Portret dame s misterioznim osmijehom, velik tek 77 x 53 centimetra, nastao je početkom 16. stoljeća, a svom autoru Leonardu da Vinciju zacementirao je gotovo pa mitski status u historiji umjetnosti, ali i nauke. "Mona Lisa" i danas izaziva pažnju i privlači milione posjetilaca u pariski muzej Louvre, ali i intrigira naučnike. Jedan od njih Pascal Cotte snimao je ovaj portret na zahtjev samog Louvrea multispektralnom kamerom proizvođača "Lumiere Technology". Snimci su načinjeni u 13 valnih dužina, od čega su tri u infracrvenom dijelu spektra, te otkrivaju sloj po sloj da Vincijeve slike te proces izrade same slike.

U ovom je procesu otkriven jedan do sada nepoznat detalj. Leonardo da Vinci je pri izradi "Mona Lise" koristio tehniku spolvero (zaprašivanje). Tehnika je to prijenosa kompozicije s crteža ili skice na podlogu na kojoj će nastati slika. Izraz spolvero potječe od italijanske riječi polvere (prah, prašak).

Postupak se sastojao od bušenja pergamenta metalnom iglom, a niz rupa koji je na njemu načinjen, pratio je finalnu skicu kojom je umjetnik bio zadovoljan. Nakon toga, pergament bi bio postavljen na podlogu za slikanje, u ovom slučaju drvo, a preko njega bi se posipao fini prah ugljena, od čega dolazi i naziv tehnike.

Prah bi prošao kroz malene rupe na pergamentu i tako prenio skicu na podlogu, u obliku tačkastih linija. Upravo tragovi ugljena u obliku tačkica otkriveni su na "Mona Lisi", na nekoliko njezinih svjetlijih dijelova. Ovo otkriće prvi put je dokazalo da je da Vinci koristio pripremne skice za izradu svog najpoznatijeg portreta, ali i da se u radu predomislio pa lice dame okrenuo malo više u en face položaj nego što je to u prvim skicama bio planirao.

Stručnjaci iz ovoga zaključuju i da je u procesu nastanka "Mona Lise" pergament sa skicom vjerovatno poslužio i za izradu nekoliko njezinih verzija.