"Milorad Dodik jedini od članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine nije ratovao protiv Hrvata", rekao je prošle nedjelje u emisiji "Otvoreno" Hrvatske televizije historičar Ivo Lučić, ratni šef obavještajne zajednice tzv. Herceg-Bosne i najpovjerljiviji špijun Franje Tuđmana i njegovog sina Miroslava.

"SAMO NAS DODIK NIJE TUKAO"

Tvrdnje 'najeminentnijeg' hercegovačkog historičara, propalog kandidata HDZ-a na nedavnim izborima preuzela je zdravo za gotovo (bez razmišljanja) Željana Zovko, hrvatska zastupnica u Evropskom parlamentu, višestruka povratnica na funkciju ambasadorice Bosne i Hercegovine. Ona je, gostujući na Hrvatskom radiju, kazala da je "Dodik jedina osoba koja nije ratovala protiv Hrvata" te da srpski član Predsjedništva BiH "nikada nije iznevjerio dogovore s Hrvatima, za razliku od drugih aktera koji su stvarali koaliciju koja je išla na štetu Hrvata". Ostavimo ostale njene izgovorene tvrdnje po strani, zadržimo se na konstataciji europarlamentarke Zovko o Dodiku kao "jedinoj osobi" (ne više jedinom članu Predsjendištva nego baš osobi) "koja nije ratovala protiv Hrvata". Cijeli je svijet, dakle, ratovao protiv Hrvata, a samo je jedna osoba to odbila, Milorad Dodik, i na tome mu treba biti zahvalan, poručuje Željana Zovko citirajući Lučića, koji se, pak, referira na Dragana Čovića.

Pa, da vidimo šta je Milorad Dodik radio tokom rata, u kojem nije ratovao ni protiv Hrvata, ali ni Bošnjaka, nego je samo i sa jednima i sa drugima razvijao dobrosusjedske odnose na bazi šverca nafte, cigareta...

Šta je, naprimjer, Dodik radio i govorio 23. i 24. maja 1995. godine u Skupštini Republike Srpske koja je održana u Banjoj Luci o "hrvatskoj agresiji na Republiku Srpsku Krajinu u akciji "Bljesak"? Prema tonskom zapisu čiju je autentičnost utvrdilo i opečatilo i Tužilaštvo Haškog tribunala, poslanik Dodik prednjačio je po radikalnoj retorici, pozivima na odmazdu, među poslanicima, dominantom SDS-ovskom većinom, predvođenom predsjednikom Skupštine Momčilom Krajičnikom, koji je nedavno umro, a Dodik je u Predsjedništvu BiH tražio minutu šutnje za tog ratnog zločinca.

Govori, dakle, poslanik Milorad Dodik:

"Skupština danas mora da najenergičnije osudi napad hrvatskih snaga na Zapadnu Slavoniju i da ne prizna rezultatet te agresije, kako je to rekao i gospodin predsjednik Karadžić, ali mislim da, ako nešto hoćemo da uradimo danas, bez obzira na neki... a ima veoma dosta tuge vezano za Zapadnu Slavoniju... Ali, zaista, to je prostor koji starteški je bio veoma, veoma bitan za Banjaluku i oko Banjaluke sve... Padom Zapadne Slavonije neprijatelj nam se približio Banjaluci kao mjestu koje će u narednom periodu morati da bude oličenje naše pobjede, ili poraza i čini mi se to je od onih priča od prije dvije-tri godine kada je bilo Sarajevo, prelazimo na Banjaluku kao takvo jedno mjesto. Moramo osposobiti i formirati, ne znam šta učiniti, ali moramo imati jaču informativnu službu i djelatnost. Za početak je dovoljno da smijenimo bar glavnog urednika koji je pustio onu Martićevu nesretnu rečenicu, izjavu."

Predsjedavajući Skupštine RS (Momčilo Krajišnik) prekida Dodika i zahtijeva da objasni na koju je izjavu Milana Martića, predsjednika Republike Srpske Krajine, mislio. 

MARTIĆ U ZATVORU, DODIK U ZAGREBU

Prije nego što nastavimo prenositi Dodikovu jadikovku zbog pada Zapadne Slavonije, zadržat ćemo se na historijskom kontekstu unutar kojeg se održala sjednica Skupštine RS u Banjoj Luci. Odmah nakon operacije  "Bljesak", Vojska Srpske Krajine je u dva dana, 2. i 3. maja 1995. godine, dva puta raketirala centar Zagreba. U tim napadima ubijeno je sedam, a ranjeno je najmanje 200 civila u glavnom gradu Hrvatske. Ovaj zločinački napad je naredio lider pobunjenih Srba Milan Martić ,koji se nakon raketiranja osobno pohvalio pred kamerama lokalne televizije da je raketiranje, odnosno odmazda zbog "Bljeska", izvršeno po njegovom naređenju. Ovaj snimak je obišao cijeli svijet, pa je prikazan i na Televiziji RS-a sa sjedištem na Palama. Dodik traži smjenu odgovornih na Televiziji, jer se, po njegovom mišljenju, nije smjelo objaviti Martićevo priznanje, čime je preuzeo odgovornost za zločin na sebe, odnosno Vojsku Srpske Krajine. Milan Martić je zbog ratnih zločina, među kojima se posebno isticala bestijalnost raketiranja Zagreba, osuđen u Haagu na 35 godina zatvora.

Dakle, na Krajišnikovo pitanje "Koja je to izjava, hoćete samo reći?", Milorad Dodik odgovara: 

"Ona oko bombardovanja Zagreba. Ja se slažem da trebamo tući  Zagreb, ali ne smijemo to reći. Ako je to trebalo da kaže se, na onaj način se prenijeti, to je morao da bude oprezan urednik koji je to pušt'o. Ako te odgovornosti danas ne bude ovdje i ako ne treba baš nikoga, da utvrdimo tu odgovornost danas ovdje, bez obzira da li je to urednik, TV, ili ministar, ili predsjednik Vlade, mi ništa danas nismo uradili, osim puke konstatacije,"

Milorad Dodik, dakle, u svojim smušenim pozivima na odgovornost traži potpuno poštivanje srpske ratne omerte, zakona šutnje, s jedne i razrađene kulture propagandnih laži s druge strane, koja zabranjuje priznavanje bilo kakve srpske odgovornosti za zločine počinjene nad "neprijateljem" tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Da nije tog kobnog drugog maja Milan Martić samohvalisavo izašao pred kamere i istaknuo svoje zasluge za raketiranje Zagreba, kakav bi se efektan narativ o "ustaškom zločinu nad vlastitim narodom" mogao izgraditi od pogibije i ranjavanja civila na ulicama Zagreba! Zamislite, kao da poručuje Dodik, šta bi se desilo da se Radovan Karadžić pohvalio bombardovanjem Markala, ulice Vase Miskina (genocid u Srbrenici će uslijediti nekoliko mjeseci nakon masakra u Zagrebu"), a da naša televizija to objavi? Kakva bi tek to nacionalna izdaja bila!

(S. B.)