“Ovo je bio udarac na sve ono što nije teško udariti, jer i puno manji udari donijet će dodatne štete. Svi ljudi koji se kreću centrom, imat ćemo problem ako im padne na glavu cigla, crijep… Noći su nam traumatizrane, bez sna, neizvjesnost, budućnost u kojoj hitno moramo naći rješenje. Građani su na rubu strpljivosti i ljudskih mogućnosti normalnog čovjeka. Danas u Petrinji nitko više nije normalan”, rekao je Darinko Dumbović za N1.

O osnivanju Vladinog štaba za upravljanjem krizom na području Petrinje i Siska, kaže: “Koliko znam Tomu Medveda, on je jako dobar operativac, vrlo dobar političar, treba takva operativna čvrsta ruka. Tu je dobar kao politika, no mislim da kraj njega trebaju biti sposobni ljudi u Petrinji, Sisku, Glini… Siguran sam da ćemo mi kao gradonačelnici biti u stožeru.”

Reakcija države

Komentirajući brzinu reakcije države, Dumbović je istaknuo da uvijek može bolje: “Prvi dani su bili strašni, svi ovdje su riskirali svoj život. U sat vremena sve ekipe i raspoloživa snaga bila je ovdje u Petrinji. Postavlja se pitanje što su mogli napraviti više. Nemam ništa protiv gdje god bio stožer, samo da tu budu ljudi koji ovdje žive. Ne interesira me stožer koji dolazi i koji je u mom gradu da sve više znaju i vole grad više od mene.”

Istaknuo je da je prva pomoć od dva miliona kuna stigla odmah idući dan, ali smatra da je preraspodjela bila nekorektna: “Preraspodjela je bila nekorektna ako je politička i ako je od župana. Župani nemaju ingerenciju raspolagati novcima u takvoj katastrofi. Samo struka može raspodjeliti taj novac, prioriteti moraju biti nastali problemi. Da, župan je manje novaca dodijelio Petrinji koja je najjače stradala u potresu. Vrijeme će pokazati je li raspodjela pravedna, imamo puno posla, ne želim politiku, ali bit ću oštar, pravedan i strog kad je u pitanju Petrinja.”

Dodao je da ga ne interesira Zakon o Zagrebu: “Sabor mora već za par dana sjesti o tome. Ne interesira me Zakon o Zagrebu, jer ova područja još imaju elementarnu borbu za opstanak. Ovdje je kvadrat kuće bio 150 eura, u Zagrebu su životne mogućnosti veće nego u Petrinji. Ne možemo čekati papirologiju.”

Dumbović kaže da je na početku, kad su odjednom stigle hiljade ljudi, vladala ogromna gužva, a pritom nisu mogli koordinirati svime, jer u Petrinji nema “nijedna cijela zgrada gdje bi si napravili ured”. Svoju komunikaciju sa stožerom i ljudima smatra dobrom, a o problemu Petrinje i prije potresa kaže:

“Nažalost, očito Hrvatska, kad nešto radi, improvizira. Najveći problem u Petrinji bila je imovina grada. Neke kuće su se srušila kao kula od karata. Uz kontejnere i kućice, koji su sad najpotrebniji, treba odmah i zakon o prostornom planiranju, da se pojednostavi birokracija za kuće koje ćemo graditi. Robe i hrane ima dovoljno.”