Piše: Đuro Kozar

Prema očekivanju, još jedan Program reformi iz Vijeća ministara Bosne i Hercegovine poslat je u sjedište NATO-a u Bruxelles, čime je učinjen još jedan korak ka približavanju naše zemlje ovom vojnom savezu.

Za neke je, međutim, bila neočekivana promjena naziva komisije, pa sada ona više nije za NATO-integracije, nego samo za suradnju s tom alijansom. To je, izgleda, bio signal kolegama iz banjalučkog Euroblica da me telefonom nazovu i pitaju da li je Bosna i Hercegovina sada u istom statusu suradnje s NATO-om kao što je Srbija. Odgovorio sam da to nije, niti može biti isto, budući da Bosna i Hercegovina od decembra 2018. godine ima poziv za članstvo, tj. MAP, a Srbija to nema i ostaje u programu Partnerstva za mir koji je niža kategorija u odnosu na MAP.

Sudjelovanje u MAP-u ne prejudicira odluku o budućem članstvu, tako da Bosna i Hercegovina mora nastaviti provoditi demokratske i odbrambene reforme kako bi ostvarila svoje NATO i EU ciljeve. Inače, MAP je pokrenut u aprilu 1999. godine na samitu Saveza u Washingtonu, s ciljem da se pomogne zemljama koje teže da postanu članice Saveza u njihovim pripremama. Članstvo u MAP-u je pomoglo sedam država koje su se pridružile Savezu 2004. godine - Bugarskoj, Estoniji, Latviji, Litvaniji, Rumuniji, Slovačkoj i Sloveniji.

Kroz isti proces prošle su i Albanija i Hrvatska, koje su postale članice 2009. Crna Gora se pridružila MAP-u 2009. godine, te je postala članica NATO-saveza u junu 2017, dok je Sjeverna Makedonija kratko bila u MAP-u, jer je u ovaj vojni savez ušla u proljeće 2020. godine kao 30. članica.

Napredak u ispunjavanju Programa reformi obuhvata političke, ekonomske, odbrambene, resursne i pravne aspekte i za to je zaduženo više ministarstava u Vijeću ministara BiH. Bivši šef vojnog dijela Misije BiH u NATO-u prof. dr. Alija Kožjak smatra da je program reformi potrebniji Bosni i Hercegovini nego tom vojnom savezu, budući da još mnogo toga treba reformirati da bismo bili respektabilni ne samo u oblasti vojske i sigurnosti nego i u razvoju političkog i ekonomskog sistema. NATO je spreman savjetima i sugestijama da pomogne, ali ono što trebaju domaći organi da urade, Alijansa neće uraditi umjesto njih. Insistiranje iz Bruxellesa na provođenju reformi samo je znak da NATO želi u svoj savez pospremljenu državu, a ne onu koja bi ulaskom unijela svoje probleme i protivrječnosti.

Kolega iz Zagreba, pišući o temi “BiH i NATO”, putem e-maila pitao me je: “Da li ovaj vojni savez vrši stanoviti pritisak na Bosnu i Hercegovinu da čim prije uđe u njegovo članstvo?”. Odgovorio sam - ne, dodajući da nas NATO niti tjera, niti požuruje, nego da polazi od pisma (čiji je potpisnik, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović) kojim BiH još 2009. godine traži da bude primljena u Alijansu. U Bruxellesu računaju na to da je naša zemlja, što se tiče vanjske politike i sigurnosti, na dobrom putu, budući da joj NATO nudi kolektivnu sigurnost koja svakoj do sada primljenoj članici jamči puni suverenitet, cjelovitost i sigurnost, što ima ogromne benefite, naročito u gospodarstvu. To je prednost “NATO-ovog kišobrana” pod kojim se, kažu, i bez “bronhija” lakše diše.

(Oslobođenje)