bar elementarno obradila u svojoj "informaciji". Trebalo bi da narodni poslanici i javnost znaju sa kakvim pravnim argumentima su apalenti nastupili, pa kakav je odgovor dostavila Srpska, te kako je sud na plenarnoj sjednici došao do ove i ovakve odluke.

Tada bi Dodikove mantre o savezu "dvoje bošnjačkih i troje stranih sudija", sa specijalnim zadatkom razbinanja Srpske, bile naprosto smiješne i dokazano neosnovane. Kao njegov student dobro sam upoznao prof dr Miodraga Simovića, dugogodišnjeg sudiju tog suda, i teško da njemu neko može nametati odluke kakve se ozbiljno kose sa ustavom i pravom.

Svojevremeno, kao advokata u krivičnim predmetima, upoznao sam i predsjednika Ustavnog suda BiH, Zlatka Kneževića, zbog čega znam kako i tom prekaljenom profesionaalcu nije moguće nametati pravno neutemeljene stvari. Sa pravnim znalcima poput Simovića i Kneževića nije moguće izvoditi ujdurme u stilu Dodikovih nebuloznih tumačenja i to javnost treba znati.

Upravo zbog navoda i tumačenja "naših" sudija iz Republike Srpske trebalo je sačekati objavljivanje presude, pa se referirati po onome šta ukazuje struka i nauka. Jok, "magistrica pravnica" Željka Cvinanović odlučila je kako skupštinu i građane takvim stvarima ne bi trebalo "zamarati".

Isto tako od vinovnika aktuelne krize nećete doznati šta je tačno osporeno predmetnom odlukom suda. Još manje ćete čuti kako za tu namjenu osnovana državna komisija godinama nije mogla pitanje knjiženja poljoprivrednog zemljišta riješiti konsenzusom, te kako je Republika Srpska to odlučila "prelomiti" po sopstvenoj volji i interesima vlastodržaca.

Sporni, sada poništeni, član 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu utvrđuje kako sva opštenarodna, državna i društvena imovina u vidu poljoprivrednog zamljišta po sili tog zakona postaje svojina i posjed Republike Srpske. Govorimo o isuviše kompleksnoj materiji, a posebice zbog svojinskih rješenja iz vremena socijalističkog uređenja i zajedničke nam države, da bi neki subjekt tek tako sebe pozicionirao kao vlasnika.

Još grđe glasi norma po kojoj Republika Srpska prisvaja i imovinu "bivših društveno-pravnih lica sa sjedištem van teritorije Republike". Znate, svi ti subjekti čije je sjednište izvan ovog entiteta to će nazvati otimačinom, pa makar dolazili iz Srbije. Da ne uvodimo u priču Federaciju BiH i druge države proizašle iz bivše Jugoslavije.

U Sporazumu o pitanjima sukcesije (Beč, 2001.) između država bivše SFRJ kao subjekt odlučivanja učestvuje Bosna i Hercegovina, a konkretno po Visokom predstavniku kao potpisniku. Za pitanja unutrašnje preraspodjele još 2004. godine osnovana je Komisija za državnu imovinu i na tom planu Srpska nema kapacitet za samostalno uređivanje te problematike, a još manje za prisvajanje imovine nasljeđene iz ranijih vremena.

To što državna komisija za deceniju i po nije uspjela riješiti pitanje podjele državne imovine u biti nije naškodilo Republici Srpskoj, bar ne u mjeri spram Bosne i Hercegovine kao države. Znate, sa gro te imovine Srpska faktički gospodari, odnosno bere korist od iste. Kakva je onda "žurba" iznjedrila prošlogodišnje zakonske izmjene?

Znamo mi dobro sa kakvim motivima vlastodršci Republike Srpske nastupaju prema "opštenarodnoj imovini" - redovito kriminalnim i lično interesnim. Je li problem što pojedini moćnici već izgrađene voćnjake ne mogu prevesti u lično vlasništvo jer lopovskom privatizacijom nisu mogli promijeniti vlasničko stanje u zemljišnim evidencijama? Ili tek planiraju privatizovati određene posjede?

Sjetimo se "zakonskih rješenja" donesenih samo kako bi dovršili kriminal oko zemljišta Poljoprivredne škole u Banjaluci. Koliko puta je Narodna skupština izglasala zakone ili izmjene zakona potrebne samo za određeno krivično djelo Dodik-babe i 40 razbojnika?! Svaki lični kriminal predstavili su kao "nacionalni interes".

No, vratimo se temi. Teško da u ovoj situaciji možemo govoriti o otimanju imovine Republike Srpske, odnosno mnogo bliže smo stavu da upravo Republika Srpska nastoji otimati (prisvajati) javna dobra. Samo u tom kontekstu možemo tumačiti odluku Ustavnog suda.

Znači, nije Ustavni sud donio odluku da se određena zemljišta imaju knjižiti na državu, entitete ili šta znam kakve subjekte. Samo je utvrđeno kako nije u skladu sa Ustavom BiH zakonska norma po kojoj Republika Srpska ima pravo prisvajati javna dobra po sili sopstvenog zakona. I to retroaktivnom primjenom zakona!

Ljudi moji, većina tih zemljišta oko kakvih se trenutno sporimo otimana je vijekovima i od strane bukvalno svake imperijalne ili domaće vlasti, tako da je i sam Bog zaboravio tok vlasničkih promjena. Formalno smo to sveli na sukcesiju između bivših republika SFRJ, no čak i u toj dimenziji Republika Srpska nema pravnog uporišta da novim zakonom retroaktivno djeluje i prisvaja dobra.

Vijekovima je ovdje "po sili zakona" ili po faktičkoj sili svojatana imovina, ali se to redovito završavalo strašnim krvoprolićima. Bar oko toga možemo postići jedinstven stav. Sa te pozicije zapitajmo se: treba li nam novo stradanje i razaranje? Posebice jer se Dodik, Izetbegović i Čović ne mogu dogovoriti koji će arčiti narodna-javna dobra? Koji će prisvojiti više?!

Zato u kontekstu aktuelnih dešavanja govorim o milionima "korisnih idiota" kakvi sa visokim nabojem govore o pravima entiteta, naroda i države, a bez poznavanja elementarnih pravnih pojmova. Došli smo do javnih prijetnji oružanim sukobljavanjima bez sasvim racionalnog pitanja: o čemu  uopšte raspravljamo? Možda o presudi koju niko nije pročitao, a očigledno njen sadržaj nije nam uopšte bitan.

Za kraj, vjerujem da su mnogi tokom čitanja ovog teksta pomislili kako ovo nije prva odluka Ustavnog suda BiH oko kakve se masovno sporimo. Znam, pisao sam i o tim odlukama uz redovito apostrofiranje jeftinog politikanstva i naše slabe pismenosti u kombinaciji sa snažnim emocijama. Redovito sam dešavnja svodio na dimenziju "korisnih idiota".

(Prenosimo s autorovog bloga)