HAJRUDIN HROMADŽIĆ ZA PORTAL "NOMAD": Distopijski "Bošnjakistan" bi bio bijedan i jadan kao što su kantoni s bošnjačkom većinom!

Seže li bošnjačko-muslimanska „minder politika“ barem milimetar dalje od provincijalne, parohijalne i palanačke, usko sebične, materijalistički motivirane ambicije da sebe i svoje bogato ‘namiri’, a raji posije džamiju do džamije, izgrađene arapskim parama, kako bi ih u njima lobotomizirali pričicama o onostranim dženetskim hurijama, dok životare u ovostranom siromaštvu i besperspektivnosti?

  • Mini market

  • 11. Maj 2021  11. Maj 2021

  • 14

Očekivano burne bile su reakcije na famozne non papere u tzv. regionu, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Posebno se to odnosi na onaj prvi, tzv. Janšin, koji se u medijima pojavio sredinom prošlog mjeseca. Rastegnuli su se komentari na njega uzduž i poprijeko, u predvidljivim okvirima. Neki su se odmah sjetili one čuvene Tuđmanove salvete s naškrabanim crtežom podijeljene BiH. Drugi su asocijacijama otišli korak nazad, do (polu)tajnovitih susreta Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu. Treći su povikali da genocidna tvorevina koja je u Daytonu legalizirana zadobivši entitetski status ‘države u državi’, nikada ne može i ne smije dobiti priliku da se odvoji od ostatka Bosne. Razumniji i prizemljeniji su nas podsjetili da je BiH „bure baruta“ na Balkanu i da je jako opasno poigravati se s takvim scenarijima. Bilo je i onih koji su osuli paljbu na spomenutu slovensku vladajuću politiku koja je navodno iz zaleđa dobila rusko-mađarski mandat da u Evropi pokrene ovu priču… Sve i svašta se tu spominjalo i još će se spominjati.

Bošnjaci, „etno-trauma“ i Republika Srpska

U obilju svega toga osvrnut ću se, u kontekstu ove svježe političke afere, upravo na onaj njen segment koji se odnosi na BiH, odnosno specifičnije na recentnu poziciju i perspektivu Bošnjaka. Kada kažem Bošnjaci, na ovom mjestu ovom prilikom mislim na tzv. bošnjačku elitu, političku i intelektualnu (ako takva postoji), odnosno na političke partije koje imaju prepoznatljiv bošnjački predznak u svojim nominalnim, javnim ideološkim reprezentacijama. Nekoliko početnih prepreka valja preskočiti kako bi se dospjelo do pokušaja odgovora na vrlo općenito pitanje koje sam si zadao u naslovu teksta.

Jedna od takvih prepreka je ona koju ću nazvati „etno-trauma“. To je dobro poznat i nerijetko spominjan bosanskohercegovački društveni fenomen vezan uz Bošnjake. Iza pojma krije se kolektivno-emocionalna frustracija, ideološki izoblikovana nacionalna rana koja ima objektivna utemeljenja u iskustvu rata, a hranjena je i baštinjena kroz viktimizacijski sindrom u poraću. Identitet kolektivne žrtve koja nije dobila adekvatan tretman i satisfakciju za svoju patnju, iskustva etničkog čišćenja i genocida. Relativno je lako, dakle, pronaći uporišta za takav osjećaj u ovdašnjoj, još uvijek recentnoj, historijskoj epohi kojoj se ne dopušta da prođe.

I nije tek površna detekcija stanja stvari po hiljaditi put ponoviti da načini nastanka, postojanje i ustroj Republike Srpske ‘bole Bošnjake’. Da je riječ o zlu, velikoj nepravdi i ratnom plijenu izvojevanom kroz ratnu agresiju, masovna ubojstva i silovanja, razaranja gradova i spaljivanja sela, progone i genocid. Kao i što bi svaka suptilnija, istančanija analiza te strašne epizode bosanskohercegovačke i jugoslavenske historije iz prve polovine 1990-ih – koja u formi i kapacitetu daleko nadilazi konture jednog teksta na portalu – nužno morala uključivati i dimenziju odgovornosti tadašnjih i sadašnjih bošnjačko-muslimanskih, izetbegovićevsko-cerićevskih politika u domeni njihove moći i utjecaja. Mislim, naravno, na aspekte islamizacije u dominantnoj bošnjačkoj politici s kraja 20. i početka 21. vijeka. Na ono što su započeli Did i Efendija za rata, a želio bi dovršiti nedorasli Sin u poraću.

Ali šta ćemo sad, više od dvadeset i pet godina nakon završetka rata, sa svim tim, s tom teškom, grozomornom prtljagom? Republika Srpska nije prvi, a sigurno nije ni posljednji historijski proizvod nastao na krvi i zločinima. Globalno gledano, simptom RS-a više je pravilo nego izuzetak u historiji čovječanstva. Kao i što nije nimalo isključena mogućnost da će Republika Srpska, možda već pri prvom sljedećem geopolitičkom tektonskom poremećaju u Evropi, i formalno realizirati svoju ‘nezavisnost’ za koju već sada, zahvaljujući katastrofalnom Daytonskom sporazumu, ima pripremljeno sve što joj za taj finalni čin treba. Svi znamo da je RS po tom pitanju već dugo na stand by. Nezgodna okolnost pritom, koja im otežava realizaciju te ambicije, jest težak simbolički uteg tog entiteta-‘države’ zbog, na međunarodnom sudu dokazanog i presuđenog, srebreničkog genocida.

Ponavljam, velika je etička, politička, historijska i ljudska nepravda već i zamisliti Banja Luku u Srbiji, ali u politici nema mjesta za emocije. Pa zaključiti da će se spomenuti scenarij možda, nažalost, i realizirati – za pet, deset ili trideset godina, nebitno – mogu svi koji su sposobni i koji žele trezveno, racionalno, posttraumatično misliti o tome. Iako to možda glasno ne izgovaraju. Nije isključeno da će se otcjepljenje RS-a pokušati izvesti i uz ponovni ratni konflikt, ali vrlo vjerojatno ipak ne u onom obimu kakav se desio prije skoro trideset godina.

Fetiš države

I pored svega toga pitam se treba li – bilo glorificirati, bilo oplakivati – historijsku tvorevinu zvanu nacionalna država? Nju koja stalno, u stotinama primjera kroz historiju, mijenja svoje granice, mutira nestajanjem jednih i nastajanjem drugih država. Jednako su stoga besmisleni i narodni kolektivni ushiti raspojasane sreće kojima su popraćeni nastanci istih tih nacionalnih država. Iako sam svjestan da teška i turobna iskustva naroda bez države – tu redovno prve asocijacije vuku ka Palestincima i Kurdima – mogu polemički i argumentativno proturječiti pitanjima i stavovima koje ovdje iznosim.

Nadalje, predlažem da pokušamo na trenutak misliti onkraj fetišističke zaslijepljenosti veličinom teritorija vlastite zemlje, tog duboko ukorijenjenog identitetskog sindroma evropske nacionalne moderne države koja se postupno oblikuje od 17. do 19. vijeka. Pa se u tu svrhu zapitajmo u kakvom su danas kvalitativnom odnosu veličina države i broj njenih stanovnika na jednoj, s njenim uređenjem i dosegnutim razinama funkcionalne organizacije na drugoj strani, to jest sa sposobnošću države da servisira potrebe svojih građana, promiče vladavinu prava i zakona, razvoj institucija, proizvodnih i radnih kapaciteta, a sve u uvjetima svijeta globalnog kapitalizma 21. vijeka? Je li tipičan simptom logike kolonijalne epohe – opsjednutost veličinom kao simbolom snage, važnosti i moći – i dalje aktualan kao prije sedamdeset, sto ili sto pedeset godina? Radim kratak ekskurs i postavljam ova pitanja kako bih pokušao provući recentna bosanskohercegovačka politička prepucavanja kroz globalno-historijski rakurs.

Bošnjačko tapkanje u mraku

Odnosno, navodim spomenuto i kako bih se istovremeno preko šire globalno-historijske putanje vratio u konture teme ovog teksta, te postavio sljedeći, uže definiran set pitanja. Znaju li Bošnjaci uopće šta bi s tim teritorijem, imenovanim država Bosna i Hercegovina? Jesu li to uspjeli doumiti u zadnjih trideset godina? Ili im se država, kakva-takva, ali ipak nekakva, naprosto desila, konjunkturom raspada Jugoslavije?

Zamislimo hipotetsku situaciju u kojoj bi ‘sutra’ neko svemoćan i dobrodušan uputio Bošnjacima na primjer neku ovakvu poruku: U pravu ste. Na krajnje neprihvatljive i nedopustive načine, agresijom, ratom i genocidom, oduzeto vam je pravo na državnu suverenost, nezavisnost i funkcionalnu cjelovitost, a to ste pravo imali zagarantirano zadnjim Ustavom SFRJ. Zaslužili ste priliku da u miru gradite svoju državu i ja vam je dajem.

Pa bi onda neko takav, svemoćan i dobrodušan rekoh, zamahnuo čarobnim štapićem. Jednim bi potezom Republika Srpska isparila kao da je nikad bilo nije, nestali bi eniteti, kantoni i ozakonjeni kanoni „konstitutivnih naroda“ u vidu „zaštite vitalnog nacionalnog interesa“, te bi BiH odjednom osvanula kao liberalno-demokratska, građanska Republika. A Bošnjaci, kao najbrojnija bosanskohercegovačka nacija, dobili bi priliku da pokažu svoj demokratski kapacitet i da, zajedno s ostalima, provedu oblikovanje i organiziranje suvremene „Bosne i Hercegovine za 21. vijek“ na cijelom njenom teritoriju.

Jesu li Bošnjaci-muslimani, to jest njihova politička i druga elita, u ove posljednje dvije i pol decenije ičim pokazali i dokazali, u kvalitativnom smislu, da bi znali šta i kako napraviti s BiH u njenom „punom kapacitetu“, u nekom ovakvom utopijski zamišljenom scenariju? Jesu li učinili išta čime bi zaslužili takvu priliku? I ima li tu uopće ikakvog potencijala, ideja koje bi bile razvojne, suvremene, preko kojih bi se razumjelo u kakvom svijetu i epohi živimo, pa bi se shodno tome gradila ideja države i državnosti primjerena ovom historijskom vremenu?

Ili se sva ta „bošnjačka priča“ o „suverenoj i cjelovitoj BiH“ završava kao kulisa za kompradorsku pljačku zadnjih ostataka od ostataka resursa koji su preostali od omraženog jugoslavenskog socijalizma? Prigodno se sjetiti i tog motiva u mjesecu u kojem padaju dvije simbolične obljetnice, dani Titovog rođenja i smrti. Tog „diktatora u totalitarnoj tamnici naroda“, složit će se uglas svi nacionalisti iz redova jugoslavenskih naroda. I bošnjački, naravno. „Tamnica“ u kojoj se jugoslavenske narode, među njima i bh. muslimane, opismenilo, moderniziralo i urbaniziralo, uvelo im vodu i struju u kuće i stanove, industrijaliziralo i pozapošljavalo, preselilo iz blatnjavih sela u moderne gradove, pa im u tim gradovima bolnice napravilo da ih u njima liječe doktori, a ne da im hodže ‘salivaju strahe‘ kad ih bolest dokači, sagradilo domove kulture… Ukratko, emancipiralo ih na svaki zamisliv način.

Koja i kakva se to onda ‘sloboda’ realizirala 1990-ih? Sloboda od čega, za koga i po koju cijenu? Šta su to neimari bošnjačke nacije stvorili u protekle dvije i pol decenije? Koliko su tvornica i radnih mjesta otvorili? Koliko škola, bolnica i vrtića izgradili? Koliko kilometara cesta asfaltirali? Postavljajući ova pitanja sjetih se grafita s jedne od brojnih oronulih novozagrebačkih fasada, koji se bez zadrški komotno može aplicirati i na bosanskohercegovačku stvarnost: ne znate ni okrečiti ono što je Tito napravio.

Ili će se ova noćna mora od života u ovoj i ovakvoj BiH naprosto završiti nakon potpunog iscrpljivanja zadnjih potencijala i resursa biotopa, kada se konačno – u brutalnom scenariju neokolonijalnog izrabljivanja koji neumitno predstoji – iscijede prirodni resursi poput voda i šuma?

Hipokrizija ‘bošnjačke elite’

Tome je srodan i drugi set pitanja koja želim postaviti. Je li ‘službeno Sarajevo’ svih ovih godina napravilo išta što bi možda ohrabrilo neke potencijalne, zamislive, pa čak još uvijek postojeće, bosanskohercegovačkoj ideji naklonjene snage i kapacitete u Banjoj Luci, Republici Srpskoj i zapadnom Mostaru? Jesu li ‘bošnjačke elite’ pružile ikakav argument bosanskohercegovačkim patriotama među Srbima i Hrvatima kojima bi ih uvjerili da doista, istinski i iskreno zagovaraju vrijednosna polazišta sekularne, građanske, demokratske države?

Seže li bošnjačko-muslimanska „minder politika“ barem milimetar dalje od provincijalne, parohijalne i palanačke, usko sebične, materijalistički motivirane ambicije da sebe i svoje bogato ‘namiri’, a raji posije džamiju do džamije izgrađene arapskim parama, kako bi ih u njima lobotomizirali pričicama o onostranim džennetskim hurijama, dok životare u ovostranom siromaštvu i besperspektivnosti? A sve to ima svoje direktne društvene posljedice u konformističkom netalasanju i kulturi nezamjeranja, šutnji i trpljenju.

Odgovori na sva ova brojna postavljena pitanja predvidljivo su negativni. I ne samo to. U onim rijetkim i teško izborenim političko-društvenim okolnostima kada se odškrine neki mali prostor nade za kakav-takav potencijalni iskorak ka onom što se obično etiketira građanskom, nad ili trans etničkom perspektivom – kao u nedavnom i neslavnom pokušaju izbora Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva – tada se te iste bošnjačke strukture moći svim silama zajednički upregnu da upravo daytonskim mehanizmima opstruiraju i miniraju takva nastojanja. Civilizacijski i moralni jaz koji nepremostivo dijeli dojučerašnjeg „bošnjačko-esdeaovskog“ gradonačelnika Skaku i gospodina Bogićevića, otprilike je simbolički usporediv s razlikom između današnje Bosne po mjeri ‘bošnjačke elite’ i nekad prosperitetne socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Bijeda ‘Bošnjakistana’

Pitanja i teze iz prethodnih paragrafa moguće je, uostalom, i empirijski testirati. Eno kantonâ u Federaciji BiH, recimo onog iz kojeg i sam dolazim – Unsko-sanskog (USK), koji su gotovo monoetnički, nacionalno predominantno bošnjački, a prema uređenju FBiH znamo da su kantoni male države u državi, imaju svoje skupštine, ministarstva, policije, univerzitete… Posjeduju, dakle, brojne institucionalne i zakonodavno-izvršne preduvjete da u velikoj mjeri vode autonomne politike, širok prostor da osmišljavaju investicijske strategije za privredu, privlačenje investicija i zapošljavanja, razvojne planove za infrastrukturu, demografske strategije, kreativne projekte za obrazovanje i kulturu.

Nema u takvim kantonima etničkog „drugog“ u značajnijoj mjeri – malo je Hrvata, još manje Srba, a ostalih jedva i u tragovima (prema posljednjem popisu stanovništva, u USK-u se preko 90% stanovništva izjašnjava kao Bošnjaci) – koje bi se moglo zgodno, priručno-manipulatorski optužiti za opstrukcije i posljedično nefunkcioniranje sistema. I pomaže li onda takva mononacionalna situacija kantonima poput USK da budu bolji, prosperitetniji, napredniji? Naravno da ne. Dapače.

Želim reći da onako kako danas izgledaju kantoni u FBiH s dominantno bošnjačko-muslimanskom populacijom, e tako bi nekako, možda i gore, sutra izgledao ‘Bošnjakistan’, teritorij dijela BiH, iscrtan i znakovito ofarban u zeleno, na vizualnoj projekciji tzv. non papera. ‘Vidim’ zapušten, provincijalan i zatucan begovat ‘bošnjačke elite’, koji bi sačinjavalo nekoliko stotina bogatih familija i par hiljada privilegiranih ljudi. Vladali bi takvi nemilosrdno s plebsom od nekoliko stotina hiljada, možda i s cijelim milionom, izmrcvarenih, osiromašenih, neobrazovanih i vjerski izmanipuliranih ljudi koji u Bosni nisu dobili priliku, a iz Bosne nisu uspjeli pobjeći.

Distopijski bi izgledala zemlja koju bi neometano vodili i kojom bi autoritarno vladali izetbegovićiradončićiskake i njima slični ljudsko-politički (polu)proizvodi, ovaj put oslobođeni balasta svojih kompanjona dodikâ i čovićâ. Ne bi bilo ni Srba, ni Hrvata da ih se optuži za opstrukciju ideje o državi i državnosti. Samo „fildžan Bosna“ i Bošnjaci, sami sa sobom, zagledani u svoju neuglednu sliku i priliku.

Da sumiram. Koliko je odvratna na fašizmu nastala „genocidna tvorevina“ Republika Srpska, toliko je i neprobavljiv neki zamisliv islamski ‘Bošnjakistan’ u granicama kojekavih non papera. Vjerska pseudo državica kreirana po mjeri ‘bošnjačke elite’ i njihovih falangi, uvaljana u blato koruptivno-klijentelističkog feuda kojeg su proizveli tokom posljednje tri decenije.

Pri svemu ovom frustrirajući okovi daytonskog etnopolitičkog modela uređenja države mogu samo biti činjenica, nikako ne i opravdanje za postojeće stanje stvari. I zato treba iznova ponavljati da prave žrtve postojeće bosanskohercegovačke društvene stvarnosti nisu ni Bošnjaci, ni Hrvati, niti Srbi, već Bosanci i Hercegovci. Njeni građani. Oni koji sebe vide i doživljavaju kao društveno-političke subjekte. I ne žele biti tek anonimne jedinke iz dodijeljenog i prišivenog im etnokonfesionalnog tora.

loading...

Komentari - Ukupno 14

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...