Piše: DRAGAN BURSAĆ

Postoje ljudi i riječi riječi na koje smo se toliko navikli pa nam djeluju kao uobičajena stvar, uhu posve normalna. Takva je situacija sa Ivicom Nesrećnim Dačićem. Kaže Ivica Dačić friško gostujući kod profesionalnog ratnog huškača Milomira Marića u njegovoj “Ćirilici“: 

 “Šta ćemo mi sa Srbima koji pokazuju gde su sahranjeni Albanci širom Srbije?"

Jebo mrtve

Eto to se pita Ministar spoljnih poslova Republike Srbije?! Njemu je do “izdajnika“, njemu je do Ljudi koji bi istinu progovorili. 

 Kažem, isplati se slušati Ivicu Dačića, isplati se istrenirati uho na vibrantni fašizam, jer samo tako možemo čuti jako bitne stvari. Kad malo dođemo sebi, pa opet poslušamo ili pročitamo sramnu Dačićevu rečenicu, biće nam jasna, ne samo njegova, nego vascijela i velikosrpska politka. 

Jer to što je rekao Ivica Dačić, e to je suština te velikosrpske politike u zadnja dva vijeka! Boli nju briga za ubijene ljude i masovne grobnice, boli nju briga za majke koje traže tijela svoje djece decenijama, boli nju briga za tu mrtvu ukopanu, a nesahranjenu djecu, nema tu svijesti ni savjesti. 

Kakve hladnjače, kakva Batajnica, kakvi leševi, kakvih 744 tijela Albanaca? Kakvo Petrovo Selo sa 61 tijelom? Kakav Perućac sa 84 tijela? Kakva Rudnica sa 52 tijela? Kakvi dječiji klikeri šestoperci koji su ispadali iz hladanjača sa mrtvim ljudima, kakvi flomasteri i dječija odjeća?  

 To su efemenrosti, nedostojne jednog profašsitičkog potrčka. On zajapureno vergla o nečem drugom, za njega i njegovu doktrinu mnogo bitnijem.  

 Mrtva usta najbolje ćute

 Bitno se, po Dačiću, obračunati sa Ljudima u svom nacionu, koji bi da budu malo više ljudi, a malo manje nacistička đubrad. Bitno je dolijati-ovako ili onako tim “izdajnicima i plaćenicima“, koji ukazuju na ubistva i premiještanje ljudskih kostiju iz grobnice u grobnicu. Bitno je njih eliminisati! Kažem, ovako ili onako.  

 A ljudi, ljudskost, a civilizacija, a civilizovanost? Kako očekivati bilo šta od čovjeka koji je Miloševiću nosio aktovku i nekažnjeno pekao zločinački zanat. 

To što su zločinci na slobodi, što su ubice državni heroji, što su ofciri-zločinci predavači, to je valjda nacionalni uspjeh, a oni koji ukazuju na zlo i oni koji bi vratili dostojanstvo i sebi i svom narodu i žrtvi, oni su izdajnici?!

Ne vjerujete da velikosrpski nacionalizam jede od zla odmetnutu djecu, srpsku ljudskost? Pitajte Ćuruviju, pitajte Srđana Aleksića, pitajte, Miodraga Šušnicu, pitajte...ah da, mrtva usta ne govore. 

 Glasnogovornici Srpskog sveta

 I da se razumijemo, nije Dačić nekakav usmaljeni desperado u srpskoj politici, on je uz Vulina glasnogovornik Srpskog sveta, nove-stare paradigme, koja ima za cilj pod kapom Rusije stvoriti zajednicu srpskih zemalja sa Srbijom, Republikom Srpskom i Crnom Gorom, kad već nije u stanju sa Kosovom.

O tom Srpskom svetu, već se uveliko priča. Priča se i ajatolasima tog svijeta, a jednakije među jednakima, među crkvenom oligrahijom, predvodi Amfilohije Radović. U tom srpskom svetu, koji ne haje ni za žrtve ni za zločine, Crna Gora će biti opitna teritorija, na kojoj će se sprovesti ništenje cijele jedne nacije (crnogorske) zarad vozidanja srBstva. 

E, zato, baš zato je ponekad dobro čuti ovu nakaradu od Dačića, jer iz njega bez uvijanja izbija suštinsko, nepatvoreno zlo kao nacionalni program. A taj program, koji prvo uništava-doslovno uništava druge i drugačije, a nakon toga ništi i “svoje“, koji nisu “pravovjerni“ e to je budućnost Srbije, ali još više Srpskog sveta. 

 Đubretarska poruka Sarajevu

 I da se razunijemo, taj Dačić nije samo korisni idiot jednog nakaradnog sistema, on je višestruko korisni idiot, a može pomoći svima nama koji imamo oči da vidimo i uši da čujemo. 

 “Ovi ajatolasi iz Sarajeva sada govore Azarbejdžan, Nagorno-Karabah, teritorijalni integritet. Pa kako te nije sramota, đubre jedno, zalažeš se za priznanje Kosova? Gde su tu principi”, pjeni Dačić, pogađate, opet kod Marića, označavajući Sarajevo-grad heroj sve sa Sarajlijama jednim “đubretom“.

I da, opet je on samo glasnogovornik jedne politke, koja je prije četvrt vijeka imala jasan cilj-zatrijeti Sarajevo (između ostalih BiH gradova), zajedno sa živim ljudima.  

Ova misao, sirova i direktna, to nije samo Dačićeva riječ, to je paradigma, velim, te politke, koja nakon ništenja svega drugog i drugačijeg, zadojena kompleksom više vrijednosti ništi i svoje što svojom glavom misli. 

 U tom svijetu  u kome je lustracija misaona imenica, Slobin mali Dačić, sve sa Mirinim malim Vulinom, pod komandnom palicom Šešeljevog malog Vučića, održavaju kurs ludila, tako dobro istrasiran devedesetih godina prošlog vijeka. 

 Praznik demoNkratije i svježine srednjevjekovne

 Pa im se sve lijepo namjestilo, od Trampa u Americi do Riste Sotone u Crnoj Gori i nebuloznih kvazliberalnih NGO pomagača, koji četnički prevrat u Podgorici nazivaju praznikom demokratije. 

A samo ti i takvi praznoglavci i slijepci, kojima je restauracija četništva još uvijek “osvježavanje“, samo oni su gori od istinskih fašističkih pregalaca, koji vode Crnu Goru u Srednji vijek. 

Jebo Dan pobjede nad fašizmom

A dok se ovakva paradigma ne promijeni, a neće skoro-nema napretka, nema suočavanja sa prošlošću, nema iskrenog priznanja krivice, ni oprosta ni pomirenja.

 A šta je sad sa fašizmom?

 Eno budući premijer crnogorski Krivokapić 'oće da ukine Dan pobjede nad fašizmom i proglasi dolazak četnika na vlast za novi državni praznik.  

Kad sve pogledam, to mi i djeluje nekako logično. 

 Nažalost.

(Prenosimo s portala AntenaM)