FEĐA ISOVIĆ SE OPROSTIO OD SVOG PRIJATELJA I SARADNIKA MUSTAFE NADAREVIĆA: "Danas nekako vjerujem, da je Slavica živa, bio bi živ i njen Mujica"

Bosanskohercegovački scenarista proteklih petnaestak godina aktivno je proživio s nedavno preminulim Mustafom Nadarevićem. Snimili su potresnu filmsku priču „Halimin put“ te više od tri stotine epizoda regionalnog hita „Lud, zbunjen, normalan“. Feđa Isović ispisao je za "Raport" posljednji pozdrav dragom prijatelju...

  • Kultura

  • 25. Nov. 2020  25. Nov. 2020

  • 0

Piše: Feđa Isović

Često kada pričam o ljubavi, ne univerzalnoj, nego baš onoj ljubavi između muškarca i žene, potegnem priču o Slavici i Mustafi. Nije da sam baš balavac, ali, eto, ne upoznah da se dvoje ljudi toliko volješe. Uprkos svemu. Slavica je bila dvadeset i kusur godina mlađa, a mladoženja generacija vlastitoga punca.

Ne mogu se ljudi tek tako slučajno voljeti takvim intenzitetom. Moraš znati toliko da voliš. Slavica je znala. Mustafa je znao.

Jednom smo razgovarali o razlici u njihovim godinama, a Slavica zaključi raspravu: „Bolje mi je deset godina provesti sa Mujicom, nego sa bilo kim nekakvih trideset.“ Kao da je naslutila da to i neće biti ništa duže.

Kada bi govorio o smrtima dragih ljudi, Mustafa je znao kazati da na tom području vlada „jedan običan nered“. Hoće reći – nikad se ne zna kada je kome isteklo vrijeme.

Sudbina je čudan marifetluk! U nekom prirodnom slijedu, ona bi trebala sahraniti njega. Ali, nered je bio jači, umrla je Slavica na Mujicinim rukama. Dugo je bolovala, a on ju je njegovao. Nikada niti jedna medicinska sestra nije imala priliku da je opere, da je presvuče... Sve je to radio njen Mujica.

I kopnio je.

Sušio se.

Njenu smrt dočekao je k’o „kost i koža“. Prepolovio se. Svake farmerice postajale su mu prevelike, pa je morao kupovati nove. Ozbiljno smo tada strahovali kako Mujo neće preživjeti smrt voljene žene. I nije. Živio je, eto, još koju godinicu, ali nikada više nije bio onaj stari. Nikada se nije vratio u stare farmerice.

Prvo ga je napalo srce, valjda to i jeste normalno. Jer, nije slučajno da se upravo srce za ljubav veže. Ugradiše mu nekakve stentove, sprave koje ljubav na silu ostavljaju u životu, i onda kada ljubavi nestane sa ovoga svijeta.

Mustafu je tada možda i najbolje, jednom jedinom rečenicom, opisao Arsen Ostojić: „Nazvao sam ga da mu izjavim saučešće, na kraju je on mene tješio.“

Nedugo potom napade ga i ona boleščina kojoj narod ne želi ni ime izgovoriti, napade ga „ono najgore“.

Danas nekako vjerujem, da je Slavica živa, bio bi živ i njen Mujica. Nije dalje mogao sam. Bio je neizlječivi ovisnik od ljubavi.

Da nisam prokleti ateista njih bi dvoje danas zamislio na prostranim zelenim poljima, na nekom drugom i pravednijem svijetu. Ovako, ostaje mi divno sjećanje na kafanskog druga, na umjetničkog partnera, nagodnog čovjeka, gromadu od glumca. I ostaje sjećanje na ljubav o kojoj ću pričati do kraja svog života, kada se za kafanskim stolom zakotrlja priča o ljubavi, tada zajedno nastupaju Slavica i Mujica.

loading...

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...