Iako je osnovana još 2008. godine, a kroz nju su prošle neke od najprominentnijih javnih ličnosti u BiH, Naša stranka ostala je relativno mala stranka, s najboljim rezultatom od nekih pet posto glasova u FBiH, ostvarenim upravo na posljednjim izborima, 2018. godine. Naša stranka postepeno politički napreduje i povećava broj osvojenih glasova, ali je teško oteti se utisku da je mogla mnogo bolje, posebno uzimajući u obzir snažan pad koje su stranke lijevog centra SDP i DF u međuvremenu doživjele.

Jedan od razloga što nisu ostvareni bolji rezultati možda leži u činjenici što se od prvog dana Naša stranka suočava sa permanentnim i naglim osipanjem članstva. Posljednje napuštanje stranke kantonalnih zastupnika Damira Marjanovića i Elvisa Vrete, koji se, na kraju, priključio Narodu i pravdi, samo je nastavak dugogodišnjeg trenda napuštanja ove stranke, koji  uključuje i bivše predsjednike i rukovodioce. Ovo dovodi ne samo do gubitka značajnog broja glasova koje su ovi pojedinci mogli generisati nego i sprečava najprije stvaranje iole snažnije jezgre, a zatim i organizovanog širenja stranke, neophodnog za značajniji izborni rezultat. Podatak da u desetak godina postojanja dva od ukupno tri predsjednika Naše stranke više nisu njeni članovi, govori sam po sebi.

Kako je sve počelo

Osnivanje Naše stranke najavilo je pismo pod naslovom „Hajde, Zlaja, budi drug i podnesi ostavku“, objavljeno u "Bh. danima" u decembru 2007., koje su potpisali oskarovac Danis Tanović i tada još javnosti poprilično nepoznati Peđa Kojović.  U tekstu se objašnjavalo kako je SDP idejno i programski i dalje jedina nada građanske javnosti u BiH i istinska alternativa nacionalističkim politikama u našoj zemlji, ali da, zbog nepopularnosti i kompromitovanosti njenog tadašnjeg lidera Zlatka Lagumdžije, ne ostvaruje rezultate kakve bi mogla, zbog čega se, kako i sam naslov otkriva, Lagumdžija poziva na ostavku i davanje prilike novim kadrovima. Naravno, s obzirom na to da je bilo iluzorno očekivati da Lagumdžija podnese ostavku, ovo pismo predstavljalo je samo manevar i uvod u osnivanje nove stranke, sastavljene od ljevičara razočaranih Lagumdžijim vođenjem SDP-a. Ipak, iako je nastala od buntovnika s ljevice, Naša stranka odlučila je sebe brendirati ne kao socijaldemokratsku nego kao nešto ideološki „desniju“, socijalno-liberalnu stranku.

Nedugo poslije Kojovićevog teksta, u javnost je pompezno puštena vijest da Danis Tanović ulazi u politiku i osniva stranku, što je tadašnja lijevo orijentirana građanska javnost u većinski bošnjačkim dijelovima BiH s oduševljenjem dočekala. Naša stranka u konačnici je osnovana u junu 2008. godine. Pored Danisa Tanović, njen najistaknutiji osnivač bio je također proslavljeni pozorišni režiser Dino Mustafić, ali je za prvog predsjednika stranke, pomalo iznenađujuće, izabran Bojan Bajić, nevladin aktivist, do tada najviše poznat po projektu "vodenog Ćire" u rodnom Rudom. Našoj stranci tada je, kao novoformiranoj partiji, pošlo za rukom i da ima odbore na teritoriji čitave BiH pa je otvoren i banjalučki odbor ove stranke, u kome su, između ostalih, bili istaknuti ekonomist Damir Miljević i filozof Miodrag Živanović. Bio je to politički projekt koji obećava.

Ipak, i pored prepoznatljivih lica i dobre medijske prisutnosti, „buntovnici na ljevici“ na izborima 2010. godine doživjeli su potpuni debakl, osvojivši tek dvadesetak hiljada glasova na teritoriji čitave BiH, ne prelazeći cenzus ni na etnitetskom ni na državnom nivou. Socijaldemokratska partije, s druge strane, na čijoj kritici je Naša stranka i nastala, odnijela je te godine izbornu pobjedu i ostvarila najbolji rezultat u historiji. Izborni neuspjeh značio je i prva masovna napuštanja Naše stranke, što je podrazumijevalo ostavku Bajića, gašenje banjalučkog odbora i odlazak još niza ljudi; infrastruktura je bila urušena, a najozbiljnije se počelo razmišljati i o gašenju stranke. U takvoj situaciji, stranku preuzima do tada malo poznati Dennis Gratz.

Gratzova era

Formirajući svoj tim mladih i ambicioznih ljudi, u kome mu je desnu ruku predstavljao generalni sekretar Albin Zuhrić, Gratz se u narednim godinama snažno posvetio gradnji infrastrukture i unutrašnjem razvoju i brendiranju stranke. No, i pored intenziviranog rada, Naša stranka se u ovom periodu poprilično regionalizovala te svoj rad u najvećoj mjeri koncentrisala na Kanton Sarajevo.

(Foto: Dennis Gratz i Albin Zuhrić)

Međutim, ni na izborima 2014. značajniji rezultat nije ostvaren s obzirom na to da je te godine stranka opet dobila skroman broj glasova od petnaestak hiljada na nivou čitave države, ali je, za promjenu, uspjela osvojiti jedan mandat u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, upravo za predsjednika Dennisa Gratza.

Dobar rad se, međutim, isplatio na lokalnim izborima 2016., kada je Naša stranka ostvarila odličan rezultat, postavši druga najjača stranka u gradu Sarajevu. No, Gratz je, nakon izbora 2014. godine, odlučio da se ne kandiduje po drugi put za predsjednika stranke te je to mjesto prepustio Peđi Kojoviću. Za Gratzovu političku karijeru to je, kako se ispostavilo, bila fatalna greška. U stranci je, naime, postepeno dolazilo da sve većeg animoziteta i sukoba između Kojovića i Gratza te njihovih unutastranačkih frakcija. Taj se sukob u međuvremenu pretvorio i u otvoreni rat oko toga ko će upravljati strankom. Gratz je na svojoj strani imao mjesto u Parlamentu i generalnog sekretara Zuhrića, a Kojović dobar dio članstva i Sabinu Ćudić, koja se iz anonimnosti iz koje je postala kandidatkinja za načelnicu općine Novo Sarajevo 2012., ubrzo promovisala u jedno od najpoznatijih lica političke scene u BiH.

Borba koja je trajala više od dvije godine, na kraju je okončana kada su Gratz i Zuhrić shvatili da uživaju manjinsku podršku unutar stranke, zbog čega su 2018. odlučili da napuste NS, a s njima zajedno otišao je i čitav niz kadrova, poput Nedima Jahića i Harisa Imamovića.

Ovaj drugi val napuštanja NS-a, međutim, nije negativno utjecao na rezultat stranke. Na općim izborima 2018. ova stranka ostvarila je svoj najbolji dosadašnji izborni rezultat osvojivši oko pet posto glasova na nivou Federacije BiH. Odlazak Gratza uspješno je kompenzovan dolaskom popularnog doktora genetičara Damira Marjanovića, koji je osvojio velik broj glasova na listi za Skupštinu Kantona Sarajeva.

(Elvis Vreto i Damir Marjanović, posljednji emigranti iz Naše stranke)

Treći val iseljavanja

No, ni angažman Marjanovića nije bio dugog vijeka. Nezadovoljan načinom vođenja stranke, Marjanović se na kongresu 2019. kandidovao za predsjednika stranke te je, u konačnici, poražen od aktuelnog predsjednika Peđe Kojovića. Ubrzo nakon ovoga uslijedio je i treći val napuštanja stranke. Uz Marjanovića, od zvučnijih imena, iz stranke je istupio i kantonalni zastupnik Elvis Vreto, koji je, u konačnici, završio u NiP-u.

Ono što je ispod radara javnosti proteklo jeste da je, zajedno sa Marjanovićem, iz Naše stranke istupio još čitav niz manje poznatih članova, kojima je, zahvaljujući njihovoj podršci Kojovićevom konkurentu, dato do znanja da u toj stranci za njih više nema mjesta.

Egzodusi dolaze na naplatu?

Hoće li se odlazak ovih kadrova negativno odraziti na rezultat stranke? U ovom trenutku to je teško reći, ali paradoks Naše stranke je da bi broj njenih glasača mogao rasti iako se njeno članstvo osipa. Naime, činjenica da su Našu stranku od dana osnivanja napustile brojne istaknute ličnosti, od Bajića preko Mustafića, Gratza i Zuhrića do Marjanovića, pokazuje da Naša stranka nije rasla toliko zahvaljujući vlastitim zaslugama koliko zbog toga što se alternativa na ljevici sužavala. Kada je 2010. godine postojao jak i konsolidovan SDP, Naša stranka imala je izuzetno loš rezultat. Slična priča je bila 2014., kada je hit na ljevici bio DF kao stranka nastala iz “poštenog” dijela SDP-a, na čelu sa Željkom Komšićem, koji nije pristajao na Lagumdžijine politike. Ipak, onog trenutka kada se i DF-a kompromitovao unutrašnjim sukobom i koalicijom sa SDA, Naša stranka je ostvarila prvi veliki izborni uspjeh 2016., koji je, nakon Nikšićevog lošeg upravljanja SDP-om i dodatnog slabljenja DF-a, dodatno povećan 2018.

Konkurenti Naše stranke na ljevici danas su možda i nepopularniji nego na posljednjim izborima te bi ona mogla zadržati ili čak povećati svoju postojeću podršku s obzirom na to da je, u odnosu na DF ili SDP, još prati imidž principijelnije i stabilne stranke. Ipak, pitanje koje se postavlja je može li se Naša stranka infastrukturno nositi s odgovornošću koju joj daju građani.

Naime, prema pouzdanim informacijama iz stranke, unutrašnje stanje u NS-u nije zadovoljavajuće. Iako je na izborima osvojila pedesetak hiljada glasova, Naša stranka u čitavoj državi ima, navodno, svega nekoliko stotina članova te se već sada suočava s velikim problemima što se tiče dovoljnog broja kandidata za sastavljanje lista za lokalne izbore. Stil upravljanja strankom Ćudić i Kojovića predstavlja, također, neku vrstu kombinacije autokratske samovolje i lijenosti. Dok je s jedne strane rad unutar stranke sveden na minimum tako da se sastanci rijetko održavaju, interakcija s članovima je sve slabija, a rad na programima i incijativama je gotovo potpuno utihnuo, a iz stranke se, s druge strane, odstranjuju svi oni koji se na bilo koji način pobune protiv njihovog načina vođenja stranka. Osim toga, Naša stranka se, evidentno, suočava i s velikim kadrovskim poteškoćama. S izuzetkom upravo Ćudić i Kojovića ili, eventualno, odnedavno kratkotrajnog kantonalnog ministra Srđana Mandića ili preletača Damira Arnauta s dugogodišnjim budžetskim stažom, Naša stranka u svom članstvu nema pretjerano popularne i istaknute pojedince. Ni sa stručne strane stvar nije bolja s obzirom na to da NS ne raspolaže vrhunskim intelektualcima, poduzetnicima ili ekonomistima.

Kadrovska i infrastrukturna nespremnost Naše stranke savršeno se vidjela i u jednogodišnjem obavljanju vlasti u Kantonu Sarajevo, kada su se kadrovi ove stranke prilično nespremno i nespretno nosili s izazovima vladanja (sjetimo se samo krpljenja rupe za koju se ispostavilo da je odvod) te su, u konačnici, ključnu kontrolu nad Vladom i njenim upravljanjem repustili svom koalicionom partneru Dini Konakoviću.

I dok s vanjske strane raste izborna podrška Našoj stranci, istovremeno ova stranka u unutrašnjem, infrastrukturnom, kadrovskom i organizacionom smislu doživljava sve veće slabljenje. Svoje unutrašnje stanje NS pred glasačima neće moći vječno prikrivati i, u slučaju dobijanja nove, iole veće uloge nakon izbora, prijeti joj ozbiljna mogućnost da organizaciono i kadrovski krahira pred izazovima i odgovornošću koja se bude pred nju stavila.

Iako je Naša stranka nastala na hvale vrijednoj ideji okupljanja progresivne građanske scene koja će ponuditi alternative kako nacionalističkom politikama, tako i arhaičnom titoističkom narativu s ljevice, ona, jednako poput većine ostalih stranaka, nije uspjela da prevaziđe pojedinačne animozitete, sujete i glad za vlašću i pozicijama, zbog čega se početna pozitivna ideja i energija s vremenom sve više pretvara u privatno vlasništvo dvoje ljudi, koji stranku koristi tek kao koristan most za lična uhljebljenja, bez stvarnog programskog i ideološkog sadržaja.

(S. B.)