Piše: IVAN MARKEŠIĆ

No u mnoštvu tih iskaza ne bi ni jednog u kojem bi se našli njegovi stavovi o zemlji Bosni, o njezinoj državnosti, narodima koji u njoj žive, nacionalnim identitetima, o bošnjaštvu, hrvatstvu i srpstvu, o bogumilima, islamizaciji, ali i o bosanskim franjevcima – čuvarima Bosne.

Gotovčev odnos prema toj zemlji, prema njezinoj povijesti i sadašnjosti bio je sasvim suprotan stavovima onih koji se kao mnogi ovdašnji hrvatski političari odnose prema toj zemlji kao da je to njihova prćija, kao miraz, imovina koju im je žena donijela u brak, zapravo kao da je to njihova privatna svojina.

Te i takve Gotovčeve sasvim jasne stavove o Bosni i Hercegovini može se naći u već zaboravljenoj knjizi ”Okovana Bosna” koja sadrži razgovore koje su na Bledu, u Sloveniji, u proljeće 1994. godine, pod vodstvom novinara i urednika ove knjige Mladena Maloče, vodili Adil Zulfikarpašić, Miko Tripalo, Ivo Banac i Vlado Gotovac. (Maloča, M., ”Okovana Bosna: razgovori”, Zürich, Bošnjački institut, 1995.)

Neka ovo bude samo jedna mala i skromna HVALA VELIKA Vladi Gotovcu, čovjeku kojeg sam osobno poznavao i s kojim sam znao razgovarati o Bosni i njenoj budućnosti i to u nimalo zgodnim vremenima i u nimalo zgodnim političkim i sigurnosnim uvjetima.

Mali je ovo prostor da bih opširnije govorio o gore navedenim temama.

Osvrnut ću se na jednu temu koja mi se kao đaku Franjevačke klasične gimnazije u Visokom kraj Sarajeva posebno dojmila. Riječ je o odnosu Vlade Gotovca prema bosanskim franjevcima i njihovom doprinosu izgradnji Bosne i Hercegovine kao države i društva na laičkim, a ne na religijskim i crkvenim osnovama.

***

Mnogima od nas poznato je da se već jedno dulje vrijeme u hrvatskim i bosanskohercegovačkim medijima vodi jedan, rekao bih, kontinuirani podzemni rat protiv bosanskih franjevaca, s ponekad sasvim jasno izraženim javnim diskursom.

Demonizira ih se s više strana. Razloga je više, i unutarcrkvenih, i međureligijskih, ali i političkih. A, sve zbog njihove odanosti i vjernosti krajoliku u kojem se susreću i prelamaju različiti svjetonazori od kojih svaki od njih polaže pravo na univerzalnost i sveopćost.

U tu svrhu, zanimljivo je napomenuti da zagovornici teze o bogumilstvu kao temeljnom fundusu današnjega bošnjaštva i Bošnjaka smatraju da su franjevci bili inkvizitori koji su u srednjemu vijeku došli u Bosnu kako bi istrijebili bogumile te da su oni time omogućivali ratne križarske pohode u Bosnu, pa je po toj logici borba franjevaca protiv patarena, odnosno članova Crkve bosanske bila borba protiv bosanske države.

Zapravo, franjevci su, prema toj teoriji, došli u Bosnu da bi ”bili izvršioci Rima”, da bi uništili Crkvu bosansku, odnosno bogumilstvo kao ”utjelovljenje nezavisnosti Bosne”, čak po cijenu ”da unište državu bosansku”.

Neki od njih, kao, npr., A. Zulfikarpašić, i mnogi sljedbenici njegovih bošnjačko-nacionalističkih ideja, smatraju da se danas ”pretjerano romantično piše o franjevcima kao nosiocima i čuvarima bosanske državnosti”.

Oni su, smatra on, samo čuvari arhiva ”koji su dio naše historije”, ali i arhiva u kojima se nalaze falsifikati kao što je ”Fojnički grbovnik”, koji je za Zulfikarpašića falsificirani ”zbornik plemstva bosanskoga”.

Držeći da je u ovom slučaju ”posrijedi falsifikat njemačkih grbova o familijama koje nisu u našoj historiji ni postojale“, on naglašava da se historija bošnjačkih plemića i njihovih grbova nalazi na stećcima i u dokumentima o njima. (Maloča, 1994:42)

U tome smislu Zulfikarpašić ide još i dalje pa na istome mjestu kaže kako bi se povijest franjevačkog reda trebala očistiti od nacionalističkih natruha (ali ne nekih hrvatskih nacionalističkih natruha) nego onih natruha ”koje njih prikazuju kao isključive nosioce bosanske državnosti i bosanskog identiteta”.

Druga skupina osporavatelja bosanskih franjevaca jesu oni s hrvatske i katoličke strane koji ih žele pokazati kao podaničke sluge koji su se poklonili osvajaču Bosne, Mehmedu II. el-Fatihu, i koji su tijekom cijele svoje povijesti koketirali sa svim režimima do danas.

Pošto ih bosanski katolici nazivaju ujaci, tzv. turbo-Hrvati ih danas posprdno nazivaju ”daidže”, zaboravljajući pri tome da je mnogima, kao, na primjer, meni, čast biti daidža, biti ujak djeci mojih sestara.

Međutim, ulogu franjevaca u Bosni Vlado Gotovac gleda iz jednoga sasvim drugačijeg, ali u svakome slučaju veoma zanimljivog ugla.

On ukazuje na činjenicu da su bosanski franjevci bili ”sudionici uzajamnog demoniziranja koje je prožimalo susret kršćanstva i islama u Bosni” i da su oni zapravo bili ona spona između križa i polumjeseca koji nigdje do tada nisu imali takvih, makar i posrednih dodirnih točaka kao u Bosni.

Sve ono što bismo danas u pokušaju uspostave dijaloga religijâ željeli iskazati kao osnovu razgovora, naime da su obje te religije monoteističke, da su objavljene i da polažu pravo na univerzalnost i mnoštvo iskustava koja bi ih mogla povezivati, tada, u tome bosanskom sučeljavanju nije bilo važno.

Franjevci su, smatra Gotovac, uspjeli utemeljiti život koji je bio posredan, život koji se nalazio između islama i kršćanstva i koji je omogućio da kršćanstvo opstane na području islama koji je bio isključiv, kao i da na području kršćanstva, koje je također bilo isključivo, opstane islam.

”Ta čudna igra da se, dakle, postoji”, a da se ostane jednako isključiv kao oni tamo koji se uopće ne susreću, ”bila je nešto što nigdje drugdje na takav način nije bilo zadano”. (Maloča, 1994:43).

Zapravo, prema Gotovčevim riječima, bosanski franjevci su hodili jednim posebnim, za europske prilike, jedinstvenim hodom, jer su ”usprkos razlikama, isključivosti, uzajamnom demoniziranju” uspjeli stvarati situaciju ”u kojoj su se ljudi susretali, religije živjele, država obavljala svoje poslove, a oni održali svoje stado”.

Uspjeli su, smatra on, omogućiti komunikaciju ”okrenute glave” s obje strane: katoličke i islamske, to znači uspjeli su stvoriti oblike življenja u kojima su se svi pravili kao da to komuniciranje ne vide, da ne vide komunikaciju između različitih vjerozakona koja je postojala i produžavala se.

Stoga su bili krivi na obje strane: na katoličkoj, u Rimu, jer su omogućivali život islama na isključivom katoličkom prostoru, carskoj (islamskoj) Porti u Carigradu, jer su uspjeli sačuvati kršćanstvo, odnosno hrvatstvo na područjima islamske isključivosti.

Samo će kratki period totalitarne, ateističke socijalističke vlasti u kojem su obje ove religije bile demonizirane omogućiti da i muslimani i katolici shvate da vjeruju u jednoga Boga, da su u mnogočemu jednaki i jedinstveni i da započne razdoblje dijaloga i međusobnog približavanja.

Međutim, smatra Gotovac, odmah čim je nestalo toga totalitarnog sustava, ponovno su se javile islamske i katoličke isključivosti, ponovno se nastavilo s međusobnim demoniziranjem koje je došlo posebno do izražaja, htjeli mi to priznati ili ne, tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba (1991. – 1995.) i što traje sve do danas i koje se sve više osnažuje.

***

No da bi se to izbjeglo i da bi se i dalje moglo kročiti putovima bosanskih franjevaca i njihovu razumijevanju Bosne kao društva i države u kojoj će ”svi biti na svome”, Gotovac ukazuje na laicitet države i njezinih struktura kao jednu od mogućih brana stravičnim posljedicama koje mogu prouzročiti gore spomenute religijske isključivosti, ali i određene kulturne tvorbe koje bi mogle nadići zahtjeve koje pred njih postavljaju religijske zajednice.

Nasuprot franjevačkom razumijevanju Bosne kao laičke države, Gotovac vidi tri velike prepreke, odnosno tri tradicije koje po svome habitusu ne prihvaćaju laicitet.

Na prvom mjestu je tradicija Srpske pravoslavne crkve u kojoj se polazi od toga da je pravoslavlje središte svekolikoga srpskog jedinstva vjere, nacije i države pri čemu je laicitet izravno uperen protiv nacije i protiv države.

Na drugome mjestu je tradicija šerijatskog prava, u kojoj islam kao univerzalistička religija ne polaže važnost na plemenske ili nacionalne mitove niti na bilo kakve podjele, nego se život zajednice zasniva na teokratskom pravu kao općem okviru života.

Na trećemu mjestu je klerikalizam Katoličke crkve, iako je ona, prema Gotovčevu mišljenju, već osjetila posljedice laiciteta.

U tome smislu temeljna pretpostavka postojanja bosansko-fratarske države Bosne i Hercegovine nalazi se, prema Gotovčevu shvaćanju, u činjenici da Bosnu i Hercegovinu trebaju svi njezini građani i sve njezine tradicije prihvatiti i promovirati kao laičku državu koja će u svim svojim elementima biti odijeljena od vjere, jer ne postoji ”nijedan kulturološki, geopolitički ili neki povijesni razlog koji bi osporavao smisao postojanja Bosne i Hercegovine”, (Maloča, 1994:146), a prihvaćanjem Bosne i Hercegovine prihvaća se mir koji će biti utemeljen na vrijednostima i koji će sačuvati smisao svih čovjekovih napora.

U tome smislu i crkveni poglavari bi svojim ponašanjem trebali doprinijeti uspostavi laičke države Bosne i Hercegovine unatoč mogućnostima pojave fundamentalističkih pokreta u kojima se javlja povezanost crkve i države, kao i čvrsti i nerazdvojni zagrljaj Crkve s državom i politikom.

Međutim, navodi dalje Gotovac, ne htjeti vidjeti što se događa na ovom prostoru ne opravdava nikoga, jer ”i oni koji osjećaju nevinost, često mogu biti veliki krivci za događaje”, jer je na djelu u Bosni i Hercegovini bila ”fundamentalistička zaslijepljenost i njezina posvemašnja nesnošljivost”, a riječ je o onima koji na vjeri temelje pravo na agresiju, na osvajanje, na genocid, na invaziju mesijanske sile.

Stoga, za Bosnu i Hercegovinu postoje dvije mogućnosti: ili će opstati kao slobodan, civiliziran krajolik ili će se pretvoriti u prostor nedogledne patnje, koju će joj nametnuti bezobzirna politička volja. (Maloča, 1994:153).

(Prenosimo s portala Autograf)