Piše: ADNAN ČIRGIĆ

Budući da smo još uvijek deklarativno građanska država, vjerujem da kao građanin ove unesrećene zemlje imam pravo još jednom iskazati protest protiv autohtone izdaje nacionalnih interesa koje ovih dana dovode u terminalnu fazu predstojnici jedne pseudograđanske partije, bez čije pružene ruke velikosrpske i četničke političke snage ne bi mogle završiti svoj naum. Uprkos tome što ću biti prozvan što se miješam u pitanja tzv. pravoslavnoga bića, vjerujem da o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti i podgorički turci imaju pravo reći riječ-dvije, makar onoliko koliko to imaju albanski četnici.

Ne ulazeći u pravnu problematiku koja mi je i izvan kompetencija, osvrnuo bih se samo na dva detalja. U agresivnoj propagandi protiv Zakona koji je usvojen prije godinu dana isticalo se da će DPS podržavljanjem imovine kojom raspolaže Srpska crkva u Crnoj Gori desakralizovati sakralne objekte, otvarati trafike, prodavati zemlju i sl.

Iako će još malo puna četiri mjeseca otkako je Srpska crkva dobila izbore u Crnoj Gori i zbacila DPS s vlasti, iako dakle više nema bojazni da će DPS učiniti išta od onoga čime su zastrašivani građani, Srpska crkva preko svojih apostola iz vlasti dovršava precizno zacrtani plan. Za izvršenje toga plana nije dovoljan ni Zdravko Krivokapić ni svi njegovi apostoli – deklarisani i nedeklarisani četnici.

Taj je plan moguće izvršiti jedino izdajom nacionalnih interesa jedne lažne građanske partije koju formalno predvodi Dritan Abazović, i u čijem je političkom vrhu jedan bivši suverenista, a uz njih se oči javnosti i glasača zamagljuju isticanjem u prvi plan jednoga Cetinjanina i jedne Budvanke koja godinama glumi građansku orijentisanost i evropske vrijednosti u svim sferama života u kojima je jednako kompetentna – od kulinarstva do književnosti. Niko od njih trepnuo nije kad je Vlada sekularne države zacrtana u jednome manastiru, niko od njih trepnuo nije kad je za ministra prosvjete, kulture, nauke i sporta imenovana osoba deklarisana kao četnik, niko od njih trepnuo nije kad su bez obrazloženja javno osramoćeni crnogorski ambasadori, niko se od njih nije zastidio kad smo viđeli koliko su uspjeli obezbijediti uticaj u sektoru bezbjednosti – čime se zorio ulcinjski ekolog iz današnje vlasti. I pored svega toga, jedan dio naivne javnosti i bivših (sad već sasvim sigurno bivših) glasača Ure bio je ubijeđen da potomak cetinjske suverenističke familije i budvanska glasnogovornica građanske svijesti neće podržati zakon kojim se država Crna Gora predaje i formalno na upravo i vlasništvo Srpske crkve, kojim se ozakonjuje da Srpska crkva u Crnoj Gori ima kontinuitet koji joj nije priznala ni matična država Srbija.

Śeća li se bivši suverenista Žarko Rakčević kako je završio svoje postizborno obraćanje u Vijestima: „Da li treba biti naivan i ne vidjeti one u Crnoj Gori i van nje koji bi da vrate našu državu unazad u mitomaniju nedosanjanih imperijalnih anticrnogorskih snova – NE. (...) Dugoročnost i uspješnost Crne Gore neće obezbijediti ni protagonisti hibridnog režima i kriminalnog feuda ali ni oni koji bi umjesto razvoja ekonomije i pravne države, željni osvete, da oslobađaju Crnu Goru pod zastavama drugih država“. Zahvaljujući takvim obećanjima, Ura je uspjela privući suverenističke glasače na potonjim izborima. Koliko je njihovo postizborno djelovanje usklađeno s predizbornim obećanjima, to ne vide samo politički slijepci. Drugi detalj vezan je za pitanje ustavnosti aktuelnoga Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ako je on zaista neustavan, kako tvrdi novi ministar (ne)pravde, zar ne bi bilo prirodno da nova vlast oslobođene Crne Gore u jednostavnoj proceduri njegovu ustavnost testira tamo đe je to Ustavom predviđeno – na Ustavnome sudu, umjesto što po hitnom postupku Vlada preuzima nadležnosti Ustavnoga suda i presuđuje o ustavnosti Zakona!?

Je li teorija zavjere ili je splet okolnosti, sasvim je svejedno, Ura je danas dio izdajničke misije s krajnjim ciljem da se uništi Crna Gora! Istorija joj to neće zaboraviti. Ako se kojim slučajem i zaboravi naziv te partije s ulogom klerofašističkoga trojanskoga konja u sekularnome crnogorskom društvu, neće se zaboraviti imena Miška Perovića, Žarka Rakčevića, Dritana Abazovića, Filipa Adžića, Božene Jelušić, koji su – neko ličnim a neko porodičnim autoritetom ili stvarnim nekadašnjim zaslugama – uspjeli obmanuti glasače na izborima na kojima se nije odlučivalo o sudbini vlasti no o sudbini Crne Gore. Boreći se navodno protiv katastarskih malverzacija dijela bivše vlasti koja je dozvolila nezakonit upis imovine na Srpsku crkvu, Ura će glasanjem za izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti ne samo ozakoniti te malverzacije no toj instituciji države Srbije dati na poklon Crnu Goru.

Građanska i sekularna i slobodarska Crna Gora, da je koliko vrh od igle, neće zaboraviti nacionalne izdajnike! Pamti ih i danas, nakon više od vijek. Mrzeći kralja Nikolu i njegove s narodne grbače utovljene miljenike, velikosrpska propaganda uz pomoć izdajničke crnogorske ruke oburdala je 1918. godine Crnu Goru. No u užasu koji je tadašnje oslobođenje i ujedinjenje donijelo brzo su se zaboravila imena onih koji su nezakonito koristeći privilegije bivše vlasti ostvarili silno bogatstvo. Ali imena izdajnika pamte se i danas, nakon stotinu i kusur godina.

Imena Marka Dakovića, Andrije Radovića, Sava Fatića i danas pamte svi. Imena sitnih i krupnih kriminalaca oko kralja Nikole danas ne znače nikome ništa. Podrškom rasapu crnogorskoga sekularnog društva rukovodstvo Ure obezbijediće sebi sigurno mjesto u istoriji crnogorske izdaje, obezbijediće trajan spomen više no što ga svim ukradenim parama mogu kupiti oni koji su se obogatili na račun bivše vlasti.

Nije ovim tekstom ništa novo rečeno niti će se njime moći otvoriti pred crnogorskom društvenom zbiljom svjesno zatvorene oči dijela samoobmanutih suverenista. Ovaj je tekst samo mali doprinos onoga kojemu objektivni razlozi ne dozvoljavaju da se u poneđeljak pridruži protestu branitelja građanske Crne Gore.

(Prenosimo s portala AntenaM)