DRAGO PILSEL / MOJ STAV: Slutim da hrvatski biskupi kasne s isprikom Srbima, Jevrejima, Romima…

Pod izlikom očuvanja Crkve od skandala stvara se korumpirana stvarnost i sustav s kojim su solidarni njegovi službenici kako bi im ostali zajamčeni ugled, prestiž i moć

  • DRAGO PILSEL - Moj stav

  • 29. Feb. 2020  29. Feb. 2020

Piše: Drago PILSEL ("Slobodna Bosna")

U ponedjeljak, 2. marta ove godine otvara se Arhiva Svete Stolice iz vremena pontifikata za mnoge spornog pape Pija XII. (1939.-1958.). Konačno ćemo, kako koji povjesničar bude objavljivao pojedini rad, dobiti točne odgovore na otvorena pitanja toga pontifikata i na pitanja vezana uz istoga. Ponajprije se nas tiče sve ono što je vezano uz obustavljeni proces kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa i blaženika, kardinala Alojzija Stepinca.

Na primer, mostarski biskup Ratko Perić tvrdi da Stepinac nije u maju 1943. tražio da papa Pio XII. prizna zloglasnu NDH. O tome piše i u knjizi posvećenoj Stepincu - “Nada koja ne postiđuje”, objavljena prošle godine. Ali i mamo i druge izvore/teze. Takve je knjiga američkog povjesničara hrvatskih korijena Joze Tomasevicha “Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945.” djelo vrhunske znanstvene historiografije u kojoj se ne piše hagiografski, kao što to radi biskup Perić, već se odvaja bitno od nebitnog tako da se u povijesne kontroverze unese red i jasnoću i da čitaocu omogući logične zaključke suočavajući ih s preciznom slikom događaja. Da ne bi bilo zabune, Tomasevicha uzdiže ne baš neki ljevičar, već prof. Ivo Banac.

Zamislite pak ovo, kao radnu hipotezu, kao mogućnost: što bi se dogodilo kada bi se u arhivi Pija XII. pronašao dokaz koji bi opovrgnuo teoriju da su Stepincu famozno pismo Svetoj Stolici iz 1943. “podmetnuli djelatnici ustaške diplomacije”?

Dakle, maksimanlno ću pojasniti: ako bi se našao dokaz, neporeciv, da je Alojzije Stepinac sredinom 1943., nakon svih zala, nakon što je Himmler došao u Zagreb osvjedočiti se da je židovsko pitanje “rješeno”, i dalje zagovarao od Pape da prizna NDH (Sveta Stolica to nikada nije učinila, u Zagrebu je imala legata, izaslanika, opata Ramira Marconea, pa će i njegova korespondencija s kardinalon Državnim tajnikom biti od osobita značenja!), tada bi “prvorazredna misija” da se Stepinca proglasi svetim propala. Za ustrajne, kadkad i fanatične odnosno nimalo ekumenske hrvatske (nad)biskupe i za postulatora Stepinčeve kauze Jurja Batelje bi se, narodnim jezikom, reklo da su prdnuli u čabar.

Ali, polako, ja ništa ne najavljujem, niti ovdje zaključujem, samo novinarski razmišljam. I to na temelju riječi pape Franje, koje dobro poznajem i još bolje pamtim. Osobito razumijem da je Papa zaustavio Stepinčevu kanonizaciju (pa i proces beatifikacije pape Pija XII.!) jer ima prigovor savjesti. Stvari nisu jasne, nisu dovoljno dokumentirane, odnosno dokumenti nisu adekvatno proučeni i treba to sada učiniti.

Trajno treba radit. Evo, sada je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranjen doktorat Nataše Mataušić koja demistificira ulogu Stepinca u spašavanju djece žrtve ustaškog terora u akciji Diane Budisavljević.

Otvaranje Vatikanskih arhiva s dokumentima koji se odnose na papinstvo Pija XII., točno na 81. godišnjicu izbora Eugenija Pacellija za papu 1939. godine, najavio je u martu prošle godine papa Franjo, za kojeg, čim je izabran, u knjizi koju sam objavio par tjedana nakon izbora kao izdanje Večernjeg lista (“Franjo – Papa s kraja svijeta”), rekao da je čovjek savjestan.

U spomenutoj knjizi sam napisao i ovo: “Pod izlikom očuvanja Crkve od skandala stvara se korumpirana stvarnost i sustav s kojim su solidarni njegovi službenici kako bi im ostali zajamčeni ugled, prestiž i moć. Cijena je privid vrline. Zbog svih prednosti koje proizlaze iz opstanka privida kakav je da je. Prešućivanje istine o prijestupima za Crkvu postaje pitanjem njezina opstanka. Papa Franjo se toga nije bojao i uvijek je govorio istinu, ma koliko bolna bila. Crkva se očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima

počivala kao institucija moći i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspjedne. Ipak, razloga za nadu ima”.

Koliko je papa Franjo iskren i dosljedan, koliko on budi nadu govori i slijedeća situacija. Dok je još bio nadbiskupom Buenos Airesa ne samo što je prijateljevao s rabinom Abrahamom Skorkom, već su redovito razgovarali pred televizijskim kamerama (možete li zamisliti televizijsku emisiju koju bi tjedno vodili u Sarajevu kardinal Puljić i reis Kavazović? Teško, nažalost).

Rabin Skorka ga je jednom pitao što misli o držanju Crkve tijekom Šoaha na što će budući Papa (bila je to 2010. godina) kazati da mu je poznato da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi i da se on s tim slaže da se to mora učiniti. Kazao je: “Otvaranje arhiva o Šoi (Holokaustu) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Jevreja tijekom ratnih godina pontifikata pape Pija XII., op D.P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: 'Pogriješili smo u tome i tome'. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju” (“O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, juli 2013., str. 74).

I što se je dogodilo? Jorge Bergoglio je postao Papa i naredio je da se pripremi, a sada se i otvara ta famozna arhiva! Valja biti korektan i navesti da od 1. januara 2005. javnosti su dostupni dokumenti vatikanskoga Tajnog arhiva iz razdoblja u kojem je budući papa Pio XII. bio nuncij u Hitlerovoj Njemačkoj.

Elem, znanstvenicima će biti dostupna arhivistička dokumentacija koja se odnosi na papinstvo Pija XII. sve do njegova preminuća 9. oktobra 1958. godine u Castel Gandolfu. Ozbiljno i objektivno povijesno istraživanje znat će u pravom svjetlu i prikladnoj kritici procijeniti djelovanje pape Pacellija, svijetle kao i trenutke velikih teškoća, teških odluka, možda i ljudske i kršćanske opreznost, što se nekima moglo učiniti kao prešućivanje...

I tako, neće se samo odgovoriti na pitanje je li “Hitlerov Papa” ipak veliki čovjek u zla vremena (u što čisto sumnjam), nego i za nas na puno važnije pitanje: ako je ratni sarajevski nadbiskup Ivan Šarić zapamćen kao ustaška hulja jer je otvoreno i žustro, premda je znao za užasne zločine, podržavao ustaški režim i Antu Pavelića, hoće li zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac biti obilježen kao osoba koja je radila nedopuštene i, kako je napisao patrijarh Irinej papi Franji, “stravične kompromise kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera sa Nezavisnom Državom Hrvatskom”?

Jer ako će biti tako, slutim da hrvatski (nad)biskupi dobrano kasne ozbiljnom, dubokom i temeljitom isprikom prema Srbima, Jevrejima, Romima... Onom vrstom priznanja o kojoj je nadbiskup i kardinal Bergoglio govorio rabinu Skorki. I na ovo se nema što više dodati.

loading...

trenutak ...