Piše: SENAD AVDIĆ

Iako su pripreme za osnivanje Srpske demokratske stranke u BiH mjesecima vođene prvenstveno u Beogradu, o čemu svjedoče brojni akteri, poput Dobrice Ćosića, koji je lično bio zadužen za "casting" prilikom izbora "srpskog lidera u BiH", glavni pečat i ovoj stranci dala su dvojica bivših zatvorenika: Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik. Nekadašnjeg sarajevskog psihijatra Karadžića sa privrednikom i jednim od direktora u "Energoinvestu" Krajišnikom spojio je prilično kreativan, bizaran kriminal: Karadžić je radnicima "Energoinvesta" koje je birao Krajišnik, odobravao bolovanja, a oni su slobodno vrijeme "trošili" izvodeći radove na njihovim privatnim objektima-vikendicama. Obojica su uhapšena 1984. godine i proveli su desetak mjeseci u istražnom zatvoru. Dok su čekali kraj suđenja na slobodi, njih su dvojica marljivo radila na osnivanju SDS-a. Nakon što su osvojili trećinu vlasti, između ostalog i Ministarstvo pravde BiH, niko nije ni pomišljao da nastavi sa suđenjem predsjedniku SDS-a Karadžiću i predsjedniku Skupšine BiH Krajišniku. 

Dvojica bivših zatvorskih kolega i stranačkih suradnika ponovo su se, nakon dužeg vremena, sreli u zatvoru, onom u Haškom  tribunalu. Momčilo Krajišnik je uhapšen 2000. godine i, zbog zločina protiv čovječnosti i etničkog čišćenja, osuđen najprije na 27 godina, a kasnije na 20. Iz zatvora je izašao 2013., a umro je prošle godine.

Radovan Karadžić je, nakon više od 12 godina skrivanja, uhapšen 2008. i prebačen u Haag. Nakon 11 godina suđenja, u martu 2019. presuđen mu je doživotni zatvor zbog zločina protiv čovječnosti, istrebljenja, ubojstava, deportacija, širenja terora.

POBRATIMSTVO IZA REŠETAKA

S bogatim zatvorskim iskustvom u politiku je devedesetih godina ušlo još nekoliko uglednih članova SDS-a. Pored već spomenutog Miladina Nedića, u skupšinske klupe je sjeo advokat Ljubo Bosiljčić, jedan od pripadnika "Ilidžanske grupe" koja je krajem osamdesetih suđena zbog "djelovanja sa pozicija srpskog nacionalizma". Kolike je dimenzije dobio slučaj "Ilidžanci", svjedoči i to što je tadašnji komunistički partijski vrh Srbije, predvođen Slobodanom Miloševićem, službeno protesirao kod rukovodstva SK BiH zbog "progona Srba". Ilidžanska grupa srpskih nacionalista je u neku ruku bila preteča SDS-a i najava dramatičnih političkih i nacionalnih turbulencija u Bosni i Hercegovini. Neposredno pred demokratske izbore, novinar Enver Čaušević napisao je knjigu "Ilidžanci", u kojoj je obradio ovaj slučaj "progona srpskih kadrova". Na promociji knjige u Sarajevu su govorili književnik Vuk Drašković i Alija Izetbegović.

Franjo Boras, koji je kao član Hrvatske demokratske zajednice BiH postao član Predsjedništva BiH, imao je, također, ozbiljan "staž" u zatvorima bivše Jugoslavije nakon što je, po okončanju Drugog svjetskog rata, osuđen na dugogodišnju kaznu (14 godina) kao pripadnik ustaških postrojbi. Navodno mu je kazna smanjena kao nagrada za kasniju suradnju s organima Državne bezbjednosti prilikom raskrinkavanja "negativnih pojava" unutar katoličkog klera. No, mnogo su ozbiljnije i argumentiranije bile slične opužbe iznesene na račun Mate Bobana, koji će počekom 1992.godine, neposredno pred početak rata, preuzeti liderstvo u stranci HDZ BiH nakon što je Franjo Tuđman odlučio ukloniti Stjepana Kljuića sa stranačkih i državnih dužnosti. Iako se prikazivao kao žrtva koju su komunisti počekom sedamdesetih godina hapsili zbog nacionalne osviještenosti, istina je mnogo prozaičnija: Boban je kao direktor trgovačkog preduzeća "Napredak" iz Imotskog uhapšen zbog privrednog kiminala i pronevjera. Boban, međutim, nije snosio ozbiljnije zakonske posljedice, jer su za njega intervenirali neki ugledni partijski kadrovi iz Sarajeva objašnjavajući da je "drug Mate Boban bio i ostao na liniji Saveza komunista", kako je pisalo u jednom od dopisa upućenom iz Sarajeva lokalnim partijskim činovnicima u Grudama.

Mate Boban je uklonjen iz stranačkog i političkog života nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. godine, a tri godine kasnije je umro. Da je poživio, sasvim sigurno bi i on bio (o)suđen pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu, kao i oni kojima je tokom rata bio nadređen u vojnim, policijskim i civilnim strukturama tzv. Herceg-Bosne Jadranko Plić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić. Bruno Sojić i Slobodan Praljak, koji su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne.

U priči o ulozi (političkih) zatvorenika u "demokratskoj" tranziciji ex-jugoslavenskih republika prilike u Srbiji su bile specifične u odnosu na druge zemlje regije: Dok su u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH vlast preuzeli političari koji su dolazili iz zatvora, većina političara u Srbiji je nakon silaska s vlasti završavala u zatvoru! I to u najvećoj mjeri u onom haškom, rezerviranom za opuženike za najteže ratne zločine. Nakon provedenih višestranačkih izbora u Srbiji krajem 1990. godine, nije promijenjena vlast, dapače, režim Slobodana Miloševića je dobio masovnu podršku građana i odriješene ruke za projekt krvavog razbijanja Jugoslavije i oružanog prekrajanja republičkih granica sa ciljem ostvarenja agresivnog nacionalističkog projekta "velike Srbije". Miloševićev zločinački poduhvat uključivao je od samog početka ogromnu armiju okorjelih srpskih kriminalaca koji su godinama uoči raspada Jugoslavije bili integrisani u obavještajno-sigurnosni aparat koji je pripremao ratni scenarij. Upravo su ti kriminalci, dokazane, a najčešće neprocesuirane "karijerne" ubice, profesionalni pljačkaši... bili na čelu odreda smrti koji su bili prethodnica posrbljene JNA u zvjerstvima i eničkom čišćenju u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Željko Ražnatović  Arkan, Miodrag Ulemek Legija, Đorđe Bižović Giška, kapetan Dragan Vasiljković... prijeratni međunarodni kriminalci, angažovani su od srpske Državne bezbjednosti i upućeni na ratišta sa zločinačkim zadacima - ubistva, progoni, pljačke.... O tom pažljivo i dugoročno planiranom i efikasno realiziranom projektu proteklih godina mnogo se moglo saznati tokom suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, čelnim ljudima Službe državne bezbjednosti Srbije, kojima bi uskoro trebala biti izrečena presuda pred Rezidualnim mehanizmom Tribunala u Haagu.

UDBA-INI KRIMINALCI

(Sličan scenarij se dešavao i u Hrvatskoj, a jedan od najvećih "kapitalaca" UDBA-e iz "hrvatskog korpusa", uz već spominjanog Matu Bobana, koji je aktiviran tokom agresije na BiH bio je Mladen Naletilić Tuta, predratni bandit i pljačkaš koji je operisao u Njemačkoj, koji je zbog zločina u Hercegovini osuđen u Haagu na 20 godina zatvora. Naletilića je godinu-dvije pred rat za rad za jugoslavenske službe vrbovao njegov zemljak Stanko Čolak, dugogodišnji zloglasni šef jugoslavenske tajne policije zadužen za emigraciju. Prema tvrdnjama upućenih, 83-godišnji Čolak, koji živi u Beogradu, i danas je jedan od najutjecajnijih ljudi u Hercegovini, koji preko svojih rođaka Bariše i Drage Čolaka nadzire i Dragana Čovića i mnoge druge čelnike i čelnice HDZ-a, poput Borjane Krišto, s kojom je, navodno, također povezan rodbinski)

Kada je riječ o "demokratiziranju" Srbije od strane zatvorenika, posebno je zanimljiv slučaj Vojislava Šešelja, nekadašnjeg profesora sarajevskog Fakulteta poltičkih nauka, koji je 1984. osuđen na osam godina zatvora zbog "kontrarevolucionarnog djelovanja". No, iz zatvora je izašao nakon dvije godine, odselio se u Beograd i odmah se politički aktivirao. Uz pomoć vlasti Slobodana Miloševića, uspio je ući u Skupštinu Srbije u vrijeme kada je formirao svoje dobrovoljačke odrede za odlazak u rat u Hrvatskoj. Na čelu tih zločinačkih hordi bio je i tokom agresije na BiH, zbog čega je optužen u Haagu, gdje mu je suđenje trajalo više od deset godina. Osuđen je na deset godina zatvora. Šešelj je pred kraj vladavine režima Slobodana Miloševića bio zamjenik predsjednika Vlade Savezne republike Jugoslavije.

Pored Slobodana Miloševića, u Haagu su osuđeni i njegovi najbliži suradnici Zoran Lilić, predsjednik SR Jugoslavije, Mirko Marijanović, predsjednik Vlade SRJ, kao i potpredsjednik Nikola Šainović. Njima se sudilo zbog (komandne) odgovornosti za ratne zločine nad Albancima na Kosovu. 

Nakon pada Miloševića u oktobru 2001. godine, vlast u Srbiji preuzima široka koalicija Demokratske opozicije Srbije (DOS), u kojoj jednu od dominantih uloga ima Vuk Drašković, lider Srpskog pokreta otpora (SPO), koji je u dva navrata, u martu 1991. i tokom 1993. godine, bio hapšen i zatvaran. Drašković je bio meta i dva politički naručena atentata, a u jednom od njih, napadu kamionom na kolonu u kojoj se vozio Ibarskom magistralom, ubijena su četvorica njegovih suradnika. Rade Marković, tadašnji šef SDB-a Srbije, osuđen je kao organizator ovog zločina na 40 godina robije. Zoran Đinđić, lider Demokratske stranke, koji je nakon sloma Miloševićevog režima postao lider nove vlasti, tokom bombardovanja Srbije u proljeće 1999. godine, u strahu od hapšenja ili čak likvidacije, sklonio se u Crnu Goru, gdje je do faktičke kapitulacije Srbije pred NATO savezom imao zaštitu vlasti Mila Đukanovića. 

Dragoljub Mićunović, osnivač Demokratske stranke i politički pokrovitelj Zorana Đinđića, robijao je kao mladić na Golom otoku pod sumnjom da je simpatizer Staljinovog INFORBIRO-a.

Tokom demokratskih promjena u ostatku tadašnje Jugoslavije, kada su na vlast došli zatočenici i žrve komunističkog režima, vjerovalo se da će se isti scenarij desiti i na Kosovu i da bi vrlo izvjesno lider tamošnjih Albanaca mogao postati Adem Demaci, najpoznatiji jugoslavenski i jedan od najpoznatijih evropskih političkih zatvorenika. Nakon tridesetogodišnjeg robijanja, Demaci se po izlasku na slobodu politički angažirao, međutim nije se uspio nametnuti kao lider Albanaca. Jedan od razloga je bio i taj što je u svojoj političkoj filozofiji preferirao nenasilje i pasivni, mirni otpor srpskom režimu, umjesto oružanog ustanka. Demacija je sa političke pozornice najprije potisnuo Ibrahim Rugova, a nakon izbijanja otvorenog ratnog sukoba, i lideri Oslobodilačke vojske Kosova. Kratko vrijeme bio je politički zastupnik OVK-a, ali se ubrzo povukao s te funkcije.

No, po svemu sudeći, političke ideje Adema Demacija nastavile su živjeti kroz političko djelovanje njegovog učenika i pomoćnika Albina Kurtija. Ovaj nekadašnji vođa albanskih studenata na Kosovu uhapšen je 1999. godine od strane srpske policije, a godinu dana kasnije je osuđen na 15 godina zatvora zbog "ugrožavanja teritorijalnog integriteta SRJ". Godinu dana kasnije, nakon smjene vlati u Srbiji je oslobođen, a brojne pristalice ga proglašavaju "srpskim Che Gueavarom". Njegova stranka "Samoopredjeljenje" je najbrojnija u kosovskom parlamentu pa je Kurti neko vrijeme bio na čelu Vlade Kosova, ali je, pod pritiskom međunarodne zajednice zbog svoje nepopustljive politike i oštre retorike, napustio tu funkciju i prepustio je kooperativnijem, umjerenom Avdullahu Hotiju.  

Naredne nedjelje, 14. februara, na Kosovu će se održati vanredni parlamentarni izbori, a bivši talac srpskih zatvora Albin Kurti i njegovo "Samoopredjeljenje" važe za najvećeg favorita. Jedini ozbiljan rival mu je Ramush Haradinaj, također bivši premijer i isto tako bivši pritvorenik zatvora u Scheveningenu, opužen za ratne zločine. Svi drugi ozbiljni, dugogodišnji politički lideri na Kosovu, nekadašnje ratne vođe, predsjednik Kosova Hashim Taci, potom Kadri Veseli i mnogi drugi su, pogađate, u zatvoru. U specijaliziranom sudu u Haagu im se sudi za ratne zločine! Zatvori, hapšenja, suđenja... postali su krajnji instrument političke borbe na Kosovu! Baš kao što su bili i u svim drugim dijelovima nekadašnje zajedničke države...

(KRAJ)