Da bi se govorilo o aferi "Planinić“, koja je stara 56 godina, a koje se prisjeti tek poneki navijač Sarajeva kada mu ponestane „argumenata“ tokom raznih rasprava sa svojim komšijama, navijačima Želje, treba se doći do odgovora na nekoliko važnih pitanja. Istina, danas je malo onih koji bi mogli dati relevantne odgovore, pogotovo onih koji su tada sjedili u Fudbalskom savezu Jugoslavije u Beogradu, ali pitanja ponekad i sama budu ujedno i odgovori. I nije sada samo bitno da Ivica Osim Švabo dobije svoju ulicu u svom gradu, trebalo je to uraditi odavno, već se konačno „obračunati“ s činjenicama. A i ti rijetki navijači Sarajeva koji posežu za „aferom Planinić“ trebali bi znati da sve ove godine, zapravo, vjeruju Savezu, koji je učinio sve da klub za koji navijaju, u sezoni '66/'67., onemogući da osvoji duplu krunu. To je ona sezona u kojoj je tim s Koševa prvi put postao šampion Jugoslavije, a u finalu Kupa maršala Tita sastao se s Hajdukom. Igrala se jedna utakmica, a u „šerpi“ su bile dvije kuglice, s imenima gradova domaćina finala. Pa ko bude više sreće imao. Izvučen je Split. Igrom slučaja, i na drugoj je kuglici pisalo - Split. FSJ nije reagovao. Zato što je naštimao. Pa je opet Hajduk jedva dobio sa 2:1.

U istom tom Splitu i na istom stadionu, na „Starom placu“ je 31. maja 1964., sezona je to '63/'64. u jugoslavenskoj Prvoj saveznoj ligi, odigrana utakmica između Hajduka i Željezničara, u kojoj je domaći klub pobijedio sa 4:0. U augustu 1965. (sezona '65/66.), Željin golman Ranko Planinić daje pismenu izjavu Fudbalskom savezu Jugoslavije, kojom je potvrdio izjavu koju je dao novinaru Aliji Resuloviću i u kojoj teško kompromituje svoje saigrače Ivicu Osima i Mišu Smajlovića, optužujući ih da su Splićanima prodali utakmicu. Istina, Hajduk se u toj sezoni borio za opstanak, na kraju su ga samo dva boda dijelila od Druge lige, i možda su to upravo ta dva boda iz utakmice protiv Želje. Ali, kakve to ima veze?

Odnosno, kada su se to utakmice kupovale od napadača? Realno je, nekako, (pot)kupiti golmana, odbrambene igrače, sudiju, upravu kluba, ali kupiti Osima i Smajlovića krajnje je nelogično. Ili im reći da se ne „angažuju“ baš previše. Zašto? Ako ih platiš, onda ti neće dati go? A ko garantuje Messiju i Ronaldu da će dati gol. Ili nekad Peleu, Maradoni, Van Bastenu. Osimu. Smajloviću. Tačno je, Željo je tih godina imao strašnu navalu: Duspara, Gašić, Smajlović, Osim i Azabagić, koje su se mnogi bojali. Recimo, u sezoni '62./'63. na kraju su bili treći, iza Partizana i Dinama, a „crno-beli“, šampioni te godine, u dvije utakmice ih nisu dobili. Jednu su izgubili. No, kupovati napadače kako oni ne bi postigli go krajnja je glupost i udara na zdrav razum. Uostalom, u jugoslavenskoj ligi namješteno je milion utakmica i uvijek su se prvo kupovale sudije. Kao što je, recimo, kupljen onaj Dušan Maksimović iz Novog Sada, koji je u Ljubljani, u posljednjem kolu sezone 1975/1976., svirao kraj tek kada je Partizan dao go Olimpiji u nekoj velikoj minuti nadoknade i postao prvak, a Hajduk se morao zadovoljiti drugim mjestom, iako je imao bolju ekipu. Jer, kako će Hajduk opet biti prvak? Dosta mu je što je bio u prošloj sezoni.

LOGIKOM PROTIV GLUPOSTI

Uglavnom, evo nekih pitanja na koja odgovore može dati samo onaj ko poznaje ovu materiju. Površnost je isključena. I neka se ne petlja onaj ko ovoj temi nije dorastao. Dok su pitanja vrlo logična, a na neka od njih vjerovatno ni ne trebaju odgovori. Možda je, ponavljam, dovoljno ponekad samo postaviti pitanje. Ali, avaj, odakle početi. Evo, može i ovako.

- Zašto je Ranko Planinić dao pismenu izjavu petnaest mjeseci po odigravanju sporne utakmice? Postoji li mogućnost da je Planinić bio nezadovoljan statusom u klubu pa je na taj način i dokazao i pokazao i izgovorio svoj revolt? Na golu je već uveliko stajao mlađahni čuvar mreže s Cetinja Vasilije Radović, poznatiji kao Čiko, možda i najbolji Željin golman svih vremena. Vjerovatno mu je trebalo malo vremena, samo pet godina da skonta kako se njegov status u Želji neće bitnije promijeniti, jer je Čiko na golu stajao još od 1960., ali o tome se prije cinkarenja nije izjašnjavao. „Žuta minuta“ mu je došla u augustu 1965., kada je dao pismenu izjavi FSJ-u, ne vidjeh nigdje da li je maksuz otišao u Beograd i optužio Osima i Smajlovića, koji nikada, ni zbog čega drugog, ni u naznakama, nisu prozivani na ovaj način. 

- Ako su Osim i Smajlović prodali utakmicu, onda se u pravnom svijetu moglo pričati i o elementima krivičnog djela. Znači, ako je to tako, zašto im se nije sudilo na sudu? U Beogradu, Splitu, Sarajevu. Svejedno. Već se sud „nastanio“ u Fudbalskom savezu Jugoslavije, odnosno postojala je nekakva disciplinska komisija koja je znala za štimanja neizbrojivo velikog broja utakmica klubova koji su bili privilegovani u jugoslavenskoj fudbalskoj ligi. A bila su tri. Kako kad je kome trebalo, tako se i štimalo.

Znao je Fudbalski savez Jugoslavije da ne postoji „velika četvorka“ u bivšoj državi, već da je Dinamo samo fiktivno tu zato što je to klub iz Zagreba. Koji je i po broju titula, a i prema odnosu FSJ-a prema njemu bio bliži Želji i Sarajevu. I kojeg je FSJ doslovno razmontirao 1967. nakon što su osvojili Kup velesajamskih gradova pa im je kao čestitku nekoliko igrača napenalio/degažirao na odsluženje JNA vojnog roka. Pa su 1982. morali biti 150 posto bolji od ostalih da bi sa Ćirom Blaževićem postali prvaci nakon „suše“ od dvadeset četiri godine.

Hoćete li još? E, to ćemo nekom drugom prilikom. Ali, samo zamislite kako su prolazili drugi klubovi, van okvira navodne „velike četvorke“.

- Zašto, dakle, vjerovati tom i takvom FSJ-u, posebno danas, kada države u kojoj je to bio najvažniji sportski savez odavno nema, nakon toliko godina i drakonskih kazni koje su vezane za utakmice u trokutu Hajduk - Željo - Trešnjevka? Zašto se i danas pozivati na izlizane tekstove koje su tendeciozni novinari birvaktile nogom napisali? Zašto FSJ niko nije nikad kaznio? 

- Zbog čega su Hajduk i Željezničar tog 27. augusta 1965. kažnjeni izbacivanjem u Drugu ligu - u čitavu priču na volšeban način je upetljana i zagrebačka Trešnjevka, jer je njoj Željo na Grbavici, valjda, prodao neriješen rezultat, samo što Željo nije odigrao tekmu kao protiv Hajduka u kojoj nije postigao go, rezultat je bio 3:3 - dok su Osim i Smajlović kažnjeni godinom zabrane zvaničnog igranja fudbala. Da bi vrlo brzo kazne bile preinačene. Pa je Željo kažnjen oduzimanjem šest bodova, Hajduk i Trešnjevka sa po pet, a Ivica i Mišo nisu morali praviti tako dugu pauzu. Je li možda neko u FSJ-u rekao: „Uh, je*ote, pa Tito voli Hajduk, smanjuj kazne?“ Na kraju su Željo i Hajduk ostali u ligi, a Trešnjevka je ispala. Po dolasku u Sarajevo iz Splita, Ivica Osim je rekao predsjedniku Želje Nusretu Mahiću: „Od mene kao igrača sve se može tražiti, ali ovo, kao što je bilo u Splitu - nikada.“ Vjerovatno je u Splitu, mada se, navodno, sve odigralo u Sarajevu nekoliko dana prije utakmice, i bilo nekog štimanja, ali zašto se u čitavoj priči spominje samo Željo koji je „prodao utakmicu“, a ne i Hajduk koji je „kupio utakmicu“? I zašto su se kola slomila na Osimu i Smajloviću? Takvih utakmica je bilo barem deset u svakoj sezoni, što zbog borbe za titulu, što zbog borbe za o(p)stanak, što zbog borbe za Kup UEFA.

- Da li je iko upratio kako se Švabo Osim, samo tri godine kasnije, „osvetio“ FSJ-u? „Osveta“ se sastojala u njegovim fantastičnim igrama na Evropskom prvenstvu u Rimu 1968. godine. Toliko fantastičnim da ga je neki jorkširski koljač svinja u polufinalu protiv aktuelnih prvaka svijeta Engleske satrao već na početku utakmice. „Osveta“ je, dakle, bila i bolna. Švabo je čitavu tekmu šepao pored aut-linije, jer prema tadašnjim pravilima, selektor nije mogao napraviti izmjenu. U finalu - odnosno u dvije finalne utakmice protiv Italije, jer prva je ponovljena, opet, prema tadašnjim pravilima, zato što je završena remijem, a produžetaka i penala nije bilo - naravno, nije igrao, a Jugoslavija se morala zadovoljiti drugim mjestom. „Osvete“ je, treba i to priznati, bilo i 1986., kada je Švabo prihvatio ponudu FSJ-a da bude selektor fudbalske reprezentacije Jugoslavije. Nakon deset godina blamaža. Iako ni Osim nije dobro startovao u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1988. pa na njega nije ni otišao, dva naredna kvalifikaciona ciklusa i igre na Mundijalu 1990. u Italiji svrstali su ga u antologiju trenerskog posla na ovim prostorima. Plus Željo.  

- Zbog čega u „Nogometnom leksikonu“ Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža iz Zagreba doslovno piše i ovo: „ Izoliran od okoline, Planinić se povukao iz aktivnog igranja...“ Vjerovatno zato što je govorio istinu.

- Kome je Željo tada smetao? I kome još smeta? Možda bi se u Fudbalskom savezu BiH danas mogli pronaći neki odgovori. Istom onom Fudbalskom, ili Nogometnom savezu, ili NFSBiH, kojeg je Ivica Osim izvukao iz moralne bijede, jada i čemera. Ali to je tema za poseban tekst.

- Ko se više bojao Željine navale 31. maja 1964., Hajduk ili FSJ?

ŠVABO UMJESTO TITA

- Nego, kako to da je Švabo bio „maher u prodavanju i namještanju utakmica“, a kada je u proljeće 1984. na Grbavici gostovala Crvena zvezda, koja se sa Željom nekoliko kola pred kraj borila za titulu, tehnički direktor i generalni sekretar tog beogradskog kluba Dragan Džajić i Vladimir Cvetković su Osimu „nudili neriješeno“? Jer, sa „nulom“ bi i mogli biti prvaci, ali sa porazom vrlo teško. Švabo nije pristao. Željo je izgubio i tu utakmicu i titulu. I ne samo zbog toga, ali i to je tema za poseban tekst. Uglavnom, da su Džaja i Cvele nudili - nudili su.

- Opet, kako to da je legendarni Jole Musa, jedan od najvećih Mostaraca svih vremena, dugogodišnji direktor „Aluminija“ i nekadašnji predsjednik Fudbalskog kluba Velež, koji se nagledao i naslušao svašta i svega u životu, u emisiji „Face to Face“ Senadu Hadžifejzoviću 1998., u bivšem klubu „SGL“ u Sarajevu, rekao da se sa Švabom nikada ništa nije moglo „dogovoriti“, a sa nekima drugima jeste.

- Da li je možda Švabo prodao utakmicu Jugoslavije protiv Argentine u Firenci 1990., u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u fudbalu koje je odigrano u Italiji, a koju su Pape, Piksi i ostali izgubili na penale? A i sa deset igrača dobar dio utakmice bili bolji od tada aktuelnog svjetskog prvaka i kasnijeg finaliste tog „Mundijala“ sa Maradonom u sastavu? 

- Je li Ivica Osim, ne treba nas iznenaditi ako i to uskoro čujemo, možda prodao Sarajevo kada je 23. maja 1992. u Beogradu dao ostavku na mjesto selektora reprezentacije Jugoslavije zbog opsade njegovog rodnog grada i agresije na našu državu? Pazite, a možda o tome niste ni razmišljali, u „prestonici“ tada žive i Slobodan Milošević, i Jovica Stanišić, i Franko Simatović, i Arkan i Legija i Zvezdan, i svi ti šiptari, budale, mutavci - kakvi li su im sve nadimci - i svi ti novobeogradsko-voždovačko-surčinski klanovi, i četnici Šešelj, Nikolić i Vučić, i sav taj šljam, bagra i ološ. Vjerovatno je Osimu izuzetno jednostavno bilo izgovoriti upravo ovo...     

- Švabo je vjerovatno i kriv što mu komšinica iz zgrade na Ciglanama, nakon moždanog udara u Japanu i njegovog dugotrajnog oporavka, nije dala saglasnost za izgradnju lifta, jer njoj će „brujati i zujati“, lakše je Švabi da se popne na četvrti sprat bez, što bi susjedi kazali, dizala. Možda joj nije mogao dovoljno platiti? Ili je potkupiti?

Da, stvarno, zašto se dio Sarajeva obrušio na Ivicu Osima i Mišu Smajlovića, a pogotovo na ovog prvog? I to traje već dugi niz godina. I niko, dakle, ne reaguje. Šute i Izetbegović i „četvorka“. I NFSBiH. I Begić i Džemidžić i ostali koji su tu, i mnogi koji su nekada bili tu, a ni ne znaju tačno kako su uopće dospjeli na funkcije predsjednika, generalnih sekretara, „piarova“... Zašto se Švabu i Mišu naziva kriminalcima koji su prodavali utakmice? Šta su to oni prodali? Jesu li možda oni krivi i što još nemamo vakcine? I što su iz Sarajeva i ove države, i u ovoj državi i u tom gradu pokradene milijarde? I što se Sarajlije vozaju u tramvajima koji su proizvedeni kad su Osim i Smajlović igrali u juniorima Želje. I što...

Baviti se aferom "Planinić“ 56 godina poslije, isto je baviti se pitanjem zašto je Josip Broz Tito samo jednom bio na Sinjskoj alci, i to upravo te, 1965. godine. Možda nema važnijih stvari? I nije sada samo bitno da Ivica Osim Švabo dobije svoju ulicu u svom gradu. On treba dobiti bilo koju ulicu. Pa i Titovu.

(D. Bajramović)