Tokom Drugog svjetskom rata na mjestu vrhbosanskog nadbiskupu zatekao se Ivan "Evanđelist" Šarić, koji će postati čuven i kontroverzan po vatrenoj podršci koju je pružao Anti Pavelić i ustaškom režimu.

Rođen 1871. godine u mjestu koje je Katoličkoj Crkvi dalo više biskupa. Kasniji nadbiskup je bio među prvim sjemeništarcima u znamenitom Travničkom sjemeništu kojega su vodili isusovci. Nakon svršetka Sarajevske bogoslovije 22. srpnja 1894. godine zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, te kao mladi svećenik u svojoj 25. godini, uslijed nedostatka dijecezanskih svećenika u Nadbiskupiji postao je kanonikom Vrhbosanskog kaptola. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu u 27. godini promoviran je za doktora teologije. Svoje svećeničko poslanje ostvarivao je katehetskim i novinarskim djelovanjem u u Sarajevu.

Za pomoćnog biskupa koadjutora Vrhbosanske nadbiskupije i naslovnim biskupom cezaropolskim imenovan je 27. lipnja 1908. godine. Tokom perioda Austro-Ugarske bio je i politički aktivan te je 1910. godine izabran za poslanika ispred  Stadlerove Hrvatske katoličke udruge. Bila je to izrazito klerikalna stranka sastavljen uglavnom od svećenstva Katoličke crkve, koja je zagovarala pripajanje BiH Hrvatskoj u okviru Monarhije, te je, za razliku od Hrvatske narodne organizacije koja je zauzimala nešto sekularnije pozicije, smatrala da Hrvati mogu biti samo katolici te da bi u cilju integracije u društvo trebalo pokušati privoliti bh. muslimane da se pokatoliče.

Nakon smrti prvoga vrhbosanskog nadbiskupa velikoga Josipa Stadlera 1918. godine srbijanski dvor Karađorđevića zbog njegovih ekstremnih stavova osporavao mu je dopuštenje da preuzme upravu Nadbiskupijom, jer u to vrijeme ni jedan (nad)biskup nije mogao zasjesti na (nad)biskupsku stolicu bez dopuštenja svjetovnog vladara. Tek nakon četiri godine, i nakon brojnih intervenata diplomatije Vatikana, 2. maja 1922. godine postao je vrhbosanskim nadbiskupom i metropolitom. 

Tokom Drugog svjetskog rata je otvoreno i žustro podržavao ustaški režim Ante Pavelića i sarađivao s njime, a čak je i napisao nekoliko pjesama Anti Paveliću, od kojih je najpoznatija Kad sunce sja, koja je izašla u njegovim novinama na Božić 1941.

I pored masovnih genocidnih zločina ustaškog režima nad Srbima, Jevrejima i Romima koje je mogao direktno posmatrati u rodnome gradu, Šarić je tokom čitavog rata nastavio blagosiljati ustaški režim i davati mu podršku za njegove postupke.

Poput drugih ustaša i njihovih simpatizera, Šarić se po oslobođenju zemlje dao u bijeg i uz pomoć Crkve, pobjegao u Francovu Španiju koja je ustašim migrantima pružala sigurno utočište. Umro je u Madridu 16. jula 1960., a njegove kosti naknadno su prebačene u sarajevsku Crkvu svetog Josipa, što je bila njegova vlastita želja.

(S.B.)