Nije baš uobičajeno puštanje rok pjesama u dvorištu ugledne pariske Sorbone. Ali, kada je u srijedu (21. oktobra) iznošen lijes sa posmrtnim ostacima Samuela Patyja, niko se nije čudio zbog zvuka pjesme irskog benda U2 - „One". Bila je to omiljena pjesma ovog profesora historije i geografije, kojeg je brutalno ubio islamistički terorist. Ali, te večeri sjećanja na Patyja slutilo se da će „One" - „Svi smo jedno" - postati borbena mantra Emmanuela Macrona.

Kurs konfrontacije, koji je od tada zauzeo francuski predsjednik, sa sobom nosi i opasnosti.

Francuska na koljenima

Svirepo ubistvo uznemirilo je ionako podijeljeno društvo. Malo toga je ostalo od onog nasmijanog lica tek izabranog predsjednika u noći izborne pobjede 2017. i od njegove izjave kako su Francuzi s njim izabrali „nadu i žudnju za budućnošću".

Bila je to pobjeda nad „Nacionalnom frontom" Marine Le Pen, nad jednom strankom koja, prije svega, pobuđuje strah i mržnju. Ali, „kriza" je postala prava riječ za Macronovu eru. Nakon protesta „Žutih prsluka", uslijedili su štrajkovi koji su mjesecima paralizirali zemlju.

Sada je tu pandemija korone, koja je do sada odnijela 35.000 života. Zemlja je na koljenima. Francuzi bi sada navečer trebali sjediti kod kuće, jer ne smiju izlaziti van. U ovoj situaciji, Francuskoj je zajedništvo potrebnije nego ikad.

Napad na francuski identitet

A onda se dogodilo pogubljenje Samuela Patyja. Nastavniku je ubica na putu kući - odrubio glavu. Paty je za vrijeme nastave pokazivao sporne karikature poslanika Muhammeda. Ali, činjenica da je njegova smrt izazvala tako snažne reakcije, ne može se objasniti samo njegovim barbarskim ubistvom. To ubistvo je za mnoge napad na temelje francuske nacije. Francuzima ništa nije svetije od načela „Laïcité" - razdvojenosti religije i države s jedne strane i sistema javnog obrazovanja s druge strane, koji na vrijednostima „Republike" odgaja generacije učenika.

Macron preuzima borbu protiv zajedničkog neprijatelja svih slobodoljubivih ljudi - protiv islamskog fundamentalizma. Prethodnih dana je već najavio niz mjera za reformu islama i sprečavanje utjecaja iz inozemstva na džamije. On želi zaštititi Francuze od vjerskog terora.

To je razumljivo i ima smisla. Ali, debatu otežava insistiranje na „sekularizmu". Ubijeni profesor Paty je onim učenicima kod kojih bi karikature mogle povrijediti vjerska osjećanja, ponudio da napuste prostoriju ili skrenu pogled u stranu. S druge strane, Macron je glasno zahtijevao „pravo na blasfemiju" (bogohuljenje), najavio zakon protiv „islamskog separatizma" i paušalno označio islam kao religiju koja je u krizi širom svijeta.

Njegov ministar unutrašnjih poslova je nedavno tvrdio kako je bio šokiran kada je u supermarketima ugledao police s halal i košer mesom. Gérard Darmanin je rekao da se ljudi već tu počinju odvajati u paralelna društva.

Gdje je zakazala Republika?

Od masakra u redakciji satiričnog lista "Charlie Hebdo" u januaru 2015., u Francuskoj je u islamističkim napadima ubijeno 260 ljudi. Francuska u tom smislu zauzima zastrašujuće prvo mjesto u Europi. Dakle, Francuska je i prije Macrona živjela s opasnošću od islamizma. A da bi se on uspješno suzbio, potrebno je više od oštrih riječi i simbolične politike. Nigdje u Europi ne živi toliko mnogo mladih muslimana na margini društva i bez perspektive kao u Francuskoj. Islam im daje identitet, koji im Francuska nacija očito ne nudi ni nakon dvije generacije – neovisno od sistema javnog školstva.

To nije opravdanje ili isprika, ali je važno za analizu problema. Mora se razmišljati o tome zašto je privlačnost islamizma tako velika. I gdje je zakazala Republika.

Macronov zadatak je kao hodanje po žici: on mora staviti pod kontrolu politički islam u Francuskoj a da 5,4 miliona muslimana koji žive u Francuskoj, ne steknu osjećaj da su pod generalnom sumnjom. To je izazov koji Emmanuelu Macronu mora uspješno savladati. Njemu je mnogo teže nego njegovoj protivnici na predstojećim izborima za godinu i pol dana. Jer, Marine Le Pen obično ima mnogo jednostavnija rješenja.

(DW)