Piše: DRAGO PILSEL

U petak predvečer Hrvatska katolička mreža je objavila polusatni intervju s kardinalom Vinkom Puljićem koji je trebao biti protokolaran a u povodu Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, značajan doprinos Hrvatskoga Caritasa sunarodnjacima, ali i drugima koji su u potrebi.

U trenutku dok šaljem ovu kolumnu redakciji Slobodne Bosne intervju je još uvijek na udarnom mjestu portala Informativne katoličke agencije. Na stranu što novinar, nepoznat netko, nije shvatio elementarne stvari kao što je ta da nije korektno sjediti na način da tvoja glava bude pola metra iznad glave sugovornika (Puljić je bio zavaljen u niskoj fotelji i prizor iz profila njega i novinara je bio ružan i neprimjeren), Puljić je govorio iz srca, iskreno, na trenutke bolno i sjetno pa sam požalio zbog svih onih intervjua, osobito onih za b-h izdanje Večernjeg lista, u kojima je kardinal “krojio politiku”. Jer ovakvog Vinka Puljića želimo i moramo pamtiti: onog koji izgara za svoju mjesnu crkvu.

Koliko je Puljić bio iskren govori ova rečenica: “Moji svećenici nisu sveci, ali su heroji!” Siguran sam da Vinko tako misli i za sebe: da nije svetac, ali da se herojski držao. I ja mu to priznajem i na tomu mu iskreno zahvaljujem.

Osjećao se Puljić užasno loše. Bio je pun elana i pun snova početkom 1991. kada je postavljen za nadbiskupa i sve mu se 1992. srušilo. Umirao je sa svakim ubijenim stanovnikom Sarajeva, sa svakom župom koja je padala. Bio je i on bez struje i bez vode, bez stakla i bez krova, u podrumu. I bilo je ono ružno ali junačko vrijeme kada su sve oči bile uperene u njega.

U jednom trenutku je bio i jedini vjerski poglavar prisutan ne samo u Sarajevu već u cijeloj zemlji. Da se on maknuo, kako su tražile HDZ-ovske hijene proustaškog HVO-a, koje su jako ružno i javno napadale i pokojnog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franju Kuharića (znam to dobro jer sam prvi novinar kojem je Kuharić, baš zbog tih napada dao uživo televizijski intervju početkom 1994. na OTV-u u Zagrebu), pao bi moral obrane Sarajeva.

Nadbiskup Vinko je ostao, sa svojim isto hrabrim tadašnjim tajnikom Ivom Tomaševićem (i drugim svećenicima i fratrima). Obojica su nosila glavu u torbi, i zbog toga je Vinko Puljić dobio kardinalski grimiz. Kardinal mora biti spreman položiti život za Krista i za Crkvu, od tuda crvena boja koja ga resi i označava.

Bio sam u zagrebačkoj katedrali 10. septembra 1994. kada je pokojni i sveti papa Ivan Pavao II. čvrsto zagrljio Vinka Puljića (kojeg nije mogao pohoditi, kako je planirao, 8. septembra, jer su papi to zabranili međunarodne snage) i zapamtio sam taj čvrsti zagrljaj. Zato se nisam iznenadio kada je u nedjelju 30. oktobra te iste 1994. istovremeno u Vatikanu i u opkoljenom Sarajevu objavljeno imenovanje Vinka Puljića kardinalom.

Vinko Puljić je rođen na Malu Gospu, 8. septembra 1945. u mjestu Priječani pored Banje Luke kao dvanesto od trinaestero djece Ivana i Kaje Puljić. To znači da će po sili zakona idućeg 8. septembra otići u mirovinu (svećenici i biskupi to moraju učiniti kada navrše 75 godina života). Pošto je pomoćni biskup Pero Sudar prijevremeno i još uvijek neobjašnjeno otišao u raniju mirovinu, a Vinko je tražio od pape Franje da imenuje nasljednika, znamo već, to će biti dosadašnji vojni biskup u BiH.

Papa Franjo imenovao je biskupa Tomu Vukšića 22. januara 2020. nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije, što znači da će automatizmom ili kada se steknu uvjeti nasljediti Vinka Puljića. Bude li zdrav, Vinko Puljić će zadržati pravo još pet godina da uđe u konklavu (sudjelovao je u izboru pape Benedikta XVI. 2005. i pape Franje 2013.) i izabere papu, ako bi se ta potreba ukazala, jer pravo da se bira papu svaki kardinal gubi kada navrši 80 godina.

Vinku Puljiću štošta možemo zamjeriti, ali neće se moći kazati da je ljenčario. Ne! Bio je veliki radnik i volio je svoju nadbiskupiju. I premda se u rečenom intervjuu on oprašta, možda i prije nego što bi to bilo za očekivati, i premda on svodi račune i daje ocjenu o svom mandatu, o svojoj biskupskoj službi, mi nećemo požuriti da kažemo završnu riječ o njemu.

A neću žuriti jer sam ja novinar, ali i kršćanski teolog, štoviše i vjernik koji zna jako dobro ono što je Vinko naglasio: da je Crkva mistično tijelo Kristovo, stvarnost koju novine i portali često promašuju kad o njoj sude ili je opisuju (pa ćemo tako zamjeriti Puljiću da je dozvoljavao Draganu Čoviću da mu se penje na oltar i da od oltara radi političku tribinu, ali ćemo biti u krivo ako ne vidimo da je Vinko ujedno i čovjek koji živi od vjere i od molitve).

Trenutak koji bi želio da se zapamti jest onaj kada Vinko Puljić kaže da je usred rata snagu crpio iz molitvenog čina kada se okupljao sa tridesetak mladića i djevojaka iz Sarajeva u svojoj kapelici. Meni je ta slika vrlo moćna i izaziva mi ganuće: pod granatama i mimo snajpera, grupa hrabrih mladih Sarajlija ide k nadbiskupu da ga bodri ali i da sebe ojača tako što će na koljenima moliti Boga za milost i za oprost.

Ova Bosna i Hercegovina koju toliko volimo i zbog koje toliko strepimo natopljena je krvlju mučenika, i Hrvata, i Bošnjaka, i Jevreja, i Srba… I ja, bez obzira na sve, jako cijenim Vinka Puljića jer je svjedočio nadu i jer nije bježao od života.

Ostalo mu je nekih 180.000 vjernika od onih 528.000 registriranih na početku rata i zbog njih ja ovo pišem. Da im kažem da možda nemaju nadbiskupa sveca, ali imaju pastira heroja. To Sarajevo jako dobro zna.

Sasvim osobno za kraj: volio bih da na oproštajnoj misi, kada bude predavao pastirski štap nasljedniku Tomi Vukšiću, nadbiskup Vinko Puljić na prsima opet nosi onaj križ koji je dobio kada je postao kardinal, i koji je sačinjen od gelera granata koje su padale na grad.