Piše: Avdo Avdić

Pomno sam pratio brojne tekstove i priloge kolega iz drugih medija o kampu Lipa. Svi su oni, manje ili više, uradili sjajan posao, ali niko od njih nije uspio stanje u ovom migrantskom kampu nadomak Bihaća prikazati baš onako kako jeste. Ne, to ne govori o njihovoj nesposobnosti. To govori o tome da ponekad ni slika ni riječi ne budu dovoljni da opišu stvarno stanje.

Mislio sam, gledajući te priloge, da znam u kakvim uslovima žive oni što su prije nekoliko godina ili mjeseci krenuli ka Evropi. Ali tek kada sam kročio na Lipu, osvrnuo se oko sebe dva-tri puta, shvatio sam da sam, ipak, bio u zabludi kada sam mislio da sam znao.

Nisam pisac koji je u stanju vjerodostojno opisati tuđe poglede. A nisam ni fotograf koji će omogućiti fotografijama da progovore. Preostalo mi je samo da gledam. Gledao sam u svoj telefon na čijem je displayu pisalo 23.30 i -13 C. Onda sam podigao pogled i vidio golobradog mladića kako u mrkloj noći, ogrnut svom svojom imovinom koju je nosio još iz Pakistana, stoji negdje na sredini Lipe, gleda u mene. I ne vidi me. Jer ispred njega ne postoje ljudi. Ispred njega postoje samo granice. Jedini ljudi u njegovom životu su oni što su ostali u regiji Pendžabi, ljudi koji su ga, kao sedamnaestogodišnjaka, ispratili na put oko pola svijeta. I prije toga mu dali neko ćebe da se u hladnijim noćima njime može ogrnuti.

Dok pišem ovo, vraćam se na prethodni pasus. Čitam poluglasno i osjetim patetiku. Čak mi se čini da se pretvaram u nekog Facebook pisca koji, u nedostatku talenta, patetičnim rečenicama nastoji sačuvati pažnju svojih čitalaca i izazvati emociju.
Onda me, opet, sjećanje vrati na Lipu. Nije još bilo svanulo i sat je pokazivao 6.30.

Pored je pisalo minus 15. Kada je svanulo, na rub kampa došao je još jedan Pakistanac, umotan u pokrivač što su mu roditelji dali kada je krenuo ka Evropi. Pričam mnogo, ali nisam baš mogao govoriti u tim trenucima kada sam vidio da je mladić ispod bijelog ćebeta prespavao u šatoru bez grijanja postavljenom u kampu bez vode, u državi koja ga ne želi, ali ne može iz nje izaći jer ga ona susjedna država još više prezire od ove u kojoj je sada. Snimio sam ga svojim telefonom misleći da ću uspjeti dočarati njegov osjećaj dok u papučama, bez čarapa, pomjera prste na nogama na koje je nešto ranije nataknuo papuče pokupljene negdje u kontejneru ili iz vreće u koju “humani Bosanci” odlažu pomoć prikupljenu čišćenjem podruma ili ostave.

Približavam se kraju ovog teksta i shvatam da nisam uspio u svojoj nakani. Niti su moje reportaže i ova kolumna bolje od drugih, niti sam ja uspio čitaocima i gledaocima približiti Lipu. Ali tek sada mislim da donekle znam kako je migrantima. Ili sam, opet, u zabludi? Ja sam s njima proveo samo jednu noć. A oni godinama svoje noći provode tako. I ko zna koliko će ih još provesti dok ne stignu do cilja ili ih ne vrate na mjesto odakle su startali. Mjesto koje je, decenijama, legitimni cilj onima koji određuju pravila gamea. Legitimni vojni cilj.

(Oslobođenje)