Piše: S. AVDIĆ

Isidora Bjelica, književnica, televizijska voditeljica, performerka... umrla je u Beogradu u 53. godini. Njen muž Nebojša Pajkić, rođen u Visokom, scenarista, filmski kritičar, smatra se "arhitektom srpskog art-fašizma", pogotovo nakon smrti njegovog mentora i idola, patrijarha srpskog fašizma i rasizma, slikara i publiciste Dragoša Kalajića.

Nebojšu Pajkića će tokom trajanja rata u BiH u Beogradu pretući režiser Emir Kusturica. Nikada nije rasvijetljeno šta je bio motiv Kusturicinog nasilja nad Pajkićem (navodno u prisustvu supruge Isidore), a najčešće su se spominjali neraščišćeni računi koji su se vukli nekoliko godina unazad, u vrijeme nastanka filma "Šest dana juna" (1985.), za koji je scenarij napisao Pajkić, a režirao ga pokojni Dinko Tucaković, rođeni Sarajlija.

Radnja filma se dešava u Pajkićevom rodnom Visokom, a u nekim dijelovima scenarija navodno postoje aluzije na Kusturicinu suprugu Maju Kusturicu.   

DJETINJSTVO S AERODROMA 

Pajkić i Isidora imaju sina Lava Pajkića, televizijskog voditelja bljutavih režimskih humorističkih emisija, koji je na dan smrti majke ušao u Narodnu skupštinu Srbije kao poslanik Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića. Predsjednik Srbije je povodom smrti Isidore Bjelice uputio telegram saučešća porodici Pajkić, naglašavajući njen doprinos umjetničkoj sceni Srbije.

Isidora Bjelica ili, kako su je od djetinjstva zvali, Dorica, rođena je 1967. godine u Sarajevu, gdje je završila srednju školu, nakon čega se sa porodicom preselila u Beograd. Otac Dimitrije Bjelica, Srbin iz Hercegovine, bio je istaknuti jugoslavenski novinar, najpoznatiji kao izvještač i komentator s brojnih šahovskih događaja u tadašnjoj državi, ali i cijelom svijetu.

Isidora je, kako je kasnije pisala, djetinjstvo provela na aerodromima, putujući s ocem, svjetskim putnikom. Najviše ga je proslavilo njegovo prijateljstvo s hirovitim šahovskim vunderkindom Robertom Bobbyjem Fischerom, koji je imao prezriv, odbojan odnos prema javnosti i drugim novinarima. Iako je odabrao Beograd za novu sredinu u kojoj će živjeti sa porodicom, Bjelica je nekoliko decenija, sve do početka rata, bio zaposlenik hrvatske novinske kuće "Vjesnik". 

Tokom rata i snažnih međunarodnih sankcija tadašnjoj SR Jugoslaviji zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, Dimitrije Bjelica je organizirao spektakularan šahovski meč između Roberta Fischera, skoro već zaboravljenog šahovskog genija, i bivšeg svjetskog prvaka Borisa Spaskog, njegovog vječitog ruskog rivala. Ovaj šahovski spektakl, koji je održan 1992. godine na Svetom Stefanu, financirao je jedan srpski biznismen (zloglasni Gazda Jezda Vasiljević), a Fischer je zbog kršenja sankcija kažnjen od američkih vlasti pa je nakon meča pronašao utočište na Islandu, gdje mu je ponuđen azil.

Ovaj šahovski događaj u organizaciji Dimitrija Bjelice imao je dva cilja: skrenuti pažnju svijeta na Srbiju kao normalnu zemlju u kojoj se održavaju šahovski spektakli, a s druge strane, aktiviranjem već oronulog Fischera relativizirati podršku Bosni i Hercegovini, koju je tih godina nesebično pružao Gari Kasparov, vodeći svjetski šahista.

Porodica Bjelica napustila je, dakle, Sarajevo 1987. godine, a njihovom preseljenju u Beograd je prethodio skandal u kojem je Isidora Bjelica bila glavna ličnost. Ona je krajem 1986. godine organizirala proslavu rođendana na koju je u porodični stan pozvala petnaestak svojih prijatelja, fakultetskih kolega... Mnogi od njih kasnije će postati poznati i ostvariti velike umjetničke, književne karijere, nažalost izvan Sarajeva i Bosne, poput Miljenka Jergovića, Aleksandra Hemona, Srđana Kisića, Željka Cvijanovića.

FA, FA, FAŠISTA SI MI TI, FA LA TI

Rođendan je bio zamišljen i realiziran po modelu naci-fašističkih proslava iz Hitlerove Njemačke. Gosti su bili odjeveni u militarističke uniforme, nosili su kožne čizme, služeni su sendviči sa "svastikom" od majoneze, svi su imali svoje uloge u tom čudnom, skoro naivno dječijem performansu. No, neko od gostiju je sve to pažljivo pratio, bilježio i cijeli događaj prijavio policiji. Prema izjavama brojnih svjedoka, od kojih su neki bili "aktivisti" DB-a, cinkaroš je bio Željko Cvijanović, tadašnji student, a tokom rata propagandista Radovana Karadžića, koji je, također, umro u Beogradu. 

U narednih nekoliko dana "fašistički rođendan" u stanu uglednog novinara Dimitrija Bjelice postao je glavna tema u medijima i političkoj, komunističkoj vlasti tadašnje Jugoslavije. Učesnici su pozivani na višesatne razgovore u Državnu bezbjednost, njihovi roditelji su doživljavali šikaniranje na poslu i među poznanicima. 

Isidora Bjelica, kako se kasnije hvalila među poznanicima i prijateljima u Beogradu, policijskim isljednicima je, kada su joj nakon deset sati ispitivanja ponudili hranu, rekla: "Kako ćete mi donijeti ćevape kada Sarajevo gori?! Zar ne vidite da padaju bombe?" Objasnila je kako je već tada, šest godina prije "stvarnih" bombi i "prave" vatre, "imala viziju svega onoga što će se kasnije dogoditi u njenom rodnom gradu".

U realiziranju te svoje "vizije", zapaljenog i granatiranog Sarajeva, Isidora Bjelica je sa svojim prijateljima, mužem i ostalom rodbinom pomagala i doprinosila u granicama svojih mogućnosti u periodu prije, tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini.

Pisac Aleksandar Hemon u svome djelu "Knjiga mojih života" pisao je o ovom događaju, koji je na njega ostavio traumatičan i neizbrisiv trag. Evo šta je Hemon napisao na kraju poglavlja u kojem se bavio "fašističkim rođendanom" u stanu slavljenice, sada već pokojne Isidore Bjelice.

"Još dugo su me proganjale sumnje u istinitost cijele priče. Nije bilo od pomoći to što je Isidora, sada u Beogradu, na kraju postala iskreni, neskriveni fašista. Devedesetih godina Beograd je bio plodno tlo za najotrovniji oblik fašizma, a ona se tu osjećala kao kod kuće. Imala je javne performanse u kojima se slavila bogata tradicija srpskog fašizma. Furala je s likom koji će postati vođa grupe srpskih dobrovoljaca, koljača i silovatelja poznate kao 'Beli Orlovi' (riječ je o Dragoslavu Bokanu, koji je i danas aktivan i javno prisutan propagandist srpskog fašizma, op. 'SB')  i koja je tokom rata djelovala u Hrvatskoj i Bosni.  Kasnije će napisati memoare pod naslovom 'Verenica ranog zločinca'. Naše prijateljstvo odavno je bilo prestalo, ali se nisam mogao prestati pitati šta se desilo, možda se ideja o fašističkoj zabavi začela u fašističkom dijelu njene ličnosti, meni tada nepoznatom..."