Naša današnja priča vezana je za legendu o Krakenu, morskom čudovištu koje svojim divovskim pipcima potapa brodove, a potom proždire moreplovce, datira još iz vremena Vikinga. U 17. i 18. stoljeću ovo je zastrašujuće stvorenje opisivano kao križanac hobotnice i lignje divovskih razmjera, a toj nemani pripada i počasno mjesto u literaturi i pop kulturi.

Naime, Alfred Tennyson upravo je tom čudovištu 1830. posvetio sonet, junake Verneovog romana “20.000 milja pod morem” pokušala je pojesti za doručak, dok je neman ekranizirana i u filmskom serijalu “Pirati s Kariba”.

Ako pitate Marka McMenamina, uopće nije riječ ni o kakvoj legendi ni o izmišljotini pomoraca. Taj američki paleontolog već godinama pokušava dokazati da je Kraken zbilja postojao. Profesor s Univerziteta Mount Holyoke u Massachusettsu tvrdi da ga skeptični komentari kolega ni najmanje ne zanimaju.

Fosilni ostaci ihtiosaura, drevnih morskih reptila koji su nalikovali delfinima, njegov su dokaz kako je postojala rasa Krakena. Naučnik, naime, smatra da su njegove kolege pogriješile kad su, analizirajući ostatke kostiju jedne grupe ovih drevnih stvorenja, zaključili da su životinje umrle zbog otrovnih izlučevina planktona. Kako je pored njih, u mulju, pronađen uzorak kakav se vidi na sisaljkama glavonožaca, samo puno veći, McMenamin je zaključio kako je riječ o Krakenovom brlogu.

“Pretpostavljam da je nekakva divovska lignja ugušila ihtiosaure ili im pak slomila vrat, nakon čega ih je pojala. Hoćemo li tu lignju nazvati Krakenom ili nekim drugim imenom, sasvim je irelevatno. Ono što je važno je da struka konačno prihvati brojne dokaze u korist teze da je ovo biće nekoć nastanjivalo naše okeane. Zašto do danas, pitaju me, nismo pronašli ostatke drevnih Krakena? Objašnjenje je vrlo jednostavno – glavonošci imaju vrlo malo koštane strukture u svojim tijelima tako da se mnogo toga nije ni moglo sačuvati”, tvrdi taj američki stručnjak.

Bilo kako bilo, priča o divovskom biću nije umrla, barem ne ona na filmu.

(SB)