POSLJEDNJA IGRA LEPTIRA; USPON I PAD DRAGANA ČOVIĆA: Od Jugoslavena sumnjivog Tuđmanu i Šušku, do gospodara života i smrti u Hercegovini i kockanja s Dodikom i Rusima…

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović je jedan od najdugovječnijih i najutjecajnijih nacionalnih lidera u BiH i regionu, iako njegov put do nacionalnog političkog trona nije bio tako lagan kako se nekome to može učiniti.

  • Mini market

  • 21. Jan. 2021  21. Jan. 2021

  • 4

Piše: FARUK KAJTAZ

S početka devedesetih godina prošlog stoljeća, Čović je bio mladi i perspektivni kadar, dobrog obrazovanja, ali se nekima, koji su se tada pitali o najvažnijim stvarima nije ideološki dopadao. 

Čoviću se uvijek, u to vrijeme, pripisivala „ideološka nejasnoća“ ili nekakvo „jugoslovenstvo“. Iz tog vremena pamti se i priča potkrepljena zvaničnim transkriptima da se u uredu predsjednika RH, Franje Tuđmana svojevremeno ozbiljno „tračalo“,  kako je Čović – istina ok, ali da se za vrijeme „Juge“, pazite sada, potpisivao ćirilicom!? 

Tada je to bio neoprostivi krimen, posebno, ako se o tome razgovaralo u društvu sa Tuđmanom i Šuškom, pa je Čović bio osuđen na djelovanje iz sjene i na bavljenje „privrednim pitanjima“.  A gdje drugo, nego u mostarskom Sokolu. Međutim, Čović je bio strpljiv i čekao je svoj trenutak...

Njemu je samo bilo važno sjesti na „najvišu stolicu“, a sve ostalo je samo tehnička realizacija dobro osmišljenog plana, ovladavanja „stožernom strankom“, ali i cijelim hrvatskim političkim korpusom u BiH i uz, ne baš zanemariv, utjecaj i u Hrvatskoj.  

Čović suvereno vlada i ravna gotovo kompletnom hrvatskom političkom scenom u BiH koristeći tri jednostavna alata: KONTROLA (stranka), SABOR (oporba) i KRIZA (odnosi sa Bošnjacima). Krenimo redom:

KONTROLA

„Stožernu stranku“ Čović preuzima tokom vjerovatno politički najturbulentnijeg perioda HDZ BiH, kada je na sve strane frcalo od različitih stranačkih naguravanja, podjela i optužbi. Stranka puca, ali Čović preuzima kormilo i kreće njegova epopeja „od trnja do zvijezda“...

Metodično i polako, Čović kroz duži vremenski period polako uvlači pod svoje skute HDZ i nameće se kao neupitni i jedini pravi autoritet. Sve to postiže zahvaljujući strategiji malih koraka i polaganog preuzimanja najvažnijih poluga, preko njemu odanih ljudi, kako u vrhu stranke tako i u „bazi“. Njemu se nigdje ne žuri, jer HDZ BiH baš tada treba lidera, koji će ponovo presložiti stranku i  vratiti joj nekadašnji utjecaj.

HDZ BiH čak gubi i izbore, ali Čović ipak ostaje „u sedlu“, po svemu sudeći samo zato jer nije bilo nikoga ko bi se tada latio tog posla. Uporedo sa političkim peglanjem stranke, Čović radi i na uvezivanju javnih i privatnih kompanija, što će mu kasnije zapravo obezbjediti najveći utjecaj kroz sistem kontrole javnog novca. Mostarski sajam je idalan primjer takve vrste kontrole nad sistemom.

S obzirom na okolnosti mnogi su mu tada bili spremni priznati da je praktički „ponovo izmislio HDZ“.

Od tog trenutka kreće puna kontrola nad poslovima stranke, kadrovima i svime što ide uz to.  Sve kreće i  okončava se preko „šefa“, bez čijeg blagoslova nema ništa od bilo kakvog posla. Sa ovom pažljivom složenom ekipom, Čović upravlja autritetom neupitnog lidera, a jedini prostor za dijalog dopušta samo braniteljima i Crkvi.

Braniteljima je Čović na raspolaganju zbog njihovog utjecaja, ali i njegovog skromnog „ratnog puta“, koji se uvijek u javnosti povuče, ako zatreba.

Odnos sa Crkvom je neupitan sam po sebi i to je nešto sa čime svaki lider HDZ BiH, mora naučiti živjeti, bez obzira sviđalo mu se to ili ne. KONTROLA je okončana, valja se sada pozabaviti oporbom...

SABOR

Lideru HDZ BiH nije bilo dovoljno što je ovladao strankom i opet stao na čelo nacionalnog pokreta, već ima i puno ambiciozniji plan. Ugasiti oporbu - učiniti je dekorom za svoju apsolutnu vladavinu.

Kao razlog „okrupnjavanja“, Čović je u javnost gurnuo ideju jedinstvenog nastupa političkih predstavnika  „najmalobrojnijeg naroda“. Priča je bila ovakva: Malo nas je i ne smijemo dozvoliti rasipanje glasova. Trebamo zbiti redove. To je bila teorija. Praksa je bila nešto što se kasnije nazvalo Hrvatski narodni sabor BiH.

Oporba se prvo kao nećkala, ali ubrzo, što bi u Mostaru kazali „nalijeće na fašu“. Formalno postavljen kao NVO organizacija, HNS BiH neodoljivo posjeća na nekadašnji SSRN (Soc. savez radnog naroda). Šarena ekipa skupljena po uglovima politike; od velikih igrača - do lokalnih ridikula željnih pažnje.

Sadržaj je manje bitan od „poruke, koja se šalje“.

Oporba ulazeći u HNS zapravo postaje tek dio Čovićevog projekta uspostave apsolutne vlasti, dok se sam HNS suštinski profilira kao nekakva „vlada u sjeni“. Malo se, tu i tamo, zaškrguće zubima, ali Sabor uredno prati Čovića i HDZ BiH bez suvišnih pitanja.

Teorija „kuhane žabe“ izvedena je, mora se priznati - maestralno. Oporbi se polako dozirala temperatura, tako da ona nije niti spoznala kada se skuhala u Čovićevom loncu!  Ali, realno njima to nakon nekog vremena nije niti bilo previše važno, jer se HNS pretočio u političku koaliciju, odnosno konkretne mandate i ostale dobro plaćene javne pozicije.

Nakon što je HNS-om zarobio svaku vrstu ozbiljne oporbe, Čović kreće u treću fazu svoga projekta – KRIZU, jer je dobro poznato da sva apsolutna vlast da bi se održala, mora imati i nekog jakog „vanjskog neprijatelja“.

KRIZA

Politička kriza velikih razmjera je najbolje okruženje za Dragana Čovića i njegove ambicije. Evo i zašto.

S jedne strane na taj način legitimizira svoje planove i predstavlja se kao neupitni nacionalni autoritet, dok sa druge strane vješto ucjenjuje političke partnere, računajući na sve mehanizme, koji mu putem komplikovanog ustavnog-pravog rješenja stoje na raspolaganju.

Sve dok postoji KRIZA za Čovića i njegovu vlast „nema zime“, jer se samo u toj vrsti determinističkog haosa može slobodno mahati nacionalnim zastavama, dok se polako - jedan, po jedan gase nekadašnji privredni giganti. Bez previše buke, osim ono malo „frke“, kada je ugašen Aluminij, ali i to se brzo „posušilo“. 

Glavnina Čovićevog plana KRIZE usmjerena je na odnose u FBiH ili bolje reći prema političkim predstavnicima Bošnjaka, bez obzira da li dolaze iz SDA ili neke od građanskih stranaka.

Čović brzo formira „Paket“, koji se ekspresno diže na najveći politički nivo, uz snažnu podršku iz Zagreba, koji aktivno lobira za interese Čovića u Evropskoj uniji i na drugim važnim diplomatskim adresama.

Zahtjevi Čovića nisu naravno bez bilo kakve osnove, ali ovako istrgnuti izvan konteksta cjelokupne postdejstonske BiH, te okrenuti samo prema predstavnicima samo jednog naroda, ne mogu se doživjeti nikako drugačije nego kao - ucjena.

Uostalom, zar su samo to jedine nelogičnosti dejtonske BiH i može li se iz tog kolopleta komplikovanih mehanizama izvlačiti samo ono što samo vas zanima ili smatrate problemom?

Ili će biti po mome ili neće nikako biti – tako rezonira Čović, dok u pokušaju ojačavanja ovakvog stava, kuje novi plan dizanja KRIZE na treću potenciju. Pravi neproglašenu, ali vrlo funkcionirajuću koaliciju sa Dodikom i SNSD-om!

Mostar nikada nije bio bliže Banja Luci, dok glavni grad postaje „Političko Sarajevo“.

Koalicija sa Dodikom, dovodi do krize sa „duplim dnom u BiH“. Entitet FBiH je zaključan iznutra djelovanjem HDZ-a i HNS-a, do se na nivou BiH saradnjom sa Dodikom ostvaruje kontrola nad svim dostupnim državnim resursima, pa i vanjskom politikom.

Baš zbog toga, Čović postaje rado viđen gost u Beogradu, dok se Dodik sa svim počastima prima od strane najviših državnih zvaničnika u Zagrebu. Beograd i Zagreb se o malo čemu mogu dogovoriti, ali je pitanje BiH „tradicionalno“ ono oko čega imaju, gotovo, pa iste stavove.

„Mali“ problem u ovoj političkoj priči je to što sve skupa ide na ruku samo Miloradu Dodiku i Beogradu, a posredno i Moskvi.

Naime, Dodik stalno Čoviću obećava nešto što mu ne može ispuniti, dok ga lider HNS-a i HDZ uporno slijedi u nadi da će se „treći partner“ umoriti, a najvažniji međunarodni igrači pristati na „nove realnosti“.

I tako iz dana u dan...iz jedne krize u drugu i treću. Čini se da stvari polako izmiču kontroli, ali to Čovića baš i ne brine previše, jer je ovo njegova igra pokera sa visokim ulozima.

Moguća su samo dva ishoda: Ili će takva politika doživjeti potpuni krah ili će pak nekako cijeli taj plan „prekompozicije“ BiH na kraju biti proveden. Politika je stvar realnog i mogućeg. Na primjeru Mostara, Čović je morao „progutati grku“ i raspakovati svoj čuveni „paket“. To znači da je cijela ta priča dobrim dijelom već „načeta“, a previše nade nema niti nakon promjene u Bijeloj kući i dolaska Bidena. 

Onima koji znaju slušati šta diplomatski signali govore, jasno je kako je politika SVIH najvažnijih međunarodnih faktora (osim Moskve naravno) upravo suprotna od onoga što traži Čović, a u čemu ga podržava Dodik. To šta o BiH misle, recimo Orban, Milanović ili Vučić, realno malo koga zanima u stvarnim centrima moći.

Na vrata polako kuca i nova oporba u nastajanju, tako da bi Čović, morao porazmisliti kako dalje. Da li je baš ova rizična igra visokih uloga ono što mu i dalje zaista treba ili je pravi trenutak za lagani „strateški uzmak“?

Vrata eventualne izlazne opcije za Čovića neće biti dugo otvorena...

(Prenosimo s autorovog bloga)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 4

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...