Piše: DRAGO PILSEL

Jedan ustaški zombi koji sebe predstavlja kao šef Hrvatske stranke prava 1861., izvjesni Dobroslav Paraga, debeljucko jedan koji se u osvitu hrvatske demokracije uživio u ulogu mladog Poglavnika, dokazuje da sam bio skroz u pravo kada sam najavio protuudar ustaških zombija na Milanovićevo razdvajanje terena u kojem smo mi, koji smo se opredjelili za civilizaciju i onog u kojem su oni koji su odlučili obitavati u barbarstvu. Javio se “reagiranjem” na moju prošlotjednu kolumnu čisto iz potrebe da sebe još jednom afirmira kao poklonika najvećeg ratnog zločinca koje je dala hrvatska nacija - Antu Pavelića, kao veličatelja ustaštva i kao čvrstog borca za NDH stvar.

Možda tom ustaškom zombiju, Paragi, malo znači što svojim reagiranjem ništa nije demantirao, ta ja u prozvanoj kolumni niti sam spomenuo “njegov” HSP, a kamoli njega, pak ono što on tvrdi da sam napisao o Blažu Kraljeviću ja napisao nisam. A tek da sam “istomišljenik Milorada Dodika”? Fakat moraš biti budala, ako išta znaš o djelovanju novinara na kojeg navaljuješ, da takvo nešto napišeš.

Elem, pošto se Paraga diči ustaškim poklikom “Za dom spremni” i pošto se diže na stražnje noge kada se kaže da bi javno izgovaranje i isticanje toga poklika trebalo biti sankcionirano (a to je i Milanovićev i moj stav) završimo ovaj uvod tako što ćemo, jer Paraga ništa drugo i ne zaslužuje, konstatirati kako je politički cilj HSP-a, kojemu je HOS bio vojno krilo (a sve je krenulo od Milanovićeve osude HOS-ove insignije “Za dom spremni”), bila restauracija NDH, s granicom na Drini, a JNA i srpske paravojske njima i Tuđmanovoj Gardi bile su, kako podsjeća Boris Dežulović u kolumni na N1, “tek zajednički neprijatelj”.

Zato su jedinice HOS-a, dodaje kolega, i nazivane imenima ustaških spodoba Rafaela Bobana i Jure Francetića, zato su Paragini manekeni paradirali u crnim uniformama, s desnicama u zraku i sloganom “Za dom spremni”, zato su se postrojavali 10. travnja/aprila. Dežulović se pita: “što su još HOS-ovci trebali napraviti da ih se nazove pravim imenom, dakle ustašama?”

I tu ću stati jer o budalama pišem a ima jedan teškaš budalaš koji traži veću pozornost od ove za koji vapi zgubidan Paraga. Riječ je o Miloradu Dodiku.

Lik bi bio simpatičan neki nacionalistički nastrojen Srbin da, štajaznam, vozi traktor ili svira harmoniku po svadbenim šatorima, ali gospodin je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i pravi gazda u Republici Srpskoj pa raja gdjekad zaključuje da Dodik zna o čemu zbori. Eh, ne zna! Kao ni Paraga, uostalom.

Tako se Dodik neki dan u Gradini na komemoraciji žrtvama ustaškog terora u Jasenovcu (i drugdje) raspričao i rekao ovako (o ustašama): “Da su imali dovoljno vremena pobiti sve naše pretke to bi uspjeli jer su imali ozbiljnu želju to uraditi”. Gospodin Dodik je, učeno, dodao kako su ustaše ustrajno ubijale Srbe “na bazi onoga što ih je učio Strossmayer i mnogi drugi”.

Pošto nije objasnio kakve veze s tim užasnim zločinima ima đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer koji je rođen 4. februara 1815. godine, a umro 8. aprila 1905. godine, i pošto se nitko nije javio iz kabineta Milorada Dodika, a odgovorne za rad tog kabineta i za medijsku politiku istoga sam zamolio da mi pojasne na što je Dodik točno mislio, ne preostaje mi drugo nego da usporedim Dobroslava Paragu i Milorada Dodika i da kažem kako obojica lupetaju i govore budalaštine.

Josip Juraj Strossmayer je jedna je od najznačajnijih ličnosti hrvatske i južnoslavenske povijesti u 19 stoljeću. Strossmayer ne samo što nije mrzio Srbe, kako tumači Milorad Dodik, već je taj veliki biskup bio preteča suvremenog ekumenizma, veliki pobornik dijaloga i jedinstva. Pošto ja nisam dobio odgovor od uvažene gospode iz Dodikova kabineta, ali oni čitaju Slobodnu Bosnu, koristim priliku da im poručim ovih nekoliko stvari u nadi da će informirati svoga pretpostavljenog.

Hrvatski katolički svećenici, u prvom redu biskup Strossmayer i kanonik Franjo Rački, najzaslužniji su i za promociju jugoslavenstva kao političkog projekta. Uz osnivanje različitih kulturno-znanstvenih institucija s jugoslavenskim predznakom (npr. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - JAZU) Strossmayer sudjeluje i u pregovorima sa srpskim knezom Mihajlom Obrenovićem i srpskim ministrom vanjskih poslova Ilijom Garašaninom o mogućem ujedinjenju hrvatskih krajeva sa Srbijom u zajedničku jugoslavensku državu.

Jesam li “jugonostalgičar”? Valjalo bi i ovo pojasniti da se Paraga i Dodik ne poklone iskušenju da našem portalu pošalju besmislena reagiranja. Navodim riječi sa jednog mog razgovora s velikim Predragom Matvejevićem jer je to i moj stav. Rekao mi je: “Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom.

Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti. Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela građana. Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno, mirovine zajamčene, školstvo besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom. 

Iz godine u godinu osjećao se napredak, ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička cenzura. Broj zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu (a da ne govorimo o nama novinarima!, op. D.P.), dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtijevnim, podupirale suradnju i pružale pomoć.

Da, žao mi je što se danas toliko lošije živi i što toliko ljudi oko nas pati, i tone u siromaštvo. Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno”.

Zašto sam sve ovo ovdje napisao? Zašto se bavim nesretnim Paragom i, bojim se, čovjekom kojem nikakav savjet ne pomaže (Milorade: dajte se saberite, elementarno se informirajte o stvarima o kojima na važnim prigodama kanite govoriti)? Kada bi sve ostalo na šali reklo bi se da valja upozoriti kako se Milorad Dodik razumije u povijest onako kako se Dobroslav Paraga razumije u seks: tu lud jebe zbunjenog. Ali nisu vremena za šalu!

Pišem zato jer bi moja šutnja bila ravna izdaji. Tada bi laž pobijedila, a ukoliko se to dogodi, tumači moj kolega Jaroslav Pevnik: “otvara se široki prostor za najprizemnije i najvulgarnije političke i fundamentalističke fantazme i manevre koji u rukama velikih ideoloških manipulatora, na koncu i u pravilu, vode masovnim zločinima i svršavaju posvemašnjom devastacijom čovjekova duha i njegova svijeta”. Upravo tako: likovi poput Parage i Dodika, bez obzira što je prvi pospremljen u hrvatskoj ropotarnici a drugog će, kako se sve galasnije može čuti (od kolege Zlatka Dizdarevića i drugih), Amerikanci maknuti ove godine sa b-h scene, opasni su.

Kao i onomad biskup kojeg je Dodik brutalno oklevetao, sada kao i Milanović kojem ustaška gamad inscenira sačekuše (u petak u Okučanima), stojim nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno su tu važnost shvatili Strossmayer i Vatroslav Jagić koji je to povjerio Franji Račkome: “Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin”!