- Radio sam za dobrobit i potrebe građana. Vlada je izglasala, nisam sam donio odluku; to je bila moja obaveza, a ovo jedini, tada prihvatljiv način!

Iz izvora bliskih SDA, Hayat piše, na Kolegiju stranke kojem je prisustvovao Fadil Novalić i podnio izvještaj o radu analizirajući optužnicu, prisutnima je iznio sljedeće zaključke:

Nakon pola godine istrage, a prije svega medijske hajke, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu u predmetu „Respiratori“. Premijer Novalić tvrdi da je plan Tužilaštva, iako neetičan i neprofesionalan, dao rezultate i uspjeli su u javnosti „presuditi“ učesnicima u nabavci respiratora za zdravstvo Federacije.

Na Kolegiju SDA je analizirano ono što je u državama s vladavinom prava mnogo važnije – optužnica i dokazi kojima Tužilaštvo (ne) raspolaže.

Za niz veoma teških i ozbiljnih krivičnih djela optužnicom se terete premijer Federacije Fadil Novalić, suspendovani direktor Federalne uprave civilne zaštite (FUCZ) Fahrudin Solak i Fikret Hodžić, vlasnik i direktor firme „Srebrena malina“. Za „sitno“ djelo nesavjestan rad u službi tereti se i Jelka Milićević, ministrica finansija FBiH, dopremijerka Federacije i komandantica Štaba civilne zaštite.

Na Kolegiju je iznio da, prije nego što se ušlo u analizu optužnice, smatra važnim utvrditi okolnosti i vrijeme navodnog počinjenja krivičnih djela iz optužnice.

Pojava koronavirusa značila je prekretnicu za cijeli svijet: Većina država je zatvorila granice, avioni su prizemljeni, prekinuta je razmjena roba, zabranjen izvoz medicinske opreme, zavladala je panika. Užasne slike iz bolnica obilazile su svijet. Italijanski ljekari morali su odlučivati koje pacijente će priključiti na respiratore, kome će pokušati spasiti život, kome ne.

Respirator je postao najtraženija roba u globalnim razmjerama. Potreba za njima daleko je nadilazila kapacitete proizvođača. Mnoge države i njihove obavještajne službe nisu prezale ni od čega da dođu do respiratora.

U ovakvom svijetu i baš u tom trenutku respiratore je trebala i Federacija Bosne i Hercegovine, odnosno njen zdravstveni sistem. Iako su o tome mnogi javno govorili, niko nije vjerovao da postoji mogućnost da i jedan respirator stigne baš u Federaciju. Stigli su… I to ne jedan, već njih stotinu. A onda je uslijedio javni linč učesnika nabavke koja je obavljena u nevjerovatnim uslovima i uprkos svim mjerama i zabranama.

Navodi optužnice – konstruisane priče bez dokaza – „Premijerov plan“?

Ugledna advokatica i pravna zastupnica premijera Novalića Vasvija Vidović već nakon prvog čitanja izjavila je da ne postoje dokazi koji potvrđuju navode optužnice. A u jednoj od tužilačkih tvrdnji iz optužnice navodi se da je premijer „osmislio plan s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi“.

Dalje se u optužnici navodi da je istim „planom“ osmišljeno kako da se novac iz Budžeta FBiH prebaci Federalnoj upravi civilne zaštite za planirane nabavke. Takav plan Tužilaštvo nije prezentiralo, jer ga, zapravo, i nema, a da ima – odavno bi završio na naslovnicama aferaških medija.

Inače, federalni organi uprave i Vlada su zaduženi za procedure odobravanja sredstava, a ne premijer.

„Ovlaštenja Fahrudina Solaka“

Tužilaštvo u optužnici navodi i kako je premijer „iskoristio službeni položaj“ kako bi se proširila ovlaštenja Fahrudina Solaka u donošenju odluka o nabavkama. Upitno je jesu li iz Tužilaštva pročitali Uredbu kojom su napravljene izmjene u Štabu Federalne uprave civilne zaštite. Čini se da nisu. Jedino prošireno ovlaštenje koje Uredba daje Fahrudinu Solaku jeste mogućnost da od Jelke Milićević, kao komandantice Štaba, može zahtijevati sazivanje sjednice Štaba.

Takvom sjednicom i dalje predsjedava komandantica, kojoj ovlaštenja nisu umanjivana, a ne načelnik Štaba – Solak. Uredbom je glomazni Štab smanjen zbog efikasnosti pa su u njega, umjesto npr. 16 osoba iz federalnih ministarstava, sjeli direktori Zavoda za javno zdravstvo, Federalne uprave policije, Federalne uprave za inspekcijske poslove, Direkcije robnih rezervi, sekretar Crvenog križa i tri državna službenika.

Hoće li optužnica biti potvrđena

Analizom optužnice i (ne)ponuđenih dokaza jasno je da je optužnica konstrukt koji, u pravnom i procesnom smislu, nije održiv. U najvećem dijelu optužnice ne postoje čak ni opisi djela. Zbog toga i zbog prethodne analize očekivana bi bila odluka Suda da uopće ne potvrdi optužnicu.

Možda bi zahtjev Suda mogao ići u pravcu zahtjeva za dopunu (zapravo uozbiljavanje) optužnice, ukoliko je to uopće moguće. S druge strane, Sud bi, nesumnjivo, mogao djelovati i drugačije, pa i potvrditi optužnicu, i to zbog osjećaja pritiska zarad sveukupne medijske i društvene atmosfere stvorene u prethodnih šest mjeseci. Ukoliko je sadržaj optužnice sve što Tužilaštvo ima, a očito je da je tako, eventualni daljnji sudski proces bio bi sam sebi svrha s vrlo izvjesnim ishodom.