Crnjac piše da je Ivo Lučić povjesničar, političar, nekadašnji obavještajac i da je na listi HDZ-a u “zagrebačkoj” prvoj izbornoj jedinici.

"Koliko god netko ne volio HDZ iz ovih ili onih razloga, potpuno je logično da Lučić bude na listi te stranke", napisao je Crnjac. 

- Devedesetih, na početku, kako se to danas kaže, demokratskih promjena, Lučić je stvarao taj isti HDZ. Prije gotovo 30 godina bio je zastupnik te stranke u tadašnjem državnom parlamentu, a kasnije i u Zastupničkom domu "Herceg-Bosne". Nema ustaški niti udbaški ili komunistički background, a i široj javnosti je poznato da je bio jedan od najvjernijih Tuđmanovih suradnika. O tomu najbolje danas može posvjedočiti odnos Lučića i sina Franje Tuđmana Miroslava - piše Crnjac, koji smatra da oni koji napadaju Lučića, ne vole Tuđmana.

- To je detuđmanizam kao takav. Jednima Tuđman ne valja jer je bio Titov general, drugima jer je stvorio državu, a trećima jer se okruživao, uglavnom, sposobnim ljudima. Lučić za to vrijeme jest bio takav. Da nije, ne bi dospio toliko blizu Tuđmanu.

Lučićevu kandidaturu osudili su ili propitivali i Boris Vlašić i Velimir Bujanec. Što, recimo, njima dvojici uopće može biti zajedničko? Osim visine. Zajednička im je mržnja prema Tuđmanovim ljudima i, donekle, hrvatskoj državi. To što je Lučić bio Tuđmanov čovjek od povjerenja ne čini ga sposobnim samo po sebi. Bili su i neki drugi Tuđmanu od povjerenja pa su ‘zglajzali’. I danas ih nema u javnom prostoru. Kod Lučića je nešto drugo u pitanju. To je kontinuitet politike od koje se nije odmakao od devedesetih - hrabro zaključuje Vrnjac, što je  posve tačno, jer je zbilja istina da se Lučić i danas bori za uskrsnuće upokojene paaradržavne tvorevine "Herceg-Bosne".

Ctnjac piše da Lučić dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu, odakle je u jednom stalnom kontinuitetu spram hrvatske politike u BiH. Nije odstupao od temeljnih načela i mijenjao dres. Lučić je iz Zagreba djelovao kao javna osoba i artikulirao stavove većine Hrvata. Bez obzira na to gdje taj Hrvat živio i koje mu teme bile bliske. Nije iskakao iz paštete i nije se sam nametao.

Nasuprot Čovićevom novinaru iz Mostara, koji Lučića okiva u zvijezde, zagrebački novinar Boris Vlašić smatra da je Lučić samo naizgled kontroverzan, jer njegov javni rad pokazuje trajnu ideološku borbu za relativiziranje ustaške ideologije i djela.

U nastavku pročitajte kolumnu zagrebačkog novinara Borisa Vlašića.

- Tko zna kako ide to sastavljanje izbornih lista, kako se netko ugura i zauzme poziciju na njima, postane dio ekipe za Sabor. Da je riječ o košarci, bilo bi jasno - na teren ulaze oni koji mogu brzo trčati, kojima lopta ne ispadne iz ruku i koji mogu pogoditi koš. Tako rade dobri treneri i dobri menadžeri. Postoji onaj poslovni savjet koji kaže da u autobus treba ukrcati prave ljude i posjesti ih na prava mjesta.

S izborima je sasvim drugačije. Prvo idu oni koji služe šefu, onda oni koji su stvarno vjerni stranci, potom oni kojima šef duguje, tko zna što i tko zna otkada. Nakon njih vjerojatno idu oni kojima duguje stranka jer su pribavili neke glasače, odradili neki posao za stranku, volontirali na prošlim izborima, lijepili plakate po noći na bandere, vozili torbe u središnjicu ili što je već stranci trebalo, makar glasno pljeskali na stranačkim skupovima i pojavljivali se na njima kada nitko nije htio doći.

Neke vrijedi postaviti na listu jer su, ma koliko se necivilizirano ponašali, ustvari, pravi odraz šefovih stavova, nešto kao mračna tajna kojoj šef daje priliku kroz neku drugu osobu. Ima i onih koje se stavi na listu jer je bolje da su na listi nego protiv nje, jer mogu nanijeti štetu, mogu postati indiskretni i opasni po stranku. Neke vrijedi uzeti jer imaju pokvarenu dušu i izgubljenu savjest, mogu raditi sve i nije ih frka ni pred zakonom, a ni pred onim gore. Neke je pak korisno kandidirati jer mogu privući i pokvarene, zle birače, a svaki je birač vrijedan na dan izbora. Najslabije prolaze oni koji bi radili za narod, državu i opće interese. Takvima je najbolje biti u nekoj civilnoj udruzi i odande agitirati za pravu stvar. U zemlji vojno-stranačkog ustroja nikome ne smetaju kada su neki ukras sa strane.

Iz nekog se razloga na listi HDZ-a pojavio i naizgled kontroverzni povjesničar Ivo Lučić. Lučić je naizgled kontroverzan jer njegov javni rad pokazuje trajnu ideološku borbu za relativiziranje ustaške ideologije i djela. Njegova je ideja prikazati ustaštvo, prošlo, sadašnje i buduće, u svim formama, boljim od antifašizma. Pritom se naizgled bori protiv komunizma jer ima tu jednostavnu ideju od koje kreće - partizani su bili komunisti koji su pobili nevine ustaše i Hrvate na kraju Drugog svjetskog rata i potom, u poslijeratnoj Jugoslaviji, nastavili gaziti Hrvate, ali eto, on se bori za pravu stvar. Isti je taj Ivo Lučić tijekom rata bio načelnik SIS-a Hrvatske zajednice Herceg Bosne u Čapljini.

Toga se neki sjećaju, paravojna vlast s hrvatskom zastavom na tlu druge države. Rat se iz Hrvatske 1992. preseli u Bosnu i Hercegovinu, hrvatska vojska ode u BiH, od 1993. ratuje protiv Armije BiH koja oslobađa zemlju od Karadžićevih, Mladićevih i Miloševićevih ubojica na isti način kao i oni. Hrvati, isto kao i Srbi, ali i Bošnjaci, granatiraju gradove, sela, mjesta, otvaraju logore, protjeruju civile, etnički čiste ono što osvoje, a pritom tvrde da brane hrvatsko. Prilično odvratna epizoda, iako svi koriste istu metodologiju.

Nevolja po Hrvatsku je što je ona ratovala na tuđem teritoriju, u lažnim uniformama, znajući da ne radi dobru stvar. U tom je ratu bio i Ivo Lučić kao dio špijunskog aparata hrvatske paradržave. Imao je moć izvlačiti ljude iz hrvatskih logora, davati im milost, spašavati ih od smrti. Kad je to ratovanje sramno propalo, napravio je znanstvenu karijeru i postao povjesničar čije je djelovanje najčešće propagandne prirode. Sada će možda otići u Sabor pa ako je netko zaboravio i namjerava se pohvaliti intelektualnim dosegom zastupnika, eto priloga. Za Hrvatsku nad kojom treba brinuti.