TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA; SUĐENJE VIKIĆU I OSTALIM: “Zločini Armije BiH i MUP-a nisu bili planirani ni sistematični, ali njihovo zataškavanje jeste“

Danilo Kiš je prije mnogo godina, kada su ga pitali zašto se u svojim knjigama, "Grobnici za Borisa Davidovića", prije svih, tako opsesivno bavi zločinima staljinizma, a ne fašizma i nacizma kojeg je osjetio na svojoj koži i od koje mu je stradala familija, kazao: "Zato što su staljinistički zločini, logori, kazamati, ubistva, progoni... uništili jednu veliku ideju" (pravdu, jednakost, solidarnost, slobodu...); Eto najcjelishodnijeg odgovora na pitanje o tome zašto, čemu i kome pisati danas i ovdje o jednom skoro trideset godina starom "nemilom događaju"; Ideja Bosne i Hercegovine počela je kopniti, nestajati kada su se oni koji su je branili, počeli ponašati kao oni koji su joj odlučili doći glave   

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 12. Mar. 2020  12. Mar. 2020

  • 3

Piše: Senad AVDIĆ

Suđenje na Sudu BiH  Draganu Vikiću, Jusufu Pušini i ostalim (Nerminu Uzunoviću i Mladenu Čivčiću) koje Tužiteljstvo BiH tereti za ubistvo osmorice pripadnika rezervnog sastava Jugoslovenske narodne armije, 22. aprila 1992. godine, ušlo je u treću godinu svog trajanja i nemoguće je i pretpostaviti kada bi se (i na koji način) moglo završiti. U procesnom smislu i dinamici još se "igra prvo poluvrijeme", tužiteljica Vesna Ilić još uvijek izvodi svoje svjedoke i dokaze, odbrana će svoje dokaze i svjedoke, nadajmo se, predočiti i izvesti u nešto kraćem vremenskom roku. Iako navodni "dobri novinarski običaji", koje kreiraju i preporučuju oni koji se nikada ni sudskim ni bilo kakvim opipljivim novinarstvom nisu bavili, ne trpe pisanje o sudskim procesima, analizu njihovog toka i sadržaja, sve dok presuda ne postane pravomoćna i neupitna, s ignorantskim zadovoljstvom ću zaobići tu nepisanu, licemjernu konvenciju. Uostalom, nema potrebe da se novinarstvo usklađuje sa pravosuđem i povinuje njegovim običajima i standardima, jer tužiteljstvo u konkrentom slučaju, a i mnogim drugim, barem dvije decenije zaostaje za medijima i njihovim doprinosom rasvjetljavanju zločina u Velikom parku u Sarajevu.

Već godinu-dvije nakon rata, zahvaljujući pojedinim medijima i novinarima, a neskromno ću i sebi pripisati stanovite istraživačko-novinarske zasluge, skicirane su osnovne konture tog strašnog, pritom neobjašnjivog zločina, i sačinjeni prilično vjerodostojni fotoroboti neposrednih počinitelja i njihovih, ne nalogodavaca, nego pokrovitelja i zaštitnika. Ničeg bitno novog, proširenog i dopunjenog nije donijela niti istraga tužitelja iz Haaga koji su se time bavili godinama, kao ni lokalnih tužiteljsko-istražiteljskih timova koji su optužnicu podigli 20-ak godina nakon tog smaknuća. Svi koji su optužnicom Tužiteljstva BiH dovedeni u vezu sa likvidacijom vojnika JNA iz aprila 1992. godine su odranije bili poznati medijima.    

Dosadašnji tok suđenja, sadržaj optužnice, svjedočenje nepregledne kolone ludih, gluhih i zbunjenih svjedoka tužiteljstva, nudi sasvim dovoljno, možda čak i previše argumenata i "dokaznog materijala" za generalni sud o zločinima koje su počinile vojne i policijske snage "pod kontrolom legalnih vlasti u Sarajevu", kao njihovom i pravosudnom tretiranju i procesuiranju. A taj generalni zaključak, što ne znači i uopćeni, jer je riječ o konkretnim radnjama i praksama, ovako ću formulirati: zločini koje su počinili pripadnici Armije BiH, odnosno MUPBiH, kakav je slučaj sa smaknućem vojnika u Velikom parku, nisu bili planirani, nisu činjeni sistematski, planski i organizirano. Ali je njihovo zataškavanje, negiranje, pravosudno nesankcioniranje pod političkim pritiskom, prekvalificiranje, bolje rečeno prefabriciranje njihovog karaktera... činjeno sistematski, planski, organizirano!!! Činjeno je to sa najvišeg nivoa civilne, vojne, policijske i pravosudne vlasti u Sarajevu.

Opis tragičnog događaja u Velikom parku, njegova hronologija, početak i tragični epilog, u svim njegovim elementima, akterima, kako ih je poredala tužiteljica Vesna Ilić i njen tim, poklapa se sa medijskom slikom, istinom do koje su mediji "dobacili". Pa da brzinski obnovimo gradivo podsjećajući na najvažnije činjenice sa tim u vezi.

Osmorica vojnika, pripadnika rezervnog sastava JNA, uglavnom iz okoline Sarajeva, ostali su 22. aprila na Dobrinji zaglavljeni u vojnom transporteru.

Pripadnici Teritorijalne odbrane Dobrinje prebacuju vojnike u nadležnu policijsku stanicu SJB Novi Grad. Malik Krivić, šef policije, zarobljenike zbog "njihove sigurnosti" prepušta Davoru Matiću, zvanom Mišo Žmiro, lokalnom predratnom "žestokom momku", dakle kriminalcu, koji je sa svojim jaranima kontrolirao okolne kvartove. Mišo Žimiro treba zarobljenike predati nekom u Sarajevu, nije utvrđeno kome, policiji ili vojsci. Procedura je u takvim slučajevima, prema Krivičnom zakonu, bila jasna, zarobljenici se predaju Centru službi bezbjednosti, koji nakon toga uključuje Ministarstvo odbrane, vojnu policiju... Ništa od toga nije poštovano. Djelo koje bi se vojnicima JNA moglo pripisati moglo je biti kršenje zabrane o vožnji oklopnih vozila u gradu, koja je nešto ranije donesena.

JAVAŠLUK, NEZNANJE, A NE PLANIRANI ZLOČIN

Mišo Žmiro, potom, sa svojim pajdašima koji su imali legitimacije vojne policije procjenjuje da je najsvrsishodnije da zarobljenike odvede u Dom policije, smješten iznad sarajevskog Velikog parka, koje je u prvim danima rata bilo sjedište i policije (specijalna jedinica RMUP-a pod komandom Dragana Vikića) i vojske ("Vukovi" Jusufa Juke Prazine) i još kojekakvih policijsko-obavještajnih družina, čudnih  biografija, nedefiniranih nadležnosti i suspektnih namjera i zadataka.

Dragan Vikić, kako je tvrdio više puta u medijima (i ne samo on), odbija prihvatiti zarobljenike i o tome telefonom obavještava svog neposrednog nadređenog, Jusufa Pušinu, pomoćnika ministra zaduženog za rad policije, tražeći da se osmorica rezervista JNA odvedu u Centralni zatvor.

Istovremeno, zarobljenike preuzimaju ljudi okupljeni oko Jusufa Prazine, kao i  samozatajni pripadnici neke druge policijske formacije, također smješteni u prostorijama Doma policije. Već je rečeno da se oko Doma policije vrtilo svakojakog svijeta, bivših sitnih i krupnih prestupnika, nasilnika-psihopata, naoružanih budala željnih herojskih podviga i dokazovanja, pa je sam čin davanja zarobljenika u ruke ljudima iz takvog miljea i takvog bezbjedonosnog profila bilo nedopustivo saučestvovanje u krivičnom djelu. No, ti ljudi, nisu pucali, nisu strijeljali vojnike JNA: učinili su to pripadnici formacije, izmišljene od strane države, jedinice "Ševe" namijenjene i izdresirane za unutrašnji teror i discipliniranje građana Sarajeva. Njihov zapovjednik, do rata nepoznati Nedžad Herenda, je po tvrdnjama većine svjedoka bio taj koji je hladnokrvno, mučki, pucao u zarobljenike ispred Doma policije, na vrhu sarajevskog Velikog parka.

Sve do čina likvidacije, rafalnog smaknuća zarobljenika, taj zločin ima karakter svirepog orgijanja "divlje horde", ratnih avanturista ili "neodgovornih pojedinaca", otrgnutih od kontrole i konfrontiranih sa zakonom i zdravim razumum. To se u ratu kakav se u tim prvim sedmicama vodio u Sarajevu, nažalost, moglo očekivati, pa i predvidjeti, ali se moralo i prevenirati propisanim zakonskim odredbama. Nisu pod oružjem, pa i na čelu otpora, bili samo patriotski osviješteni, odgovorni, razboriti  građani, nego su to bile i različite kategorije psihopata, sadista, tarantinovskim jezikom rečeno "inglourios bastards" ("bešćutni gadovi"). Bili su u manjini, ali u agresivnoj, beskrupuloznoj manjini.

Sve ono što se dešavalo nakon tih, pojedinačnih, samovoljnih, bestijalnih rafala u zarobljenike u kasno proljetno poslijepodne 22. aprila 1992. godine imalo je karakter organiziranog, smišljenog planskog zataškavanja zločina, odbrane i zaštite zlikovaca, skidanja odgovornosti sa viših instanci i komandne odgovornosti. Potpuno je fascinantno, i strašno istovremeno, sa koliko je morbidne kreativnosti i pokvarene mašte vlast u Sarajevu godinama odbijala da prizna istinu koja je manje-više svima bila poznata i dostupna. Koliko je samo bilo potrebno sadističke bešćutnosti i organske kvarnosti da se mjesec dana nakon pogubljenja osmorice vojnika JNA (21. maja 1992. godine) njihovim roditeljima napiše pismo u kojem ih se "informiše" da su mladići nakon hapšenja na Dobrinji oslobođeni i da vlast u Sarajevu nema pojma šta se sa njima nakon toga dešavalo. Taj su dokument (kojeg je ovaj potpisnik objavio prije dvije decenije) potpisali čelnici Ministarstva odbrane (Jerko Doko) i Teritorijalnr odbrane (Hasan Efendić) Bosne i Hercegovine, mada sve ukazuje da su oni samo stavili potpis na krvavu laž koju su im u bestidni službeni dokument upakirali njihovi suradnici, pomoćnici za bezbjednost, bivši oficiri KOS-a, ili njihovi ortaci i simpatizeri u civilu.

TI, JA I SARAJEVSKI VELIKI PARK

Ne znaju, dakle, čelni ljudi vojske gdje su završili pripadnici JNA, mjesec dana nakon što su strijeljani, a ne oslobođeni. Nije im poznata sudbina likvidiranih, pa oslobođenih vojnika iako je o tom zločinu raspravljano na najvišem mjestu u državi, Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, i to ne na inicijativu nekog njegovog, bezveznog, formalnog, nepatriotskog člana, nego na poticaj najvećeg sina Predsjedništva BiH, a i šire, Alije Izetbegovića. Samo dan nakon što je oslobođen i razmijenjen za Milutina Kukanjca, dakle 4. maja. Izetbegović saziva proširenu sjednicu Ratnog predsjedništva BiH na koju poziva sve najodgovornije ljude u politici, vojsci, sigurnosnim agencijama i traži da se raspravi slučaj smaknutih vojnika iz Velikog parka. Prisutne on informira da je tokom noći koju je proveo u zatočeništvu u kasarni Jugoslovenske narodne armije u Lukavici, ispod prostorije u kojoj je pritvoren, cijelo veče slušao zapomaganja, prijetnje, uvrede, kletve... roditelja ubijenih mladića. Kazao je da se plašio da će ga ta masa kidnapovati, pa i likvidirati. Izetbegović je, što se nalazi u stenogramu sjednice koju će vjerovatno kao dokaz predočiti odbrana Dragana Vikića i Jusufa Pušine, rekao da ga je o zločinačkom događaju od 22. aprila četiri-pet dana kasnije informirao tadašnji ministar MUPRBiH Alija Delimustafić. Kazao je i da je dobio spisak s imenima tih, kako je rekao, ubijenih vojnika JNA. Ako je o tome bio upoznat Alija Izetbegović, prirodno bi bilo očekivati da su o detaljima zločina ponešto znali oni koji su bili zaduženi da ga logisticiraju povjerljivim informacijama i šopaju "operativnim saznanjima".

Ali, eto, nisu imali pojma. Prolaze kao na pokretnoj traci već tri godine kroz sudnicu Suda BiH gospodari života i smrti u ratnom Sarajevu koji ništa ne znaju o Velikom parku. Kemal Ademović, u trenutku zločina Vikićev zamjenik, kasnije nasljednik u Specijalnoj jedinici, pa još kasnije direktor bošnjačke tajne policije, ničeg se ne sjeća. Isparilo mu iz glave. Omiljeni Izetbegovićevi vojno-obavještajni satrapi, njegov savjetnik Fikret Muslimović, ništa čuo, ništa vidio, njegov podređeni obavještajac (i u onoj i u ovoj vojsci) Enver Mujezinović - još manje. Bakir Alispahić, u vrijeme masakra u Velikom parku, šef sarajevskog Centra službi bezbjednosti, također nije imao pojma, iako Petar Simović, tadašnji šef bezbjednosti u komandi Druge Armije JNA, pismeno svjedoči da je upravo sa njim dogovarao razmjenu (ubijenih) vojnika JNA za neke, također likvidirane Bošnjake iz Foče. U nekoliko izjava datih domaćim i stranim istražiteljima, Asim Dautbašić, čelnik Državne bezbjednosti BiH od najšireg povjerenja bošnjačkog vrha (tzv. "šure", koja je vukla sve najvažnije konce u političkom, vojnom i bezbjedonosnom sektoru, kako je u svom svjedočenju kazao Munir Alibabić, šef tadašnje Državne bezbjednosti Sarajevo) kazao je da je za postojanje jedinice "Ševe" saznao tek 1993. godine iz medija, u vrijeme dok je obavljao funkciju konzula BiH u Štutgartu. I kada je, nadodajem ja, za rad u Službi vrbovao desetine okorjelih kriminalaca koji su nakon rata preuzeli mafijaško podzemlje širom zemlje (Zijad Turković, Emir Hadžić, Senad Kobilić...)

Mnogo je zamršenih i nepristupačnih rukavaca priče o zločinu (i nekazni) u Velikom parku. Jedan od njih odnosi se na činjenicu da glavni akteri, neposredni učesnici i izvršitelji, odavno nisu među živima. Mišo Matić-Žmiro ubijen je godinu dana kasnije u kriminalnom obračunu u svom stanu. Jusuf Juka Prazina iste je godine ubijen u Belgiji, pod sumnjivo čudnim okolnostima. Nikada nisu otkrivene ubice i nalogodavci atentata na Nedžada Ugljena, visokopozicioniranog dužnosnika Službe državne bezbjednosti BiH koji je bio smješten u Domu policije i bio odgovoran za formiranje i djelovanje "Ševa". Ugljenovu sudbinu izbjegao je Nedžad Herenda, komandant "Ševa", za kojeg neki svjedoci na suđenju Vikiću, Pušini i ostalim tvrde da je bio glavni egzekutor nad osmoricom pripadnika JNA. Herendu je u ljeto 1996. godine, kidnapovala, mučila, saslušavala i na koncu neuspješno pokušala likvidirati jedna od frakcija unutar bošnjačke obavješajne strukture. Nakon oporavka Herenda je odselio u Holandiju gdje, po tvrdnjama njegovih poznanika, i danas živi. Navodno je, prema istim izvorima, od strane haških tužitelja bio "tipovan" i pripreman da bude ključni svjedok na suđenju protiv Alije Izetbegovića, do kojeg nikada nije došlo zbog smrti bošnjačkog lidera.

Zašto je značajno suđenje Draganu Vikiću, Jusufu Pušini, te Mladenu Čivčiću i Nerminu Uzunoviću, bez obzira na njegov konačni ishod i presudu koja će biti izrečena? Značajno je zato što ima ogroman značaj, stvarni i simbolički, jer se sudi  zločinu, ubistvu osam vojnika JNA u Velikom parku, koji je bio prapočetak, nulta tačka svih zločina (da ne kažemo "istočnog grijeha"!) koje su počinili pripadnici oružanih snaga koje su branile Bosnu i Hercegovinu (Armije BiH i MUP-a). Odnos vlasti u Sarajevu prema tom zločinu, prvom te vrste, tolikih  dimenzija i brutalnosti u napadnutom gradu, zataškavanje, prikrivanje, laganje, konstruiranje, bilo je svojevrsni ogledni primjer za sve buduće zločine, nasilje, kriminal u najširem smislu, koji su uslijedili od strane "vladinih snaga" ne samo u Sarajevu nego širom Bosne i Hercegovine.

NAŠI I NJIHOVI ZLOČIN(C)I

Nesankcionisanje zločina u Velikom parku koji se, dakle, desio u pola bijela dana u epicentru grada, pred očima stotina ljudi, utabalo je standarde ponašanja, obesmislilo odgovornost i za učinjeno i neučinjeno, uspostavio normu za sve zločine koji su se nakon njega desile. Osokolio je taj masakr ubice, a obeshrabrio građane Sarajeva koji su jedva izdržavali pred vanjskim terorom, a morali su strepiti i od unutrašnjeg. Nakon zločina u Velikom parku uslijedila su ubistva i nasilje nad nedužnim građanima, prije svega srpske nacionalnosti, poput pokolja  nad šestočlanom familijom Krajišnik, likvidacije obitelji Ristovića, potom svirepog, godinu i pol dana toleriranog krvavog pira Mušana Topalovića Cace i njegovih patoloških zlikovaca nad srpskim civilima, ali i drugim koji su im, iz koristoljublja i drugih sebičnih razloga, stajali na putu. Ako su zločini nad građanima Sarajeva, osobito srpske i hrvatske nacionalnosti i bivali sudski procesuirani, tada je vlast pažljivo vodila računa da oni ne budu kvalificirani kao "ratni zločini", nego kao obična, malo svirepija ubistva. "Ako bismo im sudili za ratne zločine, stvorila bi se ružna slika o našoj borbi", reći će na jednom susretu sa predstavnicima sigurnosnih struktura Alija Izetbegović. Ako bi, pak, bili osuđeni za ta ubistva, čak i na višegodišnje robije, ubrzo bi zločinci, poput Envera Zornića, bili dotaknuti milošću svojih lidera i puštani na slobodu.

Neuvjerljiva opetovanja i demagoško-odbrambene tvrdnje bošnjačke elite da su zločini koje su počinile snage pod kontrolom legalnih vlasti u Sarajevu, neusporedivo manji od pokolja  koje su počinile vojske dvije separatističke paradržave, jesu naravno tačne i neporecive, ali se ovdje ne radi o tome. Ovdje se radi o odnosu vlasti, državnog aparata, prema zločinima. A taj je odnos bio  benevolentan, skoro tolerantan prema čak i najsvirepijim počiniteljima zločina. Kao takav je nerijetko korespondirao sa držanjem onih koji su zločinima destruirali Bosnu i Hercegovinu i njeno društvo i osnaživao spin o građanskom ratu u kojem nijednu od tri strane ne obavezuje poštivanje humanitarnog prava i zakona. Činjenicu da ni nakon skoro trideset godina vlast nije bila u stanju staviti tačku na jedan jednostavno rješiv zločin, ne može se opravdati time da ona taj zločin nije planirala, niti naredila. Dovoljno je zataškavanje, zaobilaženje zakona pa da se bude saučesnik u zločinu.

Danilo Kiš je prije mnogo godina (a nema suvremenije i aktuelnije građe od starih Kišovih tekstova!) kada su ga pitali zašto se u svojim knjigama, "Grobnici za Borisa Davidovića" prije svih, tako opsesivno bavi zločinima staljinizma, a ne fašizma i nacizma kojeg je osjetio na svojoj koži i od koje mu je stradala familija, kazao: "Zato što su staljinistički zločini, logori, kazamati, ubistva, progoni... uništili jednu veliku ideju" (pravdu, jednakost, solidarnost, slobodu...) Eto najcjelishodnijeg odgovora na pitanje o tome zašto, čemu i kome pisati danas i ovdje o jednom skoro trideset godina starom "nemilom događaju". Ideja Bosne i Hercegovine počela je kopniti, nestajati kada su se oni koji su je branili, počeli ponašati kao oni koji su joj odlučili doći glave!

(START BIH)

loading...

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar
Koronavirus

trenutak ...