Piše: Milan SITARSKI, Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) Mostar

Izetbegović tu mogućnost minimizira, obzirom da je uvjetuje formiranjem Vlade FBiH u novom mandatu prije postizanja dogovora o Izbornom zakonu. Istina je da je sadašnja Vlada FBiH formirana još 2015. godine, temeljem rezultata Općih izbora iz 2014., a u međuvremenu su održani i Opći izbori 2018. godine, čiji rezultati u Federaciji nisu ni implementirani na formiranje izvršne vlasti.

To zbilja nije situacija prihvatljiva u funkcionalnoj demokratskoj državi, ali začuđuje Izetbegovićev govor o toj temi u kome potpuno zanemaruje vlastitu odgovornost za tu situaciju. Bio je vrlo dobro upoznat s činjenicom da je HDZ BiH, njegov koalicioni partner od 2015., izmjene Izbornog zakona stavio na prvo mjesto u svojoj izbornoj kampanji 2018. godine, jasno su mu te izmjene ponovili kao uvjet za formiranje nove federalne Vlade i poslije izbora, a one su nedvojbeno prepoznate kao nužne i u Političkom dogovoru koji je integralni dio Mostarskog sporazuma, koji je Izetbegović s Draganom Čovićem potpisao 2020. godine, uz pokroviteljstvo predstavnika EU-a, SAD-a, UK-a i OSCE-a.

Unatoč svim ovim činjenicama Izetbegović opet prejudicira redoslijed – najprije nova Vlada FBiH a onda dogovori o Izbornom zakonu, koji još nisu niti započeli, i to voljom samoga Izetbegovića. Time posve legitimnom čini slutnju da bi po mogućnom formiranju nove Vlade FBiH sasvim napustio bilo kakvu ideju o izmjenama Izbornog zakona, kao što je, uostalom, i do sada radio, jer nema baš nikakvih garancija za to da bi, kada dobije što želi, promijenio svoj stav po tom pitanju. Pregovore o izmjenama Izbornog zakona prije izbora nove federalne Vlade čak naziva ucjenom, zanemarujući činjenicu da je upravo on taj koji ucjenjuje beskrajnim otezanjem barem početka tih pregovora.

Glede samog sadržaja mogućnih izmjena Izbornog zakona, Izetbegović unaprijed izražava skepsu o mogućnosti dogovora, čime samo pojačava sumnju u nepostojanje iskrenih namjera da se do njega dođe. To pravda ne samo „vrlo udaljenim pozicijama SDA i HDZ-a“, kao da pregovori ne služe upravo nadilaženju političkih razlika, već i „udaljenošću presuda koje moramo implementirati“. On umjetno i potpuno neutemeljeno suprotstavlja, kao međusobno nespojive, „presudu Ustavnog suda po apelaciji Ljubić na kojoj inzistira HDZ i sve presude Europskog suda za ljudska prava na kojima inzistira SDA“. Freudovskom omaškom je tako priznao da ga ne interesira implementacija odluke Ustavnog suda vlastite zemlje, a ničime potkrepljeno je sebi prigrabio monopol privrženosti presudama Europskog suda za ljudska prava.
 
Takav postupak je mogućan jedino uz potpuno zanemarivanje merituma presuda obaju sudova – jer niti odluka „Ljubić“ na bilo koji način traži ukidanje građanskog principa, čijim se zaštitnikom Izetbegović predstavlja, jer je taj princip neporecivo zaštićen u načinu izbora i funkcioniranja zastupničkih domova i kantonalnih skupština, niti odluke Europskog suda za ljudska prava na bilo koji način traže ukidanje tijela namijenjenih zastupanju konstitutivnih naroda. Te odluke traže isključivo omogućavanje svim građanima, neovisno o njihovoj nacionalnoj (ne)pripadnosti, glasovanja i kandidiranja za izaslanike u tim tijelima. Niti više niti manje od toga. Izetbegović nepotrebno usložnjava realno postojeći problem tvrdeći, naravno netočno, da je ukidanje spomenutih tijela, Predsjedništva BiH i domova naroda, jedini način izjednačavanja svih građana u njihovim izbornim pravima.
 
On se formalno zalaže za „balans etničkog i građanskog“, što implicira da su konstitutivni narodi u BiH etničke grupe a ne nacije, a taj „balans“ vidi zapravo u potpunom ukidanju ili barem marginalizaciji nacionalne komponente. Upravo s tim ciljem uvodi u cijelu priču komponentu koju niti na koji način nije tretirala niti jedna odluka Europskog suda za ljudska prava u svom meritumu – „ono na čemu SDA posebno inzistira je da se ukloni asimetrija funkcioniranja Vijeća naroda u RS-u i Doma naroda u FBiH, odnosno da se oslobodi kapacitet većine u Zastupničkom domu“. Iznuđivanjem „kompromisa“ po ovome pitanju, koje je sam aktualizirao, on uvjetuje bilo kakav dogovor, što opet svjedoči da su mu odluke Europskog suda za ljudska prava tek puki izgovor za održanje sadašnjeg stanja, u kome Bošnjaci imaju realne šanse održavati hegemoniju nad Hrvatima.

Pored tog strateškog motiva, Izetbegović razotkriva i onaj taktički – zadržavanje podrške što većeg broja bošnjačkih birača, kojima je predugo obećavao spomenutu hegemoniju pa se sada boji njihove reakcije u slučaju stvarnog kompromisa s Hrvatima. To se razotkriva njegovim inzistiranjem na dubljem uvlačenju predstavnika međunarodne zajednice u pregovarački proces, jer bi njihovim pritiskom mogao barem djelomično pred predugo obmanjivanim bošnjačkim biračima pravdati eventualni kompromis, ali i inzistiranjem na uvlačenju drugih, „građanskih“ stranaka, čijim bi stavovima, koji se svode na još radikalniji hegemonizam, pravdao upravo pred inozemnim predstavnicima svoje nepristajanje na kompromis.

Još je jedan način na koji Izetbegović smanjuje mogućnost dogovora inzistiranje na nužnosti izmjena Ustava BiH, nasuprot činjenici da isključivo Izborni zakon i na njemu utemeljena akta sprječavaju pojedine građane u glasovanju i kandidiranju za pojedine dužnosti: “Nije mi jasno na koji način se može učiniti da Sejdić ili Finci budu izabrani u državno Predsjedništvo u kojem je rečeno da to mora biti jedan Hrvat, jedan Srbin i jedan Bošnjak. Kako će Jevrej ili Rom ući u Predsjedništvo? To je isto kao da mi objašnjavate da se može hodati po vodi. Ne može se bez ustavne promjene, a ako do njih ne dođe, neće biti novog Izbornog zakona“.

Izetbegović ili ne umije ili ne želi riječ „three Members: one Bosniac and one Croat“ u engleskom, mjerodavnom originalu Ustava BiH, prevesti s „tri člana: jedan bošnjački i jedan hrvatski“, već s „tri člana: jedan Bošnjak i jedan Hrvat“, premda je prva verzija neusporedivo bliža duhu engleskog jezika. Obzirom da je to za njega hodanje po vodi, neovisno zbog odsustva znanja ili elementarne dobre volje, ne začuđuje ni njegov hinjeni oprezni optimizam, a zapravo verbalna priprema za nastavak opstrukcije: „Zato nisam optimist da ćemo uopće doći do dogovora, a naročito da ćemo lako doći do njega, ali moramo pokušati”.

Zbog svega toga bi bilo odlično da mu se ispuni barem jedna želja – ona o dubljem uključivanju u pregovore o izmjenama Izbornog zakona predstavnika međunarodne zajednice, koji nikako ne vole gaženje sporazuma kojima su bili pokrovitelji, primjerice Mostarskog koji je tek djelomice ispunjen.