Stigla mi je i ova uskrnsa čestitka: “Dabogda, kada već nisi umro pod težinom ti pogođene kuće u potresu, crknuo od koronavirusa. Dabogda ti trebao respirator, ne dobio ga i umro u najtežim mukama. Đubre jedno, diraš u našu svetu Herceg-Bosnu! Diraš u našu Gospu Međugorsku. Majku ti j….! Živio Ante Pavelić! Za dom, spremni! HOS-ovac”.

Razmišljao sam da li da je objavim. Skoro pa nisam, a onda se u proteklom tjednu silovito oglasio hrvatski predsjednik Zoran Milanović, odriješitim demaršom ustašama, pak su ustaški zombiji žestoko odgovorili, među njima i dva Plenkovićeva ministra, a nakon što je, slikovito rečeno, u Jasenovcu Milanović zavrnuo ruku hrvatskom premijeru, tako da je ova opetovana želja ustaša da crknem u najgorim mukama dobar uvod u današnju temu koja se tiče prkosnog života ili konačne smrti ustaške bagre koja drži u okovima poštene Hrvate kao i naše Srbe, Jevreje, Rome, općenito sve antifašiste…

Pretpostavljam da znate: prijašnjih pet godina predstavnici antifašističkih udruga i nacionalnih manjina odbijali su zajedno s državnim vrhom komemorirati žrtve Jasenovca, zločinačkog ustaškog logora smrti NDH, zbog revizionističkih stavova i mišljenja koji su dolazili iz tadašnje vlade, odnosno zbog oklijevanja premijera Andreja Plenkovića da zgazi glavu ustaškoj guji kako je onomad, štogod mi mislili o njemu, hitro učinio premijer Ivo Sanader poslavši mehanizaciju da makne spomenik ustaškom zločincu Juri Francetiću podignutom u Slunju. Kada se to dogodilo ni muha se nije čula u prostorijama HDZ-ovske zagrebačke centrale.

Predstavnici žrtava, nakon pet godina, zajedno s najvišim državnim čelnicima odali su 22. aprila, na dan pokušaja proboja očajnih logoraša počast stradalima u Jasenovcu: odlučili su pružiti vladajućima još jednu šansu. Lider Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac isticao je da Srbi ne zaboravljaju na probleme revizionizma, revitalizacije ustaštva i pokušaje njegovog obnavljanja koji će trajati sve dok se ne ukine podrška onima koji slave NDH.

Već okupljeni u Jasenovcu, u strogim uvjetima koje diktira kriza koronavirusa (predsjednik Milanović, premijer Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, šef antifašista Franjo Habulin, predstavnik Srba Pupovac, predstavnik Jevreja Ognjen Kraus i predstavnik Roma Veljko Kajtazi), sedmorka koja se dogovorila na zajedničko polaganje vijenca podno Bogdanovićeva Kamenog cvijeta, opet se našla pod pritiskom novinara. Predstavnik jevrejske zajednice Ognjen Kraus naglasio je kako je ove godine jedna kolona u Jasenovcu samo zbog solidarnosti u pandemiji odnosno da ukoliko Vlada konačno ne pokaže da odustaje od sponzoriranja neoustaštva - njega i drugih kolega predstavnika manjina i antifašista tamo opet, kao u prethodnim godinama, na zajedničkoj komemoraciji neće biti! To je ponovio i predstavnik srpskog naroda i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac naglasivši da od vlasti očekuje konkretne promjene kako bi se ovakva praksa nastavila i u budućnosti.

I sve je to bilo u duhu očekivanog dok novinari nisu pred mikrofonima i kamerama dobili Predsjednika Milanovića. Tada se je dogodilo nešto jako važno, sudbonosno za čovjeka koji je na zalasku premijerske karijere “mahao dedom ustašom” da se legitimira pred ljutitim braniteljima koji su bili digli pobunu i grmili kako treba maknuti i njega i Josipovića, što se je i dogodilo. Vjerujem da se Milanović jako kaje zbog tog nevjerojatnog političkog gafa.

Elem, na pitanje novinara što napraviti s HOS-ovom pločom na kojoj se kočoperi ustaški pozdrav “Za dom, spremni”, sintagma pod kojom se ubijalo svugdje gdje je radila ustaška kama, pa tako i osobito u Jasenovcu (Plenković je nakon dugog okljevanja ploču maknuo iz Jasenovca, naime, bila je postavljena na kuću gdje je nekad stolovao zloglasni Maks Luburić, pa ju je dao postaviti malo dalje, u Novskoj, Milanović je rekao: “HOS-ovu ploču treba maknuti, baciti negdje!”.

Milanović je bio do kraja jasan: “Onaj tko se borio pod pozdravom 'Za dom spremni' nije se borio za hrvatsku državu, odnosno, nije se borio samo za hrvatsku državu, nego i za restauraciju države iz 1941. godine. To je potpuno jasno”. Time je dao pravo predstavnicima žrtava koji su obilježavali godišnjice proboja odvojeno, jer su manjinske i antifašističke udruge smatrale neprikladnim da se u Jasenovcu protokolarno pojavljuju uz predstavnike vlasti koji godinama ignoriraju revizionističke pokušaje da se broj žrtava genocida strahovito umanji kao i da se dijelom rehabilitira NDH.

Ponovimo da svima bude kristalno jasno: Milanović je komentirao traljav odnos vlasti prema provokaciji s pločom s ustaškim i HOS-ovim pozdravom, koja je iz Jasenovca premještena u Novsku. “To treba maknuti, baciti negdje. To nema veze s Domovinskim ratom. Predsjednik Tuđman je samo vrebao trenutak kada da paravojne formacije HOS-a pod svaku cijenu pripoji HV-u u čemu je uspio 1992.”

Novinare je zanimalo Milanovićevo mišljenje o tome da Ministarstvo branitelja financira revizionističke udruge koje “istražuju” nepostojeći poslijeratni komunistički logor u Jasenovcu (pokojni publicist i izdavač Slavko Goldstein je temeljito razmontirao izmišljotine o poslijeratnom komunističkom logoru u Jasenovcu) i konstantno umanjuju broj žrtava genocida. “Ne mislim da je dobro da se takav rad potiče i da ga se izjednačava s društvenim radom koji je na tragu borbe za istinu… Ne gledam na to s odobravanjem”.

Premijer Andrej Plenković pak je pokušao svoju politiku predstaviti kao nepokolebljivu u borbi protiv revizionizma. “Politika koju vodimo bazira se i na jasnoj osudi zločina, na pijetetu prema žrtvama i na njegovanju kulture sjećanja kao i kontinuiranom i predanom radu na razumijevanju i tolerancije u društvu”, rekao je. Međutim, na konkretno pitanje zašto njegova Vlada, preko Ministarstva branitelja financira ustašofilske udruge, konkretnog odgovora nije bilo. “Ova Vlada nema nikakvog sluha za revizionizam, to smo puno puta i kazali i dokazali, a što se tiče tih konkretnih projekata, to ću vidjeti s nadležnim ministrom”, rekao je Plenković.

Sutra dan se prozvani ministar branitelja Tomo Medved i ministar obrane Damir Krstičević, zajedno sa cijelom ekstremnodesničarskom bulumentom, okomio na Milanovića. Uvrede koje dobiva Predsjednik su od prilike na razine “čestitke” citirane na početku ove kolumne.

Milanović je dao svoj glas antifašistima Hrvatske koji traže da se u skladu s Ustavom i zakonom Republika Hrvatska odlučno i bezrezervno osudi i suzbije širenje mržnje prema pripadnicima naroda žrtava i antifašistima, kao i širenje neistina o zločinačkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sazdanoj na rasnim zakonima. Način na koji se prema tim pojavama odnose Savezna Republika Njemačka i Savezna Republika Austrija trebao bi biti način na koji bi se prema njima trebala odnositi i Republika Hrvatska.

Naime, predsjednik Milanović pozvao je Sabor da zakonom zabrani i propiše sankcije za veličanje ustaštva, kao što su to učinile druge demokratske i civilizirane europske države te je siguran da će Plenković i Sabor njegov prijedlog podržati, što je, napisah, već učinio Savez antifašističkih boraca i antifašista RH.

Milanović je postao ustašama neprijatelj broj 1, ali on im je poručio: “Kad sam u Jasenovcu izjavio da treba maknuti spomen-ploču s uklesanim ustaškim pokličem, ni na koji način nisam htio obezvrijediti ili umanjiti žrtvu poginulih pripadnika HOS-a čija su imena na toj ploči: njihova hrabrost i nesebičnost zaslužuju duboko poštovanje i našu trajnu zahvalnost. Ono što jesam htio, i na čemu neću prestati ustrajavati, jest prokazivanje onih likova koji politički i neljudski zloupotrebljavaju poginule branitelje da bi relativizirali zločinački karakter NDH te da bi se narugali žrtvama ustaškog terora i u Jasenovcu i širom Hrvatske.

Neću šutjeti pred onima koji misle da su u poginulim pripadnicima HOS-a pronašli sredstvo za slobodno veličanje ustaštva te za neometano širenje mržnje i laži. Neću ustuknuti pred javnom agresivnošću političkih štetočina koji misle da mogu dovijeka parazitirati na afirmaciji NDH, najstrašnijeg moralnog i političkog posrnuća u modernoj hrvatskoj povijesti”.

***

Na sve ovo zaključujem da je sigurno da zajednički odlazak u Jasenovac predstavlja zalog za sljedeću vladu. Svatko tko bi išao rušiti suradnju i vraćati nas na razdoblje koje je sramotilo Hrvatsku pred svijetom, ne razumije da time vrijeđa i sve žrtve koje su nakon toga uslijedile.

HOS je, za razliku od Zbora narodne garde, bio nelegalna, stranačka vojna postrojba (Hrvatske stranke prava). Ukinuta je odlukom predsjednika Tuđmana, a njezini su pripadnici uključeni u ZNG. Dakle od tada, od prve polovine godine 1992. HOS ne postoji. Pozdrav “Za dom – spremni” u Hrvatskoj je i u Bosni i Hercegovini, i to onoj pod vlašću okupatora i njihovih domaćih pomagača – ustaša, bio u upotrebi samo i jedino u vrijeme ustaške strahovlade.

Pozdrav “Za dom – spremni” treba jednom za svagda prognati iz javnoga prostora u Hrvatskoj, ali i u BiH, što znači da ga jednoznačno i bez ikakvih “ali” treba zakonom zabraniti, a njegovu upotrebu sankcionirati.

Mnogi će mi prigovoriti da nemam osjećaj za nijanse jer da bi valjalo problematiziraj naslijeđe HOS-a u BiH (npr., general Blaž Kraljević, ubijen u Hercegovini od strane neprijatelja cjelovite BiH, bio je HOS-ovac i general Armije BiH). HOS, istina, se nije zalagao za podjelu BiH, pa zbog toga postoje izvjesne simpatije prema HOS-u. Dobro poznajem tu priču. Uz nju sam odrastao u Argentini: tamo smo govorili da ćemo predložiti Muslimanima (tada se nije govorilo o Bošnjacima), Federaciju između Hrvatske i Bosne, s jasnom granicom na Drini prema Srbima. Dakle, problem HOS-a u BiH je što se zalagao za BiH bez Srba - a to je, što se mene tiče, apsolutno neprihvatljivo u istoj mjeri kao što je, vjerujem, za redakciju ovoga portala, neprihvatljiva i etnička podjela BiH. 

Kao sin nekoga koji je u Buenos Airesu bio tjelohranitelj Ante Pavelića, kao unuk ustaše i kao unuk suradnika Gestapa, ja samo mogu kazati da u potpunosti podržavam mog predsjednika Zorana Milanovića koji je povukao crtu između civiliziranosti i barbarstva. Jasno je da premijer Andrej Plenković ima samo dva izlaza: ili se ponašati civilizirano ili ostati na terenu barbarstva, tamo gdje se ustaše nalaze.