„SB“ ARHIVA: Ovako je o Sarajevu krajem jula 2003. govorila slavna zagrebačka glumica MIRA FURLAN koja nas je prerano napustila

„...na svijetu.“

  • Kultura

  • 22. Jan. 2021  22. Jan. 2021

  • 0

Hrvatska glumica Mira Furlan, koja je u godinama prije rata važila za zvijezdu tadašnje jugoslovenske kinematografije, u brojnim filmovima tumačila je zapažene uloge, pri čemu je gledaoci u Bosni i Hercegovini posebno pamte po rolama koje je ostvarila u „Ocu na službenom putu“ Emira Kusturice i „Gluvom baratu“ Bahrudina Bate Čengića.

U vrijeme režima Franje Tudmana naša sugovornica je bila persona non grata u svojoj domovini, a sa svojim suprugom, režiserom Goranom Gajićem već godinama živi u Los Angelesu, gdje se proslavila kao jedan od likova popularne naučno-fantastične televizijske serije „Babilon 5“.

NISAM ŽELJELA BITI NA MJESTU ZLOČINA

Vi ste zagrebačka glumica, no već dvanaest godina živite u Los Angelesu. Nedavno sam u jednim beogradskim novinama, bilo je to za vrijeme dok ste u Srbiji snimali film „Diši duboko“ Dragana Marinkovića, pročitao naslov: 'Mira Furlan se vratila kući.' Gdje se, zapravo, najljepše osjećate kada dođete na prostore bivše Jugoslavije?

Pojam kuće ili doma se vrlo zakomplicira i relativizira kad čovjek jednom ode. Mislim da pravog osjećaja pripadanja više nikad ne može biti. To je, naravno, veliki gubitak, ali je dobitak u smislu osvajanja slobode, otvorenosti prema novim prostorima, gradovima i ljudima; ili je to možda samo utjeha emigranata. U svakom slučaju, nitko i ništa ne može prekinuti duboku vezanost za jezik, za literaturu, za muziku s kojom smo odrasli. Dakle, “vratiti se kući” može biti i putovanje duha, a ne samo fizičko premještanje. A, možda se, zapravo, nikad nikamo i ne ode. Možda tu kuću i taj dom nosimo sa sobom svuda kamo naoko odlazimo, emigriramo...

Kako komentarišete fašističke napade, ponajprije od strane HDZ-ovaca, koje ste godinama doživljavali u Zagrebu, i od kojih Vas je samo branilo nekoliko časnih intelektualaca i novinari sedmičnika „Feral Tribune“ iz Splita?

U Zagrebu sam zadnji put bila prošlog ljeta i tamo sam posjetila svoje rijetke preostale prijatelje i mnogo brojnije grobove. Napadi su bili razorni i krajnje balkanski, to jeste, nije u njima bilo ama baš nikakve finoće, kulturnog nivoa i sofistikacije na koju se voli pozivati hrvatska državotvorna politika. Uopće, u ovom ratu, a i sada, u poslijeratnom kaosu koji imam prilike promatrati u Hrvatskoj i u Srbiji, kao da se svi trude da budu što sličniji onom drugom i to uvijek imitirajući upravo ono što je na drugoj strani najgore, najniže, najjeftinije i najpodlije.

Da li ste uspjeli doći u posjed obiteljskog stana u centru Zagreba koji Vam je zvaničnom odlukom Vlade bio oduzet?

Ne, nisam. Žalba je uložena, ali je pravda izgleda veoma spora, a čak možda i nedostižna.

VEZANA SAM ZA SARAJEVSKI DUH  

U sklopu pozorišnog projekta Radeta Šerbedžije bili ste i na Brionima, te me zanima da li je to mjesto na kojem možete pronači vlastiti psihički mir?

Brioni su zaista raj na zemlji, ali je to za mene mjesto intenzivnog stresa. Tako je bilo prošle godine kad sam radila teatarsku predstavu 'Medeja', a tako je bilo i ove godine kad sam je samo igrala. Prošle godine je to bilo moje prvo profesionalno pojavljivanje u Hrvatskoj nakon svega što se dogodilo i kao takvo bilo je krajnje politizirano. Ove godine, kad mi se činilo da ću se malo i odmarati, dešava se nova politizacija s kojom nastojim nemati nikakve veze. A to je, naravno, vrlo teško ostvariti.

S obzirom da ste se iz Amerike počeli vraćati na Balkan, zanimljivo mi je čuti i namjeravate li u skoroj budućnosti posjetiti Bosnu i Hercegovinu, konkretnije Sarajevo, za koje Vas vežu brojne privatne i profesionalne uspomene?

Izuzetno bih rado posjetila Sarajevo i intenzivno se nadam da će se to što prije desiti. U tom sam gradu mnogo i često u životu snimala i vezana sam za sarajevski duh - on ne postoji nigdje drugdje na svijetu.

U karijeri ste snimili dvadeset i pet dugometražnih igranih filmova, a prvi u BiH bio je „Pismo-glava“ Bahrudina Bate Čengića. Možete li se prisjetiti tih dana provedenih u Sarajevu, odnosno, šta posebno pamtite iz tog perioda Vašeg života?

Sjećam se mog prijateljstva sa glumicom Vladicom Milosavljević iz Beograda i muzičarem Borisom Romihom iz Ljubljane: ta su se prijateljstva održala kroz sve ove godine. Sjećam se i buredžika u Sahat-kuli, ali ne znam da li to mjesto još uvijek postoji. Zatim, svirke do kasno u noć, te da je Badelov vinjak bio najgori otrov, a pamtim i Kraševe štapiće. Jednom smo završili snimanje u dva poslije ponoći, a trebali se ponovno pojaviti na setu dva sata kasnije zbog svjetla u zoru. Ja sam odlučila da ostanem u svom elegantnom kostimu, dugoj večernjoj haljini s milion volana, jer sam mislila: čemu se ponovno oblačiti za dva sata? Prilegnem na krevet u hotelu u haljini, sa šminkom i frizurom, dižem se za sat i pol, te krećem na snimanje. Pojavljujem se ispred zgrade u centru grada gdje snimamo, samo tonac Boris i ja. Nema nikoga...

(D. Bajramović)       

loading...

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...