Piše: FARUK KAJTAZ

Prije svega državi BiH, ali i svima onima koji je vole i žele u njoj živjeti.
 
Polemizirati sa isključivim Dodikom jednostavno nema smisla, jer on priznaje „samo Sud vlastite partije“. Istini je najpribližnija konstatacija, kako Dodik poput političkih mu idola, Putina i Vučića sam samcat upravlja sistemom. Sam svoj majstor, uz nešto šegrta sa strane... 

Svi oni koji navodno obavljaju „važne funkcije“, samo su usputne pojavnosti u predstavi, koju „Mile Ronhill“, producira i režira na dnevnoj osnovi. Dodik se u Skupštini RS u srijedu dodatno „opustio“, pa je u javnost poslao nekoliko vrlo zabrinjavajućih poruka. Lakonski, nalakćen na skupštinsku govornicu, kao na šank u nekom banjalučkom bircuzu.
 
Najvažnija i najopasnija je ona o tome kako će on, „makar mu to zadnje bilo, kad-tad organizovati referendum od nezavisnosti RS od BiH“!?

“Solirao“ je Dodik o još nekim stvarima, ali je to sve puno manje važno od otvorene prijetnje secesijom, koju ne skriva - niti u pokušaju, a izgleda niti u izvedbi. Dodik je prema nekom svom shvatanju odnosa u BiH ili možda na nagovor „došaptača“, procijenio da je sada „pravo vrijeme“ za jednu ovakvu političko-medijsku diverziju.

"Hibrdini rat" širih razmjera.

Iza svega ovoga, ipak najvjerovatnije stoji – briga, a možda i strah, jer je Dodik itekako svjestan da BiH ulazi u ključno postdejtonsko vrijeme u kome su „svakakva čuda moguća“. 

Plan je da se u svom obračunu sa svima, koji BiH vide kao jednu od država na Balkanu sa evropskom perspektivom maksimalno koristi Skupštinom, kao „pokrivačem“ svega onoga što on i njegova ekipa sa vezama u Beogradu i Moskvi domisli. Želi izvršiti „preventivne političke udare“, prije nego prava pitanja stignu na stol. Unaprijed potrošiti neke teme ili ih opet nanovo aktuelizirati.

Posebno, sada kada u entitetu FBiH doslovno „gori“. Velikim dijelom i njegovom zaslugom, odnosno spremnošću Dragana Čovića da ga do kraja slijedi u međusobnom pogurivanju kada zatreba.  

To izgleda ovako...“ekipa“ se usaglasi da je trenutak da se lansira neka nova tema za stvranje krize i Dodik odmah zakaže skupštinsko zasjedanje, jer kao „želi konsenzus i legitimitet“. Osim što dobija pozornicu za neograničeni nastup sa elementima lošeg „stand-up“ komičara, Dodik ovim činom vješto manipulira i slabašnom opozicijom pred, koju uvijek postavi neku veliku naciononalnu ili nacionalističku temu, preko koje „opozicija“ teško prelazi i zapravo odobrava.

Bitka se ne vodi tako oko same Dodikove teme već se postavljaju pitanja: Ko je veći Srbin i ko je uradio više na „državotvornosti“ ovog BH entiteta, te njegovoj mogućoj samostalnosti u okviru novog neproglašenog, ali stvarnog projekta „Male-velike Srbije“.
 
Sve je, naravno, unaprijed režirano do zadnjeg detalja.

Dodik, prvo, poput pokojnog Fidela Castra višesatno „izmasira“ poslanike i uputi niz uvreda, na šta onda kao uslijedi nemušta reakcija prozvanih i sve se završi na glasaškoj mašini, koju Dodik kontoliše. Opozicija se, u međuvremenu pravi da ima važnijeg posla u skupštinskim hodnicima i kafićima od tamo nekog glasanja.

I „sve je super i sve je za pet“....

Dodik zabija još jedan lagani „zicer“, na kome mu aplaudiraju iz Beograda i Moskve, dok opozicija vjeruje da je dokazala svoju "nacionalnu čvrstinu", ali da ne želi da učestvuje u „Dodikovim predstavama“.

"Sto puta", već viđeno i odigrano, ali ovoga puta, ipak najopasnije do sada. 

Sve su prilike da ovaj put, Dodik ne testira samo „bilo“ bošnjačkih političkih prvaka u procesu negiranja državotvornosti BiH, već i šalje jasne „pregovaračke koordinate“, međunarodnoj zajednici, prije svega SAD i predsjedniku Joe Bidenu, kako se on - uz pomoć Beograda i Moskve namjerava ponašati.

Bio je to svojevrsni Dodikov „Gazimestan“, nakon koga je sve jasno i nakon koga će malo toga ostati isto.

Mile je prešao granicu i to svima treba biti jasno, kao što trebaju biti jasne i moguće posljedice jedne takve opasne politike. Upustim li se u dalje referiranje Dodikovog govora u Skupštini RS i Miloševića na Gazimestanu, suština poruke „vladara RS“ nije bitno dugačija.

Zato se podsjetimo Slobinih „proročanskih riječi“ iz 1989. godine, koje još "zvone mnogima u ušima": ...Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.”

Dobro je to imati na umu, dok slušamo nalakćenog Dodika sa skupštinske govornice.

(Prenosimo s autorovog bloga)