Razgovarao: DARKO OMERAGIĆ

FOTO: AMER KAJMOVIĆ

Malo je majstora svog zanata poput čuvenog sarajevskog arhitekte Amira Vuka Zeca koji je u svom esnafu aktivan punih 40 godina. Nagradama koje je dobio za brojna arhitektonska djela koja krase Sarajevo, ali i druge svjetske gradove, Vuk Zec se ne želi hvaliti. U šali citira rečenicu iz jednog filma: „Nagrade su kao hemoroidi - kad-tad ih dobiješ.“ Povod za razgovor s Amirom Vukom Zecom je aktuelna rasprava o gradnji kongresnog centra u sarajevskoj općini Novi Grad između načelnika općine Novi Grad Semira Efendića i ministra prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, na čijem je čelu sarajevski arhitekta Faruk Kapidžić, a priču smo morali proširiti i na druge primjere po kojima se vidi odnos sarajevskih načelnika prema prostoru kojim suvereno vladaju.

Da ne bude kako je Sarajevo najlošiji đak u regionu, Vuk Zec nas upućuje i na aktuelni primjer iz Beograda, gdje se podiže spomenik praocu prve srednjovjekovne srpske države Stefanu Nemanji od 23 metra, a član žirija za izbor spomenika je i jedan drugi Nemanja – Emir Kusturica.

„Toga se pošten čovjek stidi, kao što se stide i normalni ljudi iz Skoplja zbog tamošnjih primjera. Mi još nismo otišli toliko, ali boba nam fali“, kaže Vuk Zec.

Tvrdite da je problem Sarajeva što je sve u rukama načelnika. Šta nas je dovelo u tu situaciju?

„Problem je što je Sarajevo podijeljeno na nekoliko općina u kojima svaki načelnik gradi po svom. Zato grada i nema. Bio bih najsretniji da su sarajevski načelnici sjeli sa strukom i objasnili šta žele, ali mi vidimo da je jedino što oni žele da svoj mandat obilježe investicijama i megaprojektima. Ti projekti Sarajevo pretvaraju u kasabu. To vam je kao kad na ljupkom licu pogriješite tokom plastične operacije. To ostavlja trajne ožiljke i košta sve nas. Našim ponašanjem i gradnjom ovih zgrada mi smo postali nekulturan grad i prava kasaba. Ovo što se dešava u Sarajevu nije znak napretka nego nazatka. Arhitektura i urbanizam jasno kazuju o stanju duha neke zajednice. Ne treba niko ništa govoriti o Sarajevu, jer put od aerodroma do centra sve kaže onome ko zna gledati.”

NEPOŠTIVANJE HIJERARHIJE

Dojam je da je najvažniji „kriterij“ za dobijanje građevinske dozvole da strani ili domaći investitor ima novac. Pitaju li se stanovnici Sarajeva i struka izašta?

„To je dobro pitanje, jer je ovo prvi put od osnivanja grada Sarajeva, u formi koju mi znamo da Sarajlije imaju pravo da odlučuju o njemu i njegovoj budućnosti. Da li mi imamo dovoljno ljudi za taj izazov? Imamo. Zato nam treba dijalog, a ne isključivost. Ipak, imamo drugačiju situaciju, jer je Sarajevo jedini grad na kojem i šeici zarađuju. Cijeli svijet ide u Dubai da zarađuje, a mi njih zovemo da nama zarade. Trebamo se okrenuti sebi, jer mislim da imamo dovoljno potencijala da Sarajevo ponovo bude ono što je bilo – grad koji je osamdesetih godina prošlog vijeka bio kulturna prijestolnica Jugoslavije. To je prije nekoliko dana u jednoj emisiji dobro rekao Semezdin Mehmedinović. Mi stvarno jesmo tih godina prednjačili u filmu, kulturi, arhitekturi, pozorištu, muzici... Sada je to sve srozano, uz izuzetak nekoliko individualaca koji djeluju izvan sistema. Sistemski smo srozani i postali smo provincija u svemu.

Ovih dana je aktuelna priča o gradnji kongresnog centra na području općine Novi Grad, kao i rasprava između načelnika općine Novi Grad Semira Efendića i ministra prostornog uređenja Kantona Sarajevo Faruka Kapidžića. Jeste li vidjeli projekt i šta mislite o njemu?

„Kongresni centar, čega? To je ideja neke općine, a da li taj kongresni centar treba Sarajevu? To nije kongresni centar nego kongresna sala u sklopu jednog hotela. Veći je kongresni centar u hotelu "Hollywood" na Ilidži. Treba li kongresni centar biti na tom mjestu u gradu? Kongresni centar je parangal, odnosno mamac za ljude koji ne znaju. Ako dobro pogledate, tu će se nalaziti tri ogromne kule, stambeni objekti. To je profitabilno za onoga ko gradi. Ne vjerujem da je kongresni centar zacrtan u nekom širem, generalnom urbanističkom planu Sarajeva. Ministar Kapidžić je tu potpuno u pravu. On je mlad, hrabar i stručan arhitekta kojem ovo nije prvi posao, ali je prvi ministar kojeg je podržala struka i koji se uhvatio ukoštac s ovim problemom. Niko nije rekao da se ne može graditi, ali taj projekt mora proći kroz nekoliko filtera. Taj kongresni centar je okrenuo leđa Miljacki, a bilo bi bolje da nije i da je počeo s Miljackom „ašikovati“. Mi Sarajevu ostavljamo trajne ožiljke. Diskurs koji forsira Efendić je upravo u službi nepoštivanja hijerarhije u Kantonu, pa i u državi. Ako su načelnici stariji i kompetentniji od Ministarstva za prostorno uređenje, onda smo svi u pogrešnoj državi.

Imamo još primjera: "Bosmal" u Hrasnom i Tibra na Stupu. Šta za njih reći?

„Tačno tako. Riječ je o pogrešnom konceptu. "Bosmal" je napravljen na pogrešnom mjestu. Nas košta nekultura prostora. Mi smo prostorno neobrazovani i neodgojeni. Svi načelnici prvo što urade je da uđu u prostor i to u svom neznanju. Načelnici općina u Sarajevu su stvarni gospodari prostora. Za sve što ja nacrtam u 3D mi kažu da prvo treba vidjeti načelnik, ne njegova služba nego lično načelnik. Nema tu sad neke javne rasprave, a kada se projekt ovjeri, onda se zovnu sveštena lica da mi ga „ovjeri“. Zbog ličnog i personaliziranog interesa, mi smo zapostavili javni interes. Držao sam predavanja o temi kako je javno postalo moje. Nigdje na svijetu ne postoji to što postoji u Sarajevu, da jedan Tihomir Brajković Tibra gradi to što gradi. Jedan od najružnijih dijelova Sarajeva je naselje Tibra, a to i dalje traje. Kao „nagrada“ se tom čovjek daje i treći neboder pored Unisovih nebodera na Marindvoru. Time će se pokvariti i ta dva simbola Sarajeva. Primjer je i ovaj "Tower" kod Hitne pomoći. To je ogromna zgrada koja je već sad postala problem Sarajeva. Ja takve zgrade zovem mrtvorođenče.“

PRVO JE BIO NIKO PA JE DOŠAO NEKO

Čini se da ni olimpijska ljepotica Bjelašnica nije dobro prošla. Šta je na njoj pogrešno urađeno?

„Neke stvari se najbrže grade polako. Paradigma Bosne i Hercegovine je Bjelašnica. Tamo je primijenjen loš koncept gradnje. Na Bjelašnici se gradilo ono što se zadnje trebalo graditi – apartmani. Kaskamo sa strateškim razmišljanjima. Neobrazovani ljudi ulaze u prostor. Lični ukus se ne smije prenijeti u zvanični prostor. Poslije Daytona, devastirali smo javni prostor. Nekad je bio „niko“ vlasnik, a onda je došao „neko“, novokomponovani tajkun.

Vlasti, odnosno u slučaje gradnje, lokalni moćnici - načelnici kao kontraargument nude radna mjesta koja će biti otvorena u šoping-centrima? Ima li to smisla?

„Pa nek otvore tvornice ako misle dobro svom narodu. Njihovo razmišljanje je vanvizionarsko i zaslijepljeno reklamama.“

Da ne ispadne kako su Efendić i drugi načelnici kojima sada teče mandat jedini krivci za sadašnji izgled Sarajeva, vratimo se malo u prošlost i ono što su iza sebe ostavili njihovi prethodnici koji su bili na vlasti poslije rata.

„To je bilo vrijeme kada su se načelnici “oteli”. Svi oni su tu došli ne svojim zaslugama nego ih je iznjedrila infrastruktura partija, a onda su se svi uglavnom odrodili i Sarajevo je sada zbir malih nahija. Počelo je to s dovođenjem mladog kadra SDP-a. Sjećate li se kad je Damir Hadžić kao dvadestogodišnjak postao načelnik. Dobro je Senad Avdić detektovao taj ključni moment u, kako je rekao, Periklovo doba postdejtonske Bosne, koje je urušio upravo SDP s Lagumdžijom na čelu, Damirima na krilima i sa Nekom u pozadini, kad su izgubili sve već naštimane utakmice. Od tada svaki načelnik napušta matični brod koji ga je spustio.

Visoke zgrade, osim što ne izgledaju lijepo na malom prostoru, sprečavaju protok zraka, što je posebno izraženo zimi, kada Sarajevo pokriju gusta magla i smog. Kako komentarišete to što svi to vide i znaju u čemu je problem osim onih koji daju dozvolu za gradnju i pitaju li Vas ili Vaše kolege za mišljenje?

„Bio sam u nekim savjetima u kojima im mi poslužimo kao privjesci. Svi načelnici su okruženi pravnicima. Njima je najvažnije da sve bude „po zakonu“ i da se imaju čim pohvaliti. Primjer je i garaža koja je napravljena prekoputa Vijećnice. Garaža je možda tu trebala biti, ali iz nje je možda trebala krenuti žičara ka Trebeviću, a ne da je žičara negdje sakrivena. Taj prostor je sad gologuz i bez karaktera. Niko ne kaže da ne treba graditi. Pitanje je kako graditi? Zašto se u Efendićevoj općini ne pravi naselje za mlade, pa dovedu IT firme i napravi da to bude centar za mlade. Sarajevska magla je ušla i u sevdalinke. Mi svi znamo da ujesen imamo inverziju zraka, a niko ne želi da gradi mimo kičme grada, rijeke Miljacke. Svi bi tu negdje da grade, jer im je tu najlakše prodati. To nam je donio neoliberalni kapitalizam. Sve se pravda profitom. Umjesto da Baščaršiju napravimo još čarobnijom nego što jeste, umjesto da napravimo više žičara da lakše izlazimo iz grada i da se spasimo, mi se gurkamo oko glavne arterije i sav naš urbanizam se završi uz tramvajsku prugu. Naš problem je što investitore ne dočekujemo s gotovim planom. Umjesto da Sarajevo bude urbano središte Balkana, postajemo najveća provincija. U mandatu jednog načelnika nije samo da nešto napravi nego i da ne izgradi, jer prostor nije ono što se napravi nego i ono što nije izgrađeno. Mali gradski enterijeri su najvažniji. To je govorio i Bogdan Bogdanović, profesor koji je želio živjeti u Sarajevu. On je to zvao mali urbanizam. Nama treba urbanista enterijerista. Navest ću još jedan loš primjer. Ispred Katedrale je trebalo biti najbolje popločanje, a „mi“ smo ono asfaltirali kao da je tu neko skladište.“

SKENDERIJA JE NAŠA HAGADA

Zar ne postoji generalni urbanistički plan i što ga se ne drže?

„Postoji, ali se on stalno prepravlja i imate Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo, koji samo ispunjava želje investitora. Prave se izmjene da bi se udovoljilo željama nekih načelnika." 

Kako riješiti problem Skenderije?

„To je najvažniji objekt moje generacije. Sve što je valjalo u Sarajevu, dogodilo se u Skenderiji. Njena izgradnja za nas je bio kulturni šok nakon što smo iz tijesnog FIS-a ušli u veći prostor. Skenderija je naša Hagada, koju bismo mi sad da srušimo i da dovedemo neki „Beograd na vodi“, odnosno „Sarajevo na Miljacki“. Naši načelnici mi svi liče na Emira Kusturicu, neimari bez iskustva. A Emir bi trebao da pravi filmove, a ne da ulazi u prostor.“

Šta je dobro za Hastahanu, odnosno Park prof. dr. Nijaza Durakovića?

„Oko Hastahane se digla dreka a da nije bilo ni rasprave. Mislim da je to Općina loše spremila. Da bi negdje bio park, potrebna je distanca i zaštita od buke. Do parka odnekud treba i doći. Kada je Austro-Ugarska napravila onu ugaonu kuću, mislila je da se tu nastavi grad. Park nije samo ako se zazeleni, u njemu treba biti osjećaj ugodnosti. O Hastahani, kao i o kongresnom centru, treba razgovarati. Treba čuti sve strane. Ja bih tražio da se, osim 3D animacije, napravi i maketa.

Kako bi Sarajevo trebalo izgledati u budućnosti?

„Sarajevo je osjetljivo urbano tkivo, jer ga pozicija određuje i onda kada se “sanduci” počnu nizati po padinama, kao iznad Skenderije, to ostavlja trajne traume i duhu i izgledu grada. Zašto je Ljubljana tako očuvana, šarmantna i grad kojim se ponose, a nemaju velikih “nebotičnika”. Moramo razmišljati o Miljacki, od Kozije ćuprije do Ilidže. Miljacka bi mogla biti plovna. To nije utopija. Austro-Ugarska je imala ideju da spoji Bosnu i Neretvu. Imali su ideju da iz Beča dođu brodom do Jadrana. To su pravi potezi. IPSA ima projekt u kojem je Bosna plovna do Doboja. To je strateško razmišljanje. Dobri su projekti biciklističke staze koje su napravljene u Novom Gradu i Centar „Safet Zajko“ i u tom smjeru treba ići. Alipašino Polje treba revitalizirati, a ne umetati nove zgrade.“

Sarajevo je postalo prenapučeno. Osim zgrada, imamo viška i automobila. S druge strane, nedostaje parkinga i dobrih cesta. Kako riješiti taj problem?

„Samo što smo probili Dženetića čikmu nam znači. Takvi potezi nam trebaju. Treba nam tunel kroz Žuč prema Vogošći. Treba nam pravi ulaz u grad. Nekad se u grad ulazilo kroz stanicu i on je svim ljudima koji su dolazili u grad fino rekao koliki su. Takva bi trebala biti ova nova, Prva transverzala. Kod nas je ulaz u grad kao da u dnevni boravak ulazite kroz toalete. O tome trebaju voditi računa naši načelnici i drugi koji odlučuju u Sarajevu. Velika je odgovornost i kod arhitekata, ali i mi smo potcijenjeni. Naša struka je potcijenjena i dok se pamet ne digne na veći nivo, tako će nam i biti. Neka naši načelnici založe svoju imovinu pa će vidjeti kako je to. Logika prigradskih naselja polako se spustila u grad i postaje dominantna. Sve su to “bogate favele”, jer su to ogromne, a ne siromašne kuće, kojima je država dovela i vodu i struju, koju će oni tek naknadno platiti ako se legalizuju. Do tada će ograditi sve oko sebe i malo uzeti od države, a onda se bahato parkirati na ulici. Logika koja vlada Sedrenikom i sličnim padinskim naseljima, odakle se i uglavnom regrutuje novi politički kadar, je logika koja vlada urbanizmom grada.