Uznemirila me naizgled lijepa i prijatna vijest. Pročitah, naime, da će mladi igrač Malmea Anel Ahmedhodžić nastupati za Bosnu i Hercegovinu. To je prijatna i ugodna strana te vijesti. Ona druga strana, ona koja je u meni zakotila sumnju i nelagodu ogleda se u konstataciji da je „srce odlučilo“ i u egidi „nema više dileme“.

U poslovima oko reprezentacije Bosne i Hercegovine, oko koje se, inače, motaju neki pogani konci otkad je utemeljena, nema mjesta srcu. Ono je na tribinama, tamo treba emocija, tamo srca snažno kucaju. Floskula da će izabranici „ostaviti srce na terenu“ šarlatanska je izjava koja je u svojoj ispraznosti čak i pogubna. Na terenu su potrebne zdrave noge i koncentrirana glava, umijeće i kvaliteta. Hladnokrvnost i smirenost. A srce, najčešće, vodi u poraze.

A što se dileme tiče, ona u ovakvim situacijama tek nastupa. Jer, ako bilo šta na svijetu radite pod pritiskom rezultati su ispod očekivanja. Tanki! Poput dobre šamarčine mi izgleda ucjenjujući apel Ahmedhodžićevog oca Mirsada koji je poručio ljudima u savezu da se „ne zezaju“. Strah me napisati, i pomisliti, da je tu uličarsku opomenu uputio i Dušku Bajeviću. U svojih sedamdesetak godina Princ se nikad nije zezao, nikad nije improvizirao, niti podlijegao pritiscima.

Znači li to da sada pedesetak očeva širom svijeta koji smatraju da im dijete zaslužuje nacionalni dres ima pravo misliti da se selektor i savez „zezaju“? Šta će oni reći?

Dakle, da smo načistu: u ovoj najnovijoj priči ima svega osim patriotizma! Odvratno je igrati na tu kartu, ispod hladnog pepela tražiti žar ljubavi prema Bosni i Hercegovini. Toga više nema!

Nogometni savez i izbornici svih selekcija moraju poručiti potencijalnim ucjenjivačima: igrajte za one koji vas zovu. Za Švedsku, Njemačku, Francusku, Nizozemsku, Španjolsku, Austriju... Igrajte tamo gdje možete bez posljedica upozoravati savez „da se ne zeza“. A onaj tko se bez unjkanja odazove selektorovu pozivu - dobro došao!

Mi ćemo, što se nogometa tiče, izgleda opet morati počinjati od nule. Pa, počnimo! Ali nemojmo se spuštati ispod nule, nemojmo svjesno ići u minus. A, ako budemo podlijegali roditeljskim i menadžerskim pritiscima otići ćemo ispod nule, na muljevito dno europskog nogometa.

Ne vjerujem da će Duško Bajević slušati anonimne suflere, ne vjerujem da će se obazirati na nezasitne menadžerske ralje, ne mogu zamisliti da će legenda bosanskohercegovačkog, jugoslavenskog i grčkog nogometa posrnuti na prvoj stepenici svoga mandata. A ta stepenica su, ustvari, samostalnost, dosljednost i odlučnost. Na prvoj se stepenici vjeruje isključivo sebi, a svi dobronamjerni uključuju se na slijedećim podiocima puta ka Francuskoj i Kataru.