Regija
ŠTA STUDENTSKA LISTA PLANIRA NA KONSTITUTIVNOJ SJEDNICI SKUPŠTINE SRBIJE: Čupić otkrio detalje
Prije 4h0
Biljana Srbljanović, jedna je od najpoznatijih savremenih dramskih autorica iz Beograda, profesorica Fakulteta dramskih umjetnosti, koja je krajem marta javno priznala da je zaražena koronavirusom, oporavila se. Na društvenim mrežama objavila je protekle sedmice da ima dva negativna testa.
"A u rubrici 'konačno nešto lepo' za danas izdvajamo: moj prijatelj s kojim sam se razbolela diše samostalno, budan je i priča, a ja imam dupli negativni test, što formalno pravno znači da sam je'ala koroni mater.", napisala je između ostalog Srbljanović.
U ekskluzivnom razgovoru za „Slobodu Bosnu“, Bljana Srbljanović je ispričala kako se zarazila i kako je uspjela dobiti bitku protiv nevidljivog ubice.
Društvo
22. Apr. 2020 22. Apr. 2020
0
Piše: Asim METILJEVIĆ
Kada si zapravo osjetila simptome bolesti i kako se to na početku manifestovalo?
Kod mene je sve bilo školski, osetila sam simptome tačno nekih sedam dana nakon što sam bila izložena virusu, čudnim spletom okolnosti sam tačno znala kada sam se zarazila, od koga sam se zarazila i prateći putanju bolesti svog prijatelja od kog sam virus "pokupila", umela sam odmah da prepoznam sve. U ovoj sezoni inače stalno vučem neki alergijski kašalj, to obično traje nedeljama i nema nikakvu drugu manifestaciju, osim da me guši u grlu svaki put kad dolazi sezona promene dlake kod naših pasa. Uvek sam bila alergična na pse, ali sam vremenom naučila sa time da normalno živim, uvek sam bila okružena psima, volontirala sam u azilima i društvima za zaštitu pasa lutalica, psi su jednostavno veoma važan deo mog života, nešto što mi pruža i emotivnu stabilnost i neku vrstu amaterske psiho-terapije. Tako da me alergija nikada nije odvojila od ovih životinja, samo je nekad malo jača, malo lakša, pa prosto na te simptome kašlja, skoro gušenja u pojedinim sezonama, ne shvatam ozbiljno. Kada sam srela svog muža, izmedju ostalog i u tome sam našla partnera još ludjeg od mene, trenutno imamo tri psa sa kojima živimo u stanu i imali bismo ih još, da se on pita i da imamo iole uslova da uguramo negde barem još jednog. Ovo govorim jer sam, s jedne strane, bila sigurna da su moja gušenja alergijske prirode, ali istovremeno vrlo pažljivo pratim sve svetske dogadjaje kojima čovek sve češće ljuti ovu planetu, ozbiljno shvatam epidemije, pridržavam se onoga što lekari govore i vakcinišem se od svega za šta vakcina postoji.
![]()
Kada su se pojavili SARS, odnosno svinjski i ptičiji grip, vakcinisala sam se medju prvima, iz više razloga. Najpre jer radim sa jako mladim ljudima - studentima prve godine fakulteta, a to su ipak još uvek deca, koja su otporna, čini se i na metke, ali zato meni godinama donose sve moguće zarazne bolesti od kojih se sve teže oporavljam
Kako si se pokušavala zaštititi?
Moja jedina zaštita, koju sam od početka disciplinovano sprovodila je - dezinfekcija, maske, rukavice, i ono najjednostavnije - podizanje svesti ljudi oko sebe koliko je važno da se sami štite. Radim sa mladima, ne samo na fakultetu, već i u Heartefakt fondaciji, gde proizvodimo predstave, izložbe, knjige, u kom radim sa dosta svojih bivših i sadašnjih studenata, koje pozivam da im to bude prva profesionalna šansa, i čak i tu sam maltretirala sve oko sebe da rade ono što inače misle da rade - peru ruke, ribaju tastature, čiste kvake i zajedničke prostorije. To se ispostavilo kao sretna okolnost, jer sam tu medju najstarijima, urednica sam programa i dosta te dece radi "ispod" mene, pa sam koristila silu i pretnje da se sve dezinfikuje i čisti stalno, čim se Covid pojavio u Italiji i to ih je, zapravo, sve spasilo. Od svih svojih saradnika, od svih studenata i kolega, pored prijatelja Mrdjana Bajića sa kojim sam se zarazila, niko drugi se nije razboleo i smatram to svojim velikim uspehom u borbi protiv ovog strašnog virusa.
Nakon koliko dana si i zvanično doznala da je riječ o koronavirusu? Kako si primila tu informaciju?
Inače veoma malo izlazim i krećem se u krugu jednih te istih ljudi, zato sam i mogla sa lakoćom da vratim korake unazad i da pronadjem tačan dan i sat kada sam se zarazila. Išli smo u Novi Sad, u fabriku čelika u kojoj izradjujemo spomenik Zoranu Djindjiću. Ošli smo kolima vajar Mrdjan Bajić i ja i nekoliko naših saradnika, Mrdjan je već bio u inkubaciji, a nije imao nikakve simptome, ja sam kašljala od kučića i nosila masku i rukavice, da ne bih plašila ljude i objašnjavala da je alergija, a ne Covid. Ipak, jedan trenutak nepažnje bio je dovoljan i ja sam se zarazila. Mrdjan mi je, dva dana kasnije, javio da ima malu tempreraturu, koju su lekari odbacili kao nešto nebitno. Ja sam se odmah izolovala, javila svima sa kojima smo bili u kontaktu i pratila razvoj simptoma. Mrdjanu je bilo sve gore i u danu kada je hitno primljen u bolnicu, ja sam se jednostavno slomila. Testirana sam i potvrdjeno mi je ono što sam i sama znala. Niko drugi u našem okruženju se nije razboleo, jer smo oboje shvatili da distanca, zaštita i higijena spašavaju živote. Nisam se uplašila odmah, samo sam bila tužna i bojala se za porodicu. Strah je došao tek kasnije.
Kada si shvatila da zaraza koronavurusom nije bezazlena, da nije riječ o gripi?
Devetog dana od izlaganja virusu, odjednom se simptomi menjaju: neka magla u glavi, nepovezana misao, nemam snage ni da sedim, a kamoli hodam, ne mogu da nađem reč i samo mi se spava. Temperatura je išla do 37.5 i padala ispod 37, ali osećaj da ne mogu da udahnem - ne ono kad se zakašlješ, pa krkljaš i "gušiš se", nego, bukvalno kao da su "cevi" zapušene i vazduh neće da uđe i to je to. Kao neki topli suvi pesak da dišeš, ne znam kako drugačije da objasnim.
Kako si organizirala život, s obzirom da tvoj muž više nije mogao boraviti u istom stanu jer bi se zarazio. Ko ti je pomagao? Kakva je bila procedura za one koji su ulazili u tvoj stan, u smislu odjeće itd.
Moj muž je prvih dana bio uz mene, iselio se iz stana, ali u istu zgradu, imali smo sreću da je to bilo moguće. Ipak, uprkos njegovom ličnom riziku, prvih dana, dok nisam znala za sebe, ulazio je u deo stana gde ja nisam imala pristup i doturao mi je hranu, čajeve, nekada samo sa vrata vikao na mene, da se osvestim i dam znak da sam živa. Ja se toga ne sećam, sve je neka velika magla, ali znam da me je on držao bukvalno u životu. Glupo mi je ovo da govorim, u odnosu na ljude koji su se mnogo gore razboleli i koji čak nisu ni preživeli, ali postoji neki neopisiv strah, posebno noću, kada ležite sami u stanu u izolaciji, kašalj vas guši i mislite da noć nikada neće proči da jutro nikada nećete sačekati. U tim trenucima je možda neherojski, ali je je meni bilo ključno da znam da se oslanjam na nekoga: verovala sam i verujem u nauku i medicinu, poštujem i ne dovodim u pitanje sve protokole koji su mi naloženi, ali u suštinski, gotovo ontološki, kada u tom magnovenju znam da je moj čovek dva sprata ispod mene i da dolazi krišom, kada ja to ni ne znam, samo da osluškuje da li i kako dišem, to je sigurnost i lek, za koji protokol još nije raspisan osim u velikoj literaturi.
Kakav je bio odnos susjeda, prijatelja, poznanika prema tebi?
Od prvog trenutka sam objavila da sam bolesna, tražila svima da prate moje kontakte u nedelji u kojoj sam se zarazila, ne mogu da opišem trenutak kad sam shvatila da sam nastavnički sastanak katedara imala dan pre tog puta u Novi Sad i da nisam bila zarazna, ponosna sam da nikome ništa nisam prenela. Ipak, i bez obzira na to, svi moji prijatelji, komšije, čak i poznanici, poneli su se ljudski i humano i više od toga. Svakoga dana su mi drugarice iz zgrade kačile sveže namirnice na kvaku spolja, a da nisam ni morala da tražim. Desetine i desetine ljudi mi je pisalo, izgubljeni prijatelji iz detinjstva su me pronašli preko Fejsbuka, poruke su mi stizale od svih. Mnogo potpuno nepoznatih, uplašenih ljudi, pisalo mi je da pita za savet. Svima sam ponavljala isto - kakav je protokol, koji telefon se zove, koja je procedura, opisivala svoje simptome, da mogu da uporede i ubedjivala da se ne leče guglom, da slušaju lekare, da ne lutaju okolo i da objasnim da zaista postoji način da dodjete do pravog lekara, iako deluje kao da smo zemlja koja retko zna šta radi. Odgovarala sam gotovo svima, pronašla telefon na koji se ne čeka, centralu koja te spaja sa epidemiolozima, sa bolnicom, sa institutom Batut i to znanje i iskustvo svima govorila. Bila sam primer da sistem, neka je i kasnio, neka je i nesavršen, ipak jasno funkcioniše i o tome stalno pisala javno, jer sam smatrala da se životi tako spasavaju. Mi nemamo ništa od toga što podržavamo i podgrevamo haos. Niko se tako neće izlečiti, a mnogo je onih što u panici ne znaju da pravilno pročitaju upute ili jednostavno ne veruju da funkcionišu. Inače sam osoba koja čita uputstva za upotrebu svega, šalim se pa kažem - čak i praška za veš - a zapravo se uopšte ne šalim. Verujem u nauku i u podelu znanja, verujem da postoji neko ko bolje zna svoj posao od mene kojoj lečenje nije zadatak. I želela na svom primeru, ma kako da je populistički nepopularno, pokažem da postoji sistem koji ipak funkcioniše.
Jesi li poznavala bilo koga ko se izliječio da podijeliš iskustva sa njim?
Imala sam bliskog, jako bliskog prijatelja vajara i profesora Mrdjana Bajića, koga sam već spomenula i koji je prošao mnogo gore od mene. Njegov put je bio na ivici života i smrti pune dve nedelje i to je bilo nešto što mi je dodatno otežavalo oporavak. Neka ćudna griža savesti, kao da smo zajedno bili u saobraćajnoj nesreći, a ja prošla sa gipsom, dok se on u komi bori za život, veoma mi je teško bilo. U jednom trenutku sam odlučila da pišem njegov dnevnik njemu, kao neka autobiografija o drugima, kakvu je Mihiz pisao, da ga sačeka kad se probudi, da može da poveže niti i da zna da smo mi, njegovi prijatelji, sve vreme svaki njegov udisaj respiratora znali.

Imala sam još jednog dobrog prijatelja, takodje u teškom stanju, ali svesnog, sa kojim sam se dopisivala, svakodnevno sam slušala vesti od prijatelja od prijatelja, od kojih su mnogi, nažalost, preminuli. Ali sam se držala ovog dnevnika za druga, moje vajber grupe podrške, moje porodice, prijatelja i komšija iz zgrade i prema njima imala obavezu da mi bude ok. Znam da deluje patetično i sramota me je zbog toga, nisam tip koji deli svoje medicinske biltene sa javnošću, ali mi je bilo važno da mogu da upozorim, da mogu da razuverim one koji su odlučili da veruju "youtube" teoretičarima zavere i njihovim besmislicama da je u pitanju samo običan grip, ako ništa drugo onda zbog svih lekara i medicinskih radnika, koji su bukvalno na prvoj liniji fronta. Moja jako bliska drugarica, lekarka internistkinja, u jednom trenutku dodeljena je kao "ispomoć" na infektivnoj, u bolnici u kojoj su samo i isključivo teški slučajevi Korone. Ona je mlada žena, veoma ozbiljna naučnica, odgovorna i osećajna i, uprkos tome što ima dete od tri godine i muža takodje lekara, nije pomislila da ne ode na taj front. Milica Lalošević se zove, uzela je tu dužnost, obukla je "skafander" i krenula u borbu sa virusom, iako je imala svaku priliku da se "izvuče". Njoj i stotinama drugih lekara sam, iz zahvalnosti, pisala što više, upozoravala na opasnost kojoj njih izlažemo, moja zadivljenost njenom hrabrošću i etikom, je ono što me je teralo da sve pišem javno.
Kada si uopće shvatila da ta zaraza nije bezazlena? Kako se manifestovala u najtežim trenucima?
Gubitak jasne misli, to je meni ključno. To sam videla i kod Mrdjana, a i kod sebe. Jednostavno, nema dovoljno kiseonika u mozgu i misao je konfuzna, sve deluje užasno nejasno, neoštro, ne razumete šta vam se dešava i zašto. To je inače moj strah, iako nisam hipohondrična, ali neka bolest nalik na demenciju ili alchajmer, u kojoj bih izgubila deo kongnitivnih sposobnosti, to je za mene najveći košmar, strah veći od smrti.
Sve vrijeme si bila u svojoj kući sama. Zašto nisi otišla u bolnicu?
Otišla sam u bolnicu, po protokolu, tamo sam primljena i pregledana i kao slučaj koji je "lakši", šta god to značilo, predložili su mi da se lečim kod kuće, ako imam mogućnost da se u potpunosti izolujem. Tu je takodje nepravda ove bolesti, oni koji imaju novca da iznajme Airbnb da sklone ukućane, bolje prolaze, u odnosu na one koji su primorani da žive u malom prostoru, svi zajedno. Covid jasno pokazuje klasna raslojavanja, svuda u svetu. Ko ima novca u Americi, ima više šanse da preživi, od onih koji se leče tamo gde mogu besplatno da ih prime. Mi ne razumemo koju civilizacijsku prednost imamo u odnosu na pola planete, jer, kako god da nam je "razvaljen" medicinski sistem, on i dalje BESPLATNO postoji za sve. U Americi hitnu pomoć plaćaš iz svog džepa hiljadama dolara, pa onda sve ostalo. Ovde te niko ne pita za pare i primaju te isto imao sto evra ili sto hiljada evra na računu. Ljudi misle da je to normalno, jer i jeste, to lje ljudsko pravo. Ali nije svuda, nikako nije svuda. Najrazvijenije zemlje planete imaju hiljade i desetine hiljada žrtava, jer su bogati u prednosti čak i pred smrtnim virusom koji ne bira.
Je li bilo trenutaka kada si mislila da ćeš možda izgubiti ovu borbu?
Nije. Ne. Ja imam neki budalasti optimizam i nekako nisam još prešla onu polovinu životnog puta za koju Rolan Bart kaže da, kad se dogodi, smrt postaje opipljiva i izvesna. Nemam strah od smrti, nikad nisam imala, imam strah od gubitka pameti i od starosti i tereta koji ona sa sobom nosi.
Kada bi neka tvoja prijateljica sada bila zaražena virusom korona, šta bi joj savjetovala? Šta da radi, kako da organizira odbranu? Jesi li koristila neke suplemente? Koje si lijekove koristila?
Imam prijateljicu baš iz svoje zgrade, koja me je pomagala, kroz zatvorena vrata i koja se razbolela. Sa prvim simptomima sam potrpala sve suplemente koje sam imala i stavila na kvaku spolja, da ih uzme. I odmah joj rekla da ne čeka, da odmah ide na Infektivnu, da ima poverenja, da misli da je najgori scenario, lako ćemo ako nije. Nemam drugog saveta, osim da kažem da protokol postoji i da funkcioniše. I da, ma kako nepopopularno i politički "napunjeno" zvuči, treba da veruje doktorima i sistemu koji je uspostavljen, jer očigledno je da radi.
Kakvo je tvoje zdravlje inače bilo pred zarazu? Jesi li imala nekih drugih zdravstvenih problema?
Osim svojih alergija i hroničnog umora od previše posla, nisam imala ništa. Ali isto tako nisam nešto otporna, zakačim sve što postoji, ne zaobilazi me ništa, od psećih buva, do dećijih nepreležanih bolesti koje deca nose iz vrtića kući. Ne vodim posebno računa, nisam zainteresovana za svoje zdravlje, osim kad prigusti, što je verovatno greška, ali nemam ništa što bi bila otežavajuća okolnost za ovaj tip virusa.
Svi govore da zaraženi koronavirusom izgube osjećaj okusa i mirisa. Kakva su tvoja iskustva s tim?
Ja sam izgubila apetit i smršala dosta, to je sve. Sada moram da povratim kilažu, da bih ušla u program donacije plazme, iz koje se izdvajaju anti-tela za dva druga pacijenta. Ne bunim se, volim da sam mršava, samo izgledam starije i dosta samleveno, tako da sam prijateljicu na skajpu neki dan rasplakala kad me je videla u punom svetlu, pa sam ja nju na kraju morala da tešim.
Za vrijeme izolacije i liječenja, jesi li mogla bar malo raditi, čitati? Jesi li imala snage i koncentracije'?
To je najgore od svega, taj oslabljeni intelektualni kapacitet, to da ništa u glavu ne ulazi, osim brige za najbliže, osim nekih potpuno efemernih "feel good" narativa, osim nečeg što je potpuno poznato. Nisam razumevala stvari kako treba, što mi je posebno teško palo. Ja inače volim samoću i volim da se predam nekom svom radu, ako ne ide pisanje, čitanje i učenje mi uvek ide. Hiljadu sam kriza pregurala tako što sam učila nešto, čitala nepoznato štivo, ili pripremala predavanja za nekad kad budem bila zdrava. Sada to nije išlo. Vidjala sam se sa bliskim prijateljima na Skajpu i terala ih da radimo kvizove znanja, samo da pokrenem vijuge. I nije ni to išlo, ali sam se čupala. Radila sam testove koncentracije na netu, pisala svoje postove za Fejs i tekstove za Blic, čak i ovaj intervju mi je zaista veliki napor. Ali se vraćam. Vraćam se.
Jesi li razmišljala o tome da ovo svoje iskustvo uobličiš u neki literarni tekst? Naprimjer neku monodramu ili slično.
Ne. Jednostavno, ako nisam Bokačo ili Tomas Man, a nisam, onda nemam šta novo reći o nevidljivoj bolesti i umiranju. Teže mi je pala izolacija i sedenje u kući, na kraju se sakupilo oko 6 nedelja neizlazaka. Porodica mi se sada vratila, baš danas sam prvi put izašla napolje. Mislila sam da ću se više radovati i da ću naći neki drugaćiji, promenjeni svet. Ipak, sve je isto. Svi smo ostali isti. Svi pravimo iste greške, kao da ništa nije bilo. Svi smo podeljeni u rovove i svi gledamo usku dnevno-političku sliku, i ne dozvoljavamo sebi da hrabro kažemo da nije sve crno belo. To je jedino naravoučenije koje mogu da izvučem: svet se ruši i nikad neće biti onakav kakvog smo ga poznavali, ali mi ćemo zauvek ostati iste budale, koje ne umeju da vide dalje od ovog pojedinačnog trenutka. I u te budale naročito ubrajam i sebe.
Regija
ŠTA STUDENTSKA LISTA PLANIRA NA KONSTITUTIVNOJ SJEDNICI SKUPŠTINE SRBIJE: Čupić otkrio detalje
Prije 4h0
Društvo
KOLIKO NAS JE ZAISTA OSTALO U BiH: Jedni tvrde da nas ima 3,6 miliona, UN kaže 3,1 milion, a prognoze za 2050. su još gore
Prije 4h0
Vijesti
AMERIKANCI OJAČALI ORUŽANE SNAGE BiH: U Rajlovac stigla moćna mašina, može podizati teret od čak 40 tona
Prije 4h0
Vijesti
DODIKOV SIN PODRŽAO NOVU VLAST U SRBIJI: Posebno mu se dopale poruke o RS
Prije 5h1
Društvo
BOSANAC O KOJEM BRUJI NJEMAČKA: Od izbjeglice do uspješnog ugostitelja u Munchenu...
14. Nov. 20260
Društvo
SAŠA TRIVIĆ NA BHRT-u: "Ovo je ozbiljan problem za sve..."
Prije 20h0
Društvo
CESTA DUHOVA U BOSNI I HERCEGOVINI: Nekada su ovdje radile fabrike i izvozilo se u Italiju, a danas je sve pusto
15. Nov. 20260
Društvo
KOLIKO KILOGRAMA TELETINE SMIJETE PRENIJETI IZ BiH U HRVATSKU: Kazne mogu doseći čak 13.260 eura
14. Nov. 20260
trenutak ...
Komentari - Ukupno 0
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.