Izdavačka kuća "Buybook" iz Sarajeva objavila je krajem prošle godine knjigu naslovljenu "U požaru svjetova" i podnaslovom "Ivo Andrić, jedan evropski život" čiji je autor Michael Martens, poznati njemački novinar i publicista. Martens je u knjizi studiozno, istraživački i precizno ispisao buran životni i blistav književni put slavnog književnog Nobelovca, od njegovih najranijih dana u rodnom Travniku, pa do smrti u Beogradu 1976. godine. Martens u je u ovom iznimno zahtjevnom i ambicioznom projektu koristio brojne izvore i arhive, pogotovo inozemne, koje su doadašnjim Andrićevih biografima i istoričarima književnosi bili nedostupni. Pored ostalih manje poznatih, ili sasvim nepoznatih epizoda iz Anrićevog života, koje je veliki pisac pažljivo i uspješno čuvao od javnosti, Martens je istražio i njegov emotivni, ljubavni život, posebnu pažnju poklanjajući Andrićevoj dugogodišnjoj, najprije tajnoj, a kasnije javnoj vezi sa Milicom Babić, kojom će se nakon smrti njenog muža oženiti 1958.godine.

Portal "Slobodna Bosna" uz dozvolu izdavača, na čemu mu se zahaljujemo, uz nebitna skraćenja i vlastitu opremu, prenosi ovo zanimljivo poglavlje iz izuzetno vrijedne i intrigantne knjige Michela Martensa.

Piše: MICHAEL MARTENS

Dana 27.septembra Ivo Andrić se oženio Milicom Babić, svojom dugogodišnjom...

Ovu rečenicu je teško dovršiti. Jer ko je ustvari Milica Babić za Andrića u trenutku kada se ovo dvoje ne baš mladih mladenaca (on ima 66, ona 49 godina) vjenčavaju u Beogradu. Ljubavnica? Platonska povjerenica? Srodna duša? Ako bi se u obzir uzeli isključivo beogradski urbani tračevi iz vremena Andrićevog života, odgovor bi bio jasan: Milica Babić, kostimografkinja u Narodnom pozorištu, koja se početkom tridesetih godina udala za prevodioca i diplomatu iz bogate kuće Nenada Jovanovića, u momentu kada postaje Andrićeva supruga već je duže od jedne decenije njegova ljubavnica. U novembru 1946., skoro dvanaest godina prije njihovog vjenčanja, Branko Lazarević zapisuje u svom dnevniku šta se priča po gradu. Andrić se "i sad viđa noću, po kiši pod ruku, pod jednom ambrelom, po ulicama, sa Milicom Babić-Jovanović, crtačicom kostima u Narodnom pozorištu, ženom od oko čerdeset godina, koja ima srneće noge i dosta je lepa. To je istorija još od pre rata. Ona je dobila dvogodišnje odsustvo za Berlin, a njen muž je bio neka vrsta atašea za štampu, otada se vodi ova veza."

Dobrica Ćosić Andrića u svom dnevniku krajem šesdesetih godina naziva "ljubavnikom udate žene". Andrićeva veza sa Milicom Babić u Beogradu spada u kategoriju javnih tajni - svi misle da znaju u čemu je stvar. U svakom slučaju, Andrić je zaslužan što je Nenad Jovanović od 1939. postao ataše za štampu pri jugoslovenskom poslanstvu u Berlinu. Tako je i Milica Babić, koja je Andrića vjerovatno poznavala od tridesetih godina , dospjela u njegovu blizinu.

(Milica Babić i Ivo Andrić)

LJUBAVNI TROKUT U DIPLOMATIJI

Već u Berlinu je, prema mišljenju mnogih Beograđana, poslijeratnih godina ne samo reprezentativna "supruga ambasadora", izaslanika samca, prilikom prijema i drugih javnih događaja nego i daleko više od toga. Ali, razvod očigledno za nju ne dolazi u obzir, a ništa ne ukazuje na to da je Andrić ikada u tom smislu vršio pritisak na nju. On njenog muža sasvim normalno integriše u njihovu vezu. Kada je objavljena Ćuprija 1945.godine on poklanja Milici knjigu sa posvetom sa dobrom nadom za dragog Nenada. Ovaj se u tom momentu još nalazi u zarobljeništvu u Njemačkoj. Iznuren od višegodišnjeg boravka u logoru Dachau, on se u ljeto 1945. vraća u Beograd. Tu radi kao lektor i prevodilac za jugoslovensku novinsku genciju Tanjug, sve dok ga u februaru 1957, sa svega 50 godina, nije pokosila tuberkuloza. Andrić i udovica sačekali su da prođe obavezna godina žalosti i još dobrih šest mjeseci do vjenčanja kojim su svoju tajnu ljubav pretvorili u zvaničnu vezu.

Ovako se bar gleda na stvari iz Andrićevog života dok se još ne zna za njegova pisma Milici. Ta pisma, objavljena tek nakon što su oboje već mnogo godina mrtvi, otvaraju mnoga pitanja. Najstarije očuvano pismo Andrićevo njegovoj kasnijoj ženi potiče iz aprila 1956., kada je Nenad Jovnović još živ. Andrić piše iz Pariza, gdje boravi da bi predstavio francuski prevod Travničke hronike. Ne obraća se samo Milici, nego izričito i njenom mužu. Sljedeće pismo Andrić piše u oktobru te iste godine sa jednog višesedmičnog putovanja po Kini na kojem je sreo i Mao Ce Tunga i napunio dnevnik divljenjem i čuđenjem nad svojim kineskim utiscima i doživljajima. Nadam se da su svi dobro i zdravo, često vas se seća i srdačno pozdravlja vaš Mandarin, piše Andrić iz Pekinga, opet se obraćajući i Milici Babić i njenom mužu. Sve ovo po sebi još ne bi bilo ništa neobično. To da ljubavnik glumi nevinašce pred mužem koji ništa ne naslućuje u svakoj provincijalnoj burlesci garant je za smijeh, a nije rijetkost ni izvan pozornice. Čudnija su, međutim, pisma koja Andrić poslije Jovanovićeve smrti piše ženi koja je navodno već više od 15 godina njegova ljubavnica.

Prvo pismo Andrić piše u apilu 1957. u Zagrebu gdje učestvuje na plenumu Saveza književnika Jugoslavije. On se tu ne obraća samo Milici-u muškom gramatičkom obliku- nego i njenoj majci koju zove "Baka". Dragi pijatelji, piše Andrić i detaljno izvještava o vremenskim prilikama u Zagrebu, da bi na kraju izrazio želju: Nadam se da ste dobro i da spavate kao dobra deca bar onaj propisani broj sati. Želim da se vratim što pre. I tako se nastavlja. Milicu uporno persira i obraća joj se kao muškarcu. Pa šta. To da ljubavnici u igri mijenjaju rodne uloge i daju jedno drugome nadimke, pa se nekad iz šale i formalno obraćaju, nije toliko neobično. Ali Andićeva formalnost u mnogim ovim pismima nema nikakve razigranosti, ili ironije, nego djeluje zagušujuće i ceremonijalno. Osim izvjštaja o vremenu i sličnim banalnostima, pošiljalac očigledno ne želi ništa da saopšti. Dragi prijatelji, glasi, na primjer, jedno pismo, ovde je osvanuo sunčan dan. Videćemo dalje.

LJUBAVNA PISMA SA PREDUMIŠLJAJEM

Glavna tema Andrićeve korespodencije sa budućom ženom je sama korspodencija, zaključiće književni kritičar Predrag Palavestra i nagađati da je pošiljalac možda više bio zainteresovan za razmjenu ispisanog papira nego misli. "Najveći broj obavešenja odnosi se na sama pisma: kad su poslana, kad su mogla stići, eventualne prednosti preporučenih nad ekspresnim, traženje načina da se ubrza njihovo putovanje, mada ona donose samo najškrtija obaveštenja o pošiljaocu- da je stigao, da je već poslao telegram o svom prispeću..." Andrić je svoja pisma uglavnom slao sa putovanja na kojima se "zapravo nikad ništa ne dešava, sem te činjenice da se putuje".

S vremenom, međutim, Andrićeva pisma postaju malo ličnija. On prijateljicu zove "Ubavka", ili "Lepo". Naročito često joj piše dok je ona na turneji sa pozorištem. Čak pokazuje znakove ljubomore ako ona ne odgovara dovoljno brzo. Ja sam u Beogradu proveo rđavo poslednje dane. Od vašeg poslednjeg pisma iz Titograda, pa do prvog iz Budve prošlo je dvanaest dana. Šta sam mogao da mislim...?Ali, da ostavimo to, iako je vlo neprijatno. I inače je ton koji Andrić bira prema svom 17 godina mlađem "prijatelju" vidljivo paternalitički. Prije nego što će Milica Babić u avgustu 1957. sa ansamblom baleta Nodnog pozorišta otputovati na jedan festival i Ateni, oštro opominje "dragog prijatelja": Nastojte da što više vidite i zapazite, jer nam se ne pruža često u životu prilika da antičku umetnost vidimo u sredini u kojoj je nastala, a ne izdvojena i rasturena po drugim krajevima sveta, kao što je obično i znamo.

Kad god Andrić napušta sigurnu zonu floskula i počinje da pokazuje emocije za svaki slučaj koristi dupli filter, utoliko što o sebi govori istovremeno i u prvom i u trećem licu, a i primateljicu udvostručuje: Mandarin će se, kako kaže, vratiti u Beograd oko 20.augusta, te verovatno i ja. Kad se vi vraćate... Kažite sve najlepše Ubavki... U drugoj polovini 1957. godine Andrićevo udvaranje će se intenzivirati. Na sinoćnjoj predstavi, sa koje sam otišao očaran, svi u izbođači su dobili cveće, ali ovi koji su zaslužni za uspeh nisu bili prisutni. Zao Vam šaljem ovo nekoliko skromnih cvetova sa čestitkama i zahvalnošću glasi tekst jedne karte na kojoj se opet potpisao kao Mandarin, nadimak koji mu je Milica Babić nadjenula još prije njegovog putovanja u Kinu...

...Na vjenčanju u najužem krugu, koje je shodnu duhu vremena samo građansko, kumovi su Aleksandar i Julijana Lula Vučo. Aleksandar Vučo je 1958. već više godina generalni sekretar Saveza književnika Jugoslavije i ime jedan od najuticajnijih funkcionera u jugoslovenskom književnom životu. Palevestra piše: "Zajedno sa svojim starim nadrealističkim kolegom i prijateljem Markom Ristićem (1902-1985), prvobitno jugslovenskim ambasadorom u Parizu, a potom vrlo uticajnim predsjednikom državne Komisije za kulturne veze za inostranstvom, Vučo je u svojim rukama držao gotovo sve jugoslovenske međunarodne i književne odnose, što je Savezu književnika, pod njegovim rukovodstvom, davalo veliki autoritet i nesumnjivu društvenu moć." Bilo bi neozbiljno insinuirati da je Andrić bio proračunat prilikom izbora svojih prijatelja, jer za ovakve tvrdnje ne postoje nikakvi dokazi. Andrićevo prijateljstvo sa bračnim parom Vučo, koje je trajalo do njegove smrti, čini se iskreno. Ali je ipak upadljivo da su svi muškarci sa kojim je Andrić četrdeseih i pedesetih godina družio bili važni kulturni funkcioneri i da su kroz svoju službu imali uticaja na nominovanje jugoslovenskog kandidata za Nobelovu nagradu.

(Andrić prima Nobelovu nagradu)

MALA MOJA IZ BOSANSKOG ŠAMCA

Samo nekoliko sedmica nakon vjenčanja (prilikom kojeg se Andrić izjašnjava kao Srbin) dešava se jedna odlučujuća promjena za njega: okončava svoj podstanarski život, te se u godinama u kojima drugi idu u penziju prvi put useljava u sopstveni dom- četvorosoban stan od 145 kvadrata na najboljoj lokaciji, pored nekadašnjeg Kraljevskog dvora, s pogledom na park i jugoslovensku Skupštinu. Tu na prvom spratu lijevo, u ulici Proleterskih brigada 2a, ostat će do smrti. To što član Partije Andrić smije da useli u ovaj stan još je jedan znak koliko je prihvaćen u sistemu. Ovako ekskluzivan stambeni prostor u Jugoslaviji dobiva samo ko ili uživa visok ugled u režimu, ili je njegov dio, dakle, po pravilu partijski funkcioneri, visoki oficiri, ili vodeći činovnici. S obzirom da Andrić skoro da i nema sopstvemog namještaja-njegova samačka imovina se uglavnom sastoji od knjiga, jednog pisaćeg stola i nekoliko tepiha- o uređenju će se pobrinuti njegova supruga i zajedno sa majkom useliti u stan. Na taj način usred Beograda nastaje refugij građansko-evropske kulture stanovanja sa perzijanerima, stilskim namješajem i historijskim bakrorezima na zidu.

Na pitanje ko je Milica Babić ustvari bila za Andrića nismo međutim još uvijek dobili odgovor. Žena kojoj Andrić posvećuje svoje najnježnije redove porijeklom je, kao i on, iz Bosne, iz Bosanskog Šamca, provincijskog mjesta blizu bosansko-hrvatske granice. Ona je 1909. godište, dakle kao i Andrić odrastala je u Habsburškoj Monarhijii, iako na sasvim drugačiji način nego njen drugi muž. Ima dvije sesre i odrasta kao kćerka imućnog srpskog trgovca pod takozvanim zaštićenim uslovima. Pošteđena je finansijskih nevolja kakve je Andrić već rano upoznao. U svom roditeljskom domu ona rano dolazi u dodir sa umjetnošću. Ujak joj je bio operski pjevač u Zagrebu. Nakon posjete jednoj predstavi još kao dijete je fascinirana scenskim svijetom i želi da mu i sama pripada. Budući da ne osjeća neke glumačke sklonosti, a nema ni glasa za pjevanje, Milica nalazi sebi zadatak u sjenci pozorišnih reflektora. Svoj zanat kosimografkinje izuči će u Beču i Parizu, zbog čega će, baš kao i Andrić, tečno govoriti njemački i francuski- što je nužan preduslov da bi u Berlinu mogla ispunjavati ulogu supruge ambasadora. Posao u Narodnom pozorištu u Beogradu, gdje će u toku tri decenije biti izvedeno skoro tristo predstava sa kostimima koje je ona kreirala, započinje 1931. sa samo 22 godine. Beogradska publika katkad je bila toliko fascinirana njenom štafažom da i ona ona za vrijeme aplauza nakon uspješnih premijera također mora istrčati na binu. Mlada žena o ovom ponosno piše svojoj porodici u Bosni: "Na premijeri Tanhojzera bilo je lepo kao nikada do sada, posle drugog čina izvukli su me na pozornicu da se poklonim, možete misliti kako sam se osećala licem u lice sa onolikim svetom (bilo je dupke puno) i mnogi poznati su počeli da viču: Milica! Milica!". Vrlo je moguće da je Andrića upoznala tridesetih godina u pozorištu, i da je tako počela njihova veza.
Ljudi koji su je poznavali opisuju Milicu Babić kao šarmantnu i srdačnu osobu. Svojim elegantnim haljinama, koje je po najnovijoj modi sama kreirala i krojila, privukla je puno pažnje, ne samo u diplomatskom korpusu u Berlinu. S druge strane, ne važi baš za inelektualnu ženu. Njen dnevnik, pisan za vrijeme puta po Švedskoj sa Andrićem početkom šesdesetih godina potvrđuje ovu procjenu. Milica Babić je očigledno prije svega imala smisla za praktične stvari i za detalje. Bilježi ko joj je poklonio kakvo cvijeće, primjećuje boju tepiha ili odjevnih predmeta, a u Stockholmu otkriva talent Šveđana za dizajn namještaja. "U gradu razgledamo ulice, čini nam se najlepše radnje sa nameštajem. Njihov nameštaj je savršeno funkcionalan, a jednostavan, pa ipak umetnički izvajan...."

DOK NAS SMRT NE RASTAVI...

...Dublji interes za politiku, historiju ili nauku Milica Babić očigledno nema, a čini se da joj i u umjetnosti pažnju prije svega privlači zanatski dio. Andrić je dvadesetih i tridesetih godina uglavnom opštio za ženama koje su mu intelektualno u najmanju ruku dorasle, kao šo je na primjer polonistkinja Zdenka Marković, esejistkinja Isidora Sekulić, ili slikarka Leposava Bela Pavlović. U brak, međuim, stupa sa ženom koja ima drugačije duhovne interese nego on. Istini za volju, on cijeni njen sud u pitanjima estetike. Andrić joj često čita tekstove na kojima u tom trenutku radi jer su mu njene primjedbe bitne. Iz njegovih pisama naslućuje se da on Milicu Babić iskreno voli i da se nerado odvaja od nje. Slušam na onom malom tranzistoru sve moguće glasove iz sveta, samo tvog glasa ne čujem. Grli te tvoj Mandrin, pozdravlja je on sa jednog puta, a u martu 1959., dok tokom engleskog predstavljanja prevoda Ćuprije kao i Travničke hronike boravi dvije sedmice u Velikoj Britaniji, piše joj iz Londona: Često mislim na tebe i pitam se kako si i šta radiš. Vrlo često. Znam sigurno da se više nikada neću tako lako rešiti da putujem bez Tebe.

Kada njegova žena 1961. sa ansamblom Narodnog pozorišta odlazi na višednevno putovanje u Kairo, za njom će krenuti njegova zabrinuta pisma da se što prije vrati, a glavno: voli me kao što te volim. Kad je on sam na putu pokušava kad god je moguće da je nazove, što često ne uspijeva zbog loših veza. Jutros sam ti poslao telegram jer je teško doći do telefona(...) Kad uhvatim telefon, javiću se možda između 8-10 uveče, piše joj u septembru 1961. godine iz hotela "Evropa" u Sarajevu iako je sasvim svjestan da su svi ovi podaci biti odavno prevaziđeni dok pismo stigne u njene ruke. Kad nemam nikakvog razloga da brinem, onda briga dolazi odnekud sa visine, spusti mi se na rame i ne odlazi. Danas je n.pr neko rekao u Beogradu ima dosta gripa. I sad ja mislim da li ste ti i Baka dobro, piše joj sa hrvatskog ostrva Hvara. Čitam, pronosim po sobi tranzistor koji ne kazuje ništa o Tebi, a brblja o svemu i svačemu, pa legnem, ponekad i zaspim.

O Andriću su reki da nije znao voljeti, bar ne druge ljude. Njegova pisma Milici Babić nagovještaju da to nije istina. On jeste, na svoj način, volio.