Piše: Feđa Isović

Često kada pričam o ljubavi, ne univerzalnoj, nego baš onoj ljubavi između muškarca i žene, potegnem priču o Slavici i Mustafi. Nije da sam baš balavac, ali, eto, ne upoznah da se dvoje ljudi toliko volješe. Uprkos svemu. Slavica je bila dvadeset i kusur godina mlađa, a mladoženja generacija vlastitoga punca.

Ne mogu se ljudi tek tako slučajno voljeti takvim intenzitetom. Moraš znati toliko da voliš. Slavica je znala. Mustafa je znao.

Jednom smo razgovarali o razlici u njihovim godinama, a Slavica zaključi raspravu: „Bolje mi je deset godina provesti sa Mujicom, nego sa bilo kim nekakvih trideset.“ Kao da je naslutila da to i neće biti ništa duže.

Kada bi govorio o smrtima dragih ljudi, Mustafa je znao kazati da na tom području vlada „jedan običan nered“. Hoće reći – nikad se ne zna kada je kome isteklo vrijeme.

Sudbina je čudan marifetluk! U nekom prirodnom slijedu, ona bi trebala sahraniti njega. Ali, nered je bio jači, umrla je Slavica na Mujicinim rukama. Dugo je bolovala, a on ju je njegovao. Nikada niti jedna medicinska sestra nije imala priliku da je opere, da je presvuče... Sve je to radio njen Mujica.

I kopnio je.

Sušio se.

Njenu smrt dočekao je k’o „kost i koža“. Prepolovio se. Svake farmerice postajale su mu prevelike, pa je morao kupovati nove. Ozbiljno smo tada strahovali kako Mujo neće preživjeti smrt voljene žene. I nije. Živio je, eto, još koju godinicu, ali nikada više nije bio onaj stari. Nikada se nije vratio u stare farmerice.

Prvo ga je napalo srce, valjda to i jeste normalno. Jer, nije slučajno da se upravo srce za ljubav veže. Ugradiše mu nekakve stentove, sprave koje ljubav na silu ostavljaju u životu, i onda kada ljubavi nestane sa ovoga svijeta.

Mustafu je tada možda i najbolje, jednom jedinom rečenicom, opisao Arsen Ostojić: „Nazvao sam ga da mu izjavim saučešće, na kraju je on mene tješio.“

Nedugo potom napade ga i ona boleščina kojoj narod ne želi ni ime izgovoriti, napade ga „ono najgore“.

Danas nekako vjerujem, da je Slavica živa, bio bi živ i njen Mujica. Nije dalje mogao sam. Bio je neizlječivi ovisnik od ljubavi.

Da nisam prokleti ateista njih bi dvoje danas zamislio na prostranim zelenim poljima, na nekom drugom i pravednijem svijetu. Ovako, ostaje mi divno sjećanje na kafanskog druga, na umjetničkog partnera, nagodnog čovjeka, gromadu od glumca. I ostaje sjećanje na ljubav o kojoj ću pričati do kraja svog života, kada se za kafanskim stolom zakotrlja priča o ljubavi, tada zajedno nastupaju Slavica i Mujica.