TRAGOM JEDNOG, „SLUČAJNO“ IZBRISANOG TEKSTA: Je li najveći problem BHRT-a izvrsno napisana kritika novog filma „nedodirljivog“ Pjera Žalice? Za „SB“ govore...

...Almir Imširević, Ivana Golijanin, Edin Zubčević i Vahidin Preljević.

  • Kultura

  • 22. Avg. 2020  24. Avg. 2020

  • 0

Da je treći dugometražni igrani Pjera Žalice „Koncentriši se, baba“ vanvremensko ostvarenje, doznali smo još i prije nego što je otvoren Sarajevo Film Festival upravo tim filmom, i to njegovom svjetskom premijerom. Na crvenom ćilimu, neposredno pred online početak SFF-a, redali su se najodgovorniji za nastanak filma, ali prije svih njih, direktor SFF-a Miro Purivatra obrazložio nam je da je film odličan tako što to uopšte nije obrazložio. U pauzi očaja što ovog augusta neće moći prodavati sponzorsko pivo po 4 KM, rekao je nešto što nije moguće zapamtiti, iako to ponavlja godinama za svaki bosanskohercegovački film koji je uvršten u program SFF-a. Naravno, samo i isključivo ako su to reditelji po njegovoj volji. A Pjer je jedan od njih.

No, nije Miro Purivatra bitan u ovoj priči. Tu je tek toliko da posluži za uvod. Onako, usput. A nije ni Pjer Žalica. Koji šesnaest godina nije snimio film. I koji nam je, po onom što se moglo čuti na BHT-u 1, toliko nedostajao da nam se čak nisu više ni gledali filmovi. Baš preveliku prazninu on je ostavio svojim indeferentnim odnosom prema snimanju vlastitog filma da mu to stvarno nije bio nikakav fazon. Gdje su stručne analize i medicinski nalazi da nam je on nedostajao u bilo kojoj sferi života uopšte i da je sve to itekako utjecalo na našu duševnu bol zato što šesnaest godina nije snimio film, niko ne zna.

KAO JEDNA PORODICA

Neki od glumaca iz tog filma, ali i sam reditelj, u toj su uvodnoj emisiji na BHT-u 1, koji godinama prati SFF kao dio nacionalnog javnog servisa BHRT (kojem još pripadaju i BH radio 1, Muzička produkcija, portal, tehnička oprema, jedna menza, dva snack bara i, naravno, ljudski resursi u zgradetini na Alipašinom Polju koja je u njihovom vlasništvu), izjavili su da je na snimanju atmosfera bila odlična, da je Pjer skupio odličnu ekipu, da su bili kao jedna porodica, da je Mira Banjac na setu proslavila devedeseti rođendan, da je bilo puno smijeha, dobrog duha i vedre atmosfere, da nije bilo nikakvih problema... što je, valjda, sve skupa i samo po sebi dovoljno da bi se film, kao završni proizvod, kao nešto što je tek spremno za prikazivanje, trebalo ocijeniti kvalitetnim i najboljim što je do sada Pjer napravio u karijeri.

Ali, nije ni to bitno. Vjerovali ili ne, u ovoj priči bitna je jedna, jedina, samostalna, suverena, nedjeljiva i sekularna filmska kritika. Koju je u rubrici „Nedjeljna kritika“ na portalu BHRT-a objavio uposlenik BH radija 1 Mirza Skenderagić. No, kritika je ubrzo obrisana. Ili, ostavljena da truhne na offu. Da se pusti ako se steknu uslovi. Ali, pročitat ćete je ovdje. Možda, ipak, da prvo vidimo šta je na svom profilu na Facebooku napisao Jasmin Duraković, reditelj, nekadašnji filmski kritičar i nekadašnji generalni direktor Radio-televizije Federacije BiH: „Karijeru sam počeo davnih osamdesetih kao filmski kritičar. I tad se nije, iako je to bilo vrijeme danas mrskog Titovog socijalizma, tako lako moglo dogoditi da neko nazove medij i naredi da se uništi tekst. Niti je to mogao uraditi (nazvati i narediti) bilo ko dok sam bio generalni direktor RTV FBiH. Danas može sve.“

A sada, pročitajte obrisanu kritiku Mirze Skenderagića na film „Koncentriši se, baba“, pa ćemo nastaviti s našim tekstom.

Televizijski film bez ideje i autorstva

„Dvadeset i šesto izdanje Sarajevo Film Festivala, započelo je ostvarenjem Pjera Žalica, Koncentriši se, baba, dramedijom kojom se ovaj reditelj vraća dugometražnom igranom filmu nakon šesnaest godina pauze. Ipak, zbog mnoštva nedostataka, kreativne i produkcijske prirode, ovaj naslov nije u rangu prethodnih Žalicinih ostvarenja, i zapravo će staviti veliki znak pitanja na postojanje njegovog rediteljskog autorstva, koje je donekle uspio uspostaviti u naslovima Gori vatra (2003) i Kod amidže Idriza (2004).

Iako je u produkciju filma bio uključen i direktor Sarajevo Film Festivala, Mirsad Purivatra, zbog čega film Koncentriši se, baba, možda i nije mogao biti uvršten u Takmičarski program, on to svakako nije niti zaslužio, jer, zaista, ne samo da ne slijedi sve brže tokove evropskog i svjetskog filma, nego se otvoreno zadovoljava 'lokalnim' te čak i prisvaja pravila i zakonitosti neartističke televizijske forme.

Dakle, u odnosu na naslov Gori vatra u kojem Pjer Žalica kao svoju centralnu autorsku odrednicu, prezentuje pojmove samobalkanizacije, autostereotipizacije kako bi potvrdio sliku koju Zapad ima 'o nama', ali i istu osvijestio i (samo)ironizirao, te radikalni i politički nekorektni humor koji upotpunjuje jarkim bojama i narodnjački melodičnom muzičkom podlogom, ili za razliku od ostvarenja Kod amidže Idriza u kojem ovaj reditelj stilski ide korak dalje te filmski prostor identifikacije bosanskog čovjeka uspostavlja formom (sporim ritmom, pastelnim ambijentom, narodnom nošnjom, autohtonim scenografskim detaljima), u filmu Koncentriši se, baba, on ostaje na površini historijsko-društveno-političkog oživljavanja jedne države i jedne 'babe' pred samu smrt.

Narativ ovoga filma, Žalica započinje u Sarajevu, u aprilu 1992. godine, na samrtničkoj postelji stare majke koju igra 90-godišnja Mira Banjac i pred sami rat u Bosni i Hercegovini. Dok, s jedne strane, sve izvjesnija smrt starice prisilno okuplja porodicu rasutu po Balkanu, s druge, konačna smrt Jugoslavije i početak oružanih sukoba, porodično okupljanje usporava i komplikuje. Ipak, nakon što porodični doktor (Izudin Bajrović) kaže 'dabogda', najavljena smrt majke, ovu neobičnu balkansku porodicu, ipak okuplja u Sarajevu: tri sestre, Kiku (Jasna Žalica) udatu sa Bosanca Muhameda (Emir Hadžihafizbegović), Hrvaticu Mašu (Alma Prica) koja je sa svojom kćerkom Jucom (Jadranka Đokić) već stigla iz Zagreba, Suzanu (Dženita Imamović) udatu za Crnogorca Baneta (Branimir Popović) te brata Dadu (Admir Glamočak) koji dolazi zajedno sa svojom suprugom Sekom (Vedrana Božinović), dok drugi brat Braco nikada neće uspjeti stići iz Italije.

Iako je, otpočetka jasno da odnosi u porodici ne funkcionišu najbolje te da osim prostornih postoji i duhovna udaljenost među njima, zaplet donosi scena u kojoj baba u bunilu, svoju unuku Jucu zamijeni sa kćerkom Suzanom, i kaže joj da spali papire u podrumu, 'ispod brke'. Kako će se u uskoro saznati, brko je bista njihovog oca, priznatog umjetnika i bivšeg političkog zatvorenika, dok su papiri koje treba zapaliti, testament. Ipak, iako bi od ovoga trenutka narativ filma trebao barem dobiti drugačije ozračje, ono svojstveno psihološkom trileru, postati, dakle, znatno brži, napetiji, neizvjesniji, uprkos tome što je riječ o komediji, scenarist i reditelj, nastavlja njegov krajnje nedinamični razvoj, što popunjava besmislenim razgovorima 'o jajnicima', Muhamedovom 'čuđenju', 'komičnim' scenama bez razloga, kao što je npr. ona u kojoj Muhamed, Maša i Kika nisu u stanju ispravno izdiktirati telefonski broj centrali.

Probleme sa ritmom razvoja narativa, ovaj film pokazuje od samog početka, što je primijetno i u montaži scena, koja u jednom linearnom toku, iste glumce 'prebacuje' iz prostora u prostor, što je pogubno za filmove koji barem prividno pokušavaju zadržati jedinstvo mjesta i vremena. Tako npr. nakon telefonskog razgovora u hodniku, Muhameda, Mašu i Kiku, reditelj prebacuje u dnevni boravak, gdje Kika, nakon Muhamedovog: 'Prekide mi vezu', odgovori, kako on ženu iz centrale 'zove deveti put', što svakako ukazuje na određeni protok vremena, iako se ovakvim spajanjem scena stiče dojam da su oni upravo završili prvi telefonski razgovor.

Ipak, jasno je da se ovdje ne radi o propustima u montaži, trenutno najkreativnijeg bosanskohercegovačkog montažera Redžinalda Šimeka, već je jednostavno riječ o scenarističkim 'rupama“'koje do izražaja posebno dolaze u filmovima koji su ograničeni jednim prostorom i jednim sižejnim ciljem, te u kojima kronotop (odnos vremena i prostora) uvjetuje odvijanje radnje, a ne obratno.

Nadalje, kako je kretanje likova uvjetovano jednim prostorom, u ovakvim filmovima, dijalog postaje osnovnim dinamičkim sredstvom te kao takav, on vapi za prostornom i fizičkom nepromijenjenošću, odnosno dugim scenama u kojima bi se oslikavala društvena, politička, kulturološka, filozofska slika društva i vremena u kojima oni žive. Ipak, Žalica u svome filmu koristi kratke kadrove i scene u kojima ne ostavlja mnogo prostora niti za razvoj života jedne porodice kao mikrokosmosa, niti za sam prikaz likova i izgradnju njihovih međusobnih odnosa.

Također, ono što jeste promjena u načinu snimanja Žalicinih filmova, jeste drhtajuća kamera koja se po pravilu koristi u društveno-angažovanim ili psihološki kranje intimnim filmovima, recimo savremene rumunske kinematografije, a koja bi trebala dati još veći privid dokumentarnosti i realnosti događanja. Međutim, u ovakvom ostvarenju, ovaj način snimanja je suvišan, s obzirom da su kretnje likova svedene na minimum, da oni ni od čega ne bježe unutar svojih psiholoških odaja, da se njihovo tjelesno, a i duhovno umiranje ne razvija na svojevrsnom putovanju gradom, kao u ostvarenju Smrti gospodina Lazarescua (2005). Jer to je rumunski film i to je 'stvarnost'. Žalicin humor to nije.

Dok likovi, s jedne strane gotovo ostaju na razini 'tipa' te se svode na 'sociopsihološke obrasce jedne pojednostavljene sheme lakih životnih situacija', njihove odnose Žalica gradi samo uz pomoć humora i komičkih situacija u koje ih smiješta, a iz kojih se, ponovno, o samim likovima ne saznaje ništa novo. 'Šta ima u Crnu Goru?', upita Kika Suzanu tokom telefonskog razgovora. 'Ne znaš jel` crnja ili gora', odgovori Suza i nastavi: 'Kod vas?'. 'Mi se otcijepili', uzvrati Kika i obje prasnu u smijeh, a Suza zaključi: 'E jesi luda.' Tek na kraju razgovora, nakon što Suzana kaže Kiki da je ponovno nazove kasnije te prekine vezu, gledatelj može naslutiti neriješene probleme u odnosu između dvije sestre, međutim, sami likovi ostanu na razini svojih šala.

Tako je lik Dade uspostavljen kao lik uplašenog 'dobrice', Muhamed je naivni 'veseljak' Bosanac, Maša je lukava Hrvatica, Bane je lijeni mačo Crnogorac, Kika je mahalska 'kraljica drame' itd, i ove njihove karakteristike se gotovo ne mijenjaju do kraja filma, što prema Patriceu Pavisu i jeste definicija za dramski 'tip'. Konačnu 'sliku' porodice kao mikro Jugoslavije, reditelj zaokružuje uz pomoć lika dezertera, Novopazarca (Dino Sarija), koji je kreiran posredstvom jezičke i govorne stereotipizacije, što jeste u osnovi spomenute Žalicine samobalkanizacije koju on prvenstveno ostvaruje posredstvom humora, jer, čini se, da je na prostorima bivše države već dovoljno smiješan sam jezik, odnosno govor onog drugog.

Jedini lik kojemu je reditelj dao određene odlike karaktera i koji se ne može 'ukalupiti' u jednu tipsku sliku, jeste unuka Juca koja, u cijelom filmu izgovara samo jednu šalu, i to na račun vlastitog nosa, što opet predstavlja nedosljednost u izgradnji likova, a koja, odlučivši da želi postati časna sestra, jedina vodi individualnu, unutrašnju, borbu. Djelovanje gotovo svih ostalih likova, je u manjoj ili većoj mjeri, zasnovano samo na tzv. 'kontriranju', i naravno hladnom ratu za kuću koja ostaje nakon smrti njene sadašnje vlasnice. Iako je krajnje jasna rediteljeva metaforička, pa i simbolistička poveznica između umiranja zle majke čiju ostavštinu njene kćerke i sinovi međusobno rasparčavaju i raspada Jugoslavije koju također, komadaju, njene sinovi i kćeri, ipak, nije najjasnija njena poenta, njena filmska ideja.

Da li to znači da je Jugoslavija, također, zla majka koja je među svojim, sinovima i kćerkama ostavila samo mržnju, koja je izrodila i odgojila 'šljam', jer u slučaju njene smrti, neće nastati mir, kako Kika poviče na kraju, obraćajući se majci: 'skoncentiši se, baba i umri više, dok se nismo svi poklali!!!', nego će započeti rat. U konačnici, iako se u ovome naslovu, sadržajno i tematski može osjetiti utjecaj Slobodana Šijana i njegovog stilizovanog remek-djela crnog-humora i Ealing-komedije, Maratonci trče počasni krug (1982), film Koncentriši se, baba je, nažalost, stilom i tehničkim specifikacijama, mnogo bliže regionalnom savremenom humorističkom televizijskom stvaralaštvu.

Jer, stiče se dojam da je Žalicino novo ostvarenje ostalo zatočeno u procjepu oskudnih produkcijskih okolnosti, neusklađenosti sadržaja i stila, te u apsolutnoj praznini na području autorske ideosfere, osnovog i početnog razloga za stvaranje jednog umjetničkog djela, što se primijeti i u samom naslovu koji ni na koji način ne upućuje na ideju filma. Dok izrazito oštri humor u ostvarenju Gori vatra u mnogome pomaže u stvaranju apsurdne političke slike stvarnosti ('Treba mi Srba.'), dok se u Amidži Idrizu puls bosanske mahale skriva u tepsiji kadaifa, u dimijama, kućnim papučama, komšiluku i njegovim zakonima, u ostvarenju Koncentiši se, baba, humor je ostao na razini banalnog, te se jednom izrečene šale čak i ponavljaju ('Ne znaš jel` crnja ili gora'), a reditelj, nažalost nije uspio niti u oživljavanju presudnog historijsko-političko-kulturološkog trenutka u životu Sarajeva, niti u dokumentovanju istog, obzirom da se razlika između Žalicinog Sarajeva iz 1992. godine i Sarajeva danas, teško može uočiti.

Jednako kao i Gori vatra, a i Amidža Idriz, tako i Koncentiši se, baba, završava radikalno optimistično, što je možda u ovome ostvarenju jedini preostali autorski zaštitni znak Pjera Žalice. 'Ma ljudi, biće to sve u redu', kaže Muhamed, na kraju, iz offa, nakon što granata pogodi kuću za koju se porodica otima, što iz perspektive jednog Sarajlije koji vjeruje Yutelu, i nije posebno ironično“.

I, dobro, šta je sporno? Realno bi, objektivno i logično bilo kada bi na to pitanje odgovorio Belmin Karamehmedović, generalni dirketor BHRT-a, da sada ne bi tražili „pravog“ krivca. Kada on, onako sav ponosan, također neposredno prije početka SFF-a kaže kako je prezadovoljan saradnjom sa SFF-om, tako i sada može odgovoriti na pitanje zašto je kritika Mirze Skenderagića uklonjena sa portala BHRT-a. Obrazloženja drugih uposlenika ove kuće se, jednostavno - ne pikaju.

„Obradovala me je činjenica da su gomile neprovjerenih i senzacionalističkih vijesti o virusu, stopi smrtnosti i crnoj nam budućnosti bar na kratko zamijenile rasprave o jednoj filmskoj kritici. Smatram pobjedom kad priča o umjetnosti privuče i one koji su od nje u višegodišnjoj izolaciji ili bar na pristojnoj distanci. Pogledao sam novi film Pjera Žalice, a imao sam i sreću da uspijem pročitati kritiku koja je ubrzo - nestala!? Otkrivati „logiku nestajanja“ volim jedino kada su u pitanju mađioničarski trikovi. Kada to rade „nevidljivi urednici i partijski poslušnici“, malo sam zainteresovan i još manje uzbuđen. Ipak, uznemiruje saznanje da oni što od nas „sakrivaju“ filmske kritike, posve sigurno sakrivaju ili lažiraju i druge, vjerovatno važnije informacije. Ovo društvo možda i nije bolesno, ali je svakako nepopravljivi hipohondar. U strahu je od dijagnoza, a prihvatljivom kritikom smatra samo onu koja liči na spomen-ploču; okamenjenu pohvalu koja ne ostavlja prostor za sumnju i razmišljanje. Sretan sam, jer postoje mladi i talentovani ljudi kojima su spomenici dosadili“, kaže dramaturg Almir Imširević.

Ivana Golijanin, književna i filmska kritičarka, veli, pak, da bi značaj bilo koje umjetničke kritike, pa tako i filmske, jeste i morao biti veliki u društvu u kojem postoji, jer ona doprinosi znanju o filmskoj umjetnosti uopšte i pomaže da publika razvije vlastite kriterije za gledanje filmova: „Sa druge strane, ona bi morala da utiče i na filmske stvaraoce ukazujući kako na njihove uspjehe tako i na nedostatke (kao i književna, pozorišna, muzička i likovna kritika). Kritički osvrt filma "Koncentriši se, baba" koji je Mirza Skenderagić ponudio, a koji je cenzurisan, gotovo je knjiški primjer odnosa koji dominantna struja u kulturi ima prema bilo kakvoj vrsti negativno konotirane kritike. Kako je te Svetozar Petrović lijepo zapazio u svojoj slavnoj studiji o prirodi kritike, osnovni posao kritičara je da, analizirajući djelo, njegovog autora „demaskira kao šarlatana ili otkrije kao pjesnika“, a cenzura je u ovom slučaju demaskirala kulturnu elitu i njen odnos prema bilo kojem sudu koji nije hvalopsjev; taj čin nepovratno uništava ugled kritike, ali i ruši temelje kulture. Mirza je u svom tekstu uspio uspostaviti neku vrstu „kritičkog razgovora“ sa filmom i ponuditi jasno formulisana i ključna pitanja i na njih dati odgovor te ukazati na limbo u kojem se, na našu veliku žalost, savremeni bosanskohercegovački film nalazi već godinama. U skladu s tim, njegovo djelo je ipak p(r)okazano kao nepoželjno, što nam je jasan pokazatelj kako sposobnost i posvećenost filmskog kritičara u našoj sadašnjosti nema ama baš nikakvu vrijednost. Sada se autor spomenute kritike našao u poziciji nekoga ko će morati da objašnjava kako, za ime Boga, nema ništa protiv reditelja lično i da je suludo uopšte na taj način propitivati njegovu kritiku, ali bojim se, uzalud. Filmska industrija te sa njom i kulturna elita i dominantni politički diskurs su pokazali kako imaju slične mehanizme funkcionisanja. U njima je umjetnička kritika angažovana samo ukoliko je u službi samoljublja članova privatnog društva koje je stvorila ta ista elita.“

UREDNIČKI AUTOGOL

I Edina Zubčevića, urednika portala slobode Nomad, zamolili smo za komentar skandala koji se dogodio na BHRT-u: „Radi se o korektnom kritičkom osvrtu, nimalo zlonamjernom, tako da ne vidim profesionalni razlog zašto bi neki urednik cenzurisao taj tekst, tim prije jer su veoma rijetki kritički osvrti u moru medijskih objava baziranih na PR saopštenjima. Nakon ovog incidenta, sasvim sigurno neuporedivo više ljudi će pročitati tekst, jer to što je skinut sa portala ne znači da tekst nije ostao na internetu. Naprotiv. Ovaj urednički autogol još je jedan indikator da smo ušli u možda posljednju fazu gušenja slobode medija i slobode govora. Tragično je, ali nije iznenađujuće niti prvi put da se to dešava u našoj (ne)kulturi. Skandalozno je da je riječ o javnom servisu koji finansiraju građani."

Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Vahidin Preljević prvi je objavio post na Facebooku u kojem je stao u odbranu Mirze Skenderagića i njegovog inkriminisanog teksta. „Prvo, želim reći da se svaka cenzura - a uklanjanje teksta, koji je izrazito korektna filmska kritika, bez imalo pamfletskog, čak i bez polemičkog, a kamoli uvredljivog tona, jeste cenzura - kao bumerang vraća i pogađa samog cenzora. Ko je konkretno počinio to nedjelo u ovom slučaju, ne znam, ali mislim da je javni servis, koji odgovara građanima, za koji plaćamo pretplatu, obavezan da stvar razjasni i uputi izvinjenje, a odgovorne za tu nečuvenu staljinističku rabotu sankcionira. Mislim da bi pritisak javnosti trebao biti znatno veći, jer u igri je mnogo više od sudbine jednog teksta i recepcije jednog filma. A možda je ovo i prilika da se podsjetimo na katastrofalno stanje estetske kritike u našoj kulturi. Primjećujem, inače, da je kritika domaće umjetničke produkcije gotovo iščezla iz masovnih medija. Ona se još donekle održava u ponekom štampanom ili elektronskom književnom časopisu i djelimično na radiju, ali je svakako gurnuta na marginu medijskog prostora. Pod kritikom pritom ne podrazumijevam hvalospjevne dosjetke ili generalne opaske koje nikog ne obavezuju ni na šta, niti općenite novinarske 'izvještaje o kulturnim događanjima'. Svakako ne ni lično motivirane obračune. Nego prave kritike, vođene estetskim sudovima, dobro argumentirane, zanimljivo napisane. I sad se ovo malo glasova koje imamo - na sreću, uglavnom mladih, obrazovanih i talentiranih ljudi, koji pokušavaju raditi svoj posao - pokušava ušutkati i obeshrabriti“, kaže za "Slobodnu Bosnu" Vahidin Preljević.

„Ne smijemo zaboraviti koliko je važno imati razvijenu kritiku i koliko je bitno da kritičar bude autonoman u svojim sudovima. Jer, kritika je potrebna kulturi kao pogon koji je pokreće. Kritika otvara „razgovor“ o umjetničkom djelu, oživljava ga i obogaćuje; ona, zapravo, upotpunjuje ulogu umjetničkog djela, kako je to mislio veliki njemački romantičar Friedrich Schlegel. Šta nam vrijede knjige i filmovi o kojima ne razmišljamo i ne razgovaramo? A prava kritika je upravo najvažniji vid razgovora o tome u javnoj sferi, jer ona podiže ukus na višu razinu. Upravo je status kritike i kritičara ogledalo stanja cijelog društva, jer, kako je, recimo, pokazao Habermas, samo javna kritička refleksija može formirati građansku javnost. No, mnoge naše moćnike u kulturi to, očito, ne zanima. Njih, izgleda, samo zanima crveni tepih, šou, spektakl, koji privremeno prikriva kaljužu u kojoj grcamo, a nikakav ozbiljan razgovor i razvoj kulture, koja je, ponavljam, samo moguća uz nezavisnu kritiku. Posebno je eklatantna ta netrpeljivost prema kritici u oblasti filma: možda je tu osjetljivost izraženija i zbog većih finansijskih uloga, ali, s druge strane, za film se izdvajaju i najveće budžetske stavke pa bi tu i budnost kritike trebala biti najveća.“

Kad sve sumiramo, možda je za Mirzu Skenderagića bolje, mada ne i za ovo društvo, da mu je BHRT „skinuo“ tekst. Jer, to je svakako medijska kuća koja funkcioniše na ideji kompromisa. A kao što smo mogli vidjeti, Mirza je beskompromisan. I imat će gdje da piše.

(D. Bajramović)

loading...

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...