Piše: Dragan Bursać

Srbija se bori za Srbe i srBstvo još od 1918. do danas ali uvijek na teritoriji drugih država: BiH, Makedonija, Kosovo, Hrvatska, Crna Gora… i uvijek preko leđa i grobova državljana narečenih država.

Skupština Crne Gore je jednim udarcem opalila dva šamara velikosrpskoj politici na Balkanu. I to samo zato što je uradila dvije najnormalnije stvari na svijetu:

1.         Usvojila je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici

2.         Smijenila je opskurnog ministra Leposavića, javnog negatora genocida

Vulinova kancelarija za ispis iz Srbalja i druge ludorije

Ove dvije stvari su bile poziv svim kerberima narečenog srpskog sveta da se upuste u bjesomučnu nacističku utrku preko visokih prepona zdravog razuma, utrku u napljuvavanju svega crnogorskog, civilizacijskog i svega ljudskog.

Vučićevo kučence, Aleksandar Vulin, naučen da iz svoje submisivnosti još od skuta Mirjane Marković laje kako mu gospodar naredi, izdvojio se sa dvije svoje “umotvorine”, na kojim bi mu pozavidio i eugenički vrh nacističke Njemačke.

Prvo je rekao da su se oni koji su glasali za Rezoluciju u Srebrenici “ispisali iz Srba“, a potom još luđe, huđe i budalastije, najavio je neku vrstu fašističke polupropusne granice u Srbiji, na kojoj će biti zabranjen ulaz u zemlju svim onim koji su glasali za istu Rezoluciju o genocidu (sic!).

Republikosrbizacija Crne Gore

Ovo ludilo je donekle i očekivano, jer je u očima lidera srpskog sveta, Krivokapićeva vlada izdala osnovne postulate Velike Srbije u drugom oku u glavi, a koji su pod naletom SPC-a bili podastrti i zadani narečnoj apostolskoj vladi u Podgorici. Po tim postulatima, pod pashom smjene “diktatora“ Đukanovića, odigrala se klerikalna kontrarevolucija i to znamo svi. Naravski, od talibanskih kontrevolucionara očekivalo se da budu radikalni u srbovanju, makar koliko i njihova braća u entitetu Republika Srpska, koji se već decenijama ispišavaju po svijesti i savjesti svakog normalnog čovjeka. Makar toliko.

I dobro su počeli apostoli Krivokapićevi, odmah da vam kažem: sa implementacijom rigidnog zilotskog pravoslavlja; sa čuvenim lizanjem pričesnih kašika u doba korone; sa negiranjem ratnih zločina i eksplicite genocida u čemu je prednjačio sada već bivši ministar Leposavić; sa otvorenim pretvaranjem zemlje u četnikistan…

Stvari su se tako namjestile da je zvanični Beograd sve zajedno sa ludom i hudom opozicijom pozdravljao sve u 16 “demokratske promjene“ u Crnoj Gori. Dabome, vlast Vučićeva je to činila iz interesa i u ime ideologije srpskog sveta, a opozicija iz sopstvene ludosti, neukosti, nesposobnosti anticipranja realnosti ili u češćem slučaju još žešćeg nacionalističkog radikalizma.

Naravski u tom paketu, Crna Gora je trebala jednom za svagda da se postavi na premisi da se “genocid nije desio“. Jednako kao i Republika Srpska u BiH i Srbija. Pa je u takvoj postavci, valjda i najnaivnijem čeljadetu bilo jasno da Crnoj Gori nije namijenjena sudbina “demokratizovane zemlje“, kako su joj tepali i oni iz VO i iz NGO sektora. Ne, Crna Gora je tebala postati još jedno srpsko zilotsko gnijezdo. 

Big Prc

Stvari su se sjajno odvijale, do prije par dana, kad ono prc. Jedan veliki prc i zajeb u očima srpskog sveta od koga je prohisterisala i direkcija u Beogradu i ekspozitura u Banjaluci.

Dobri demokratski Crnogorci na čelu sa munjenim Krivokapićem, postali su tako usvajanjem Rezolucije o Srebrenici “izdajnici srpstva“. Nije sad najjasnije kako pripadnici drugog naroda u svojoj nezavisnoj zemlji mogu biti izdajnici srpstva, ali morate znati da je u velikosrpskoj mitologiji srpstvo nastalo odmah poslije ameba i sveobuhvatna je kosmička sila. No dobro.

Kažem otvorena je naci-utrka mentalno uškopljenih srpskih nacionalista u pljuvanju svih Crnogoraca koji poštuju ljudskost i Rezoluciju.

Zašto nacionalisti žele da im je cijeli narod genocidan?

I ne bi bio to što jeste onaj nesrećni kvaziistoričar Aleksandar Raković, rado viđen i citiran ideolog srpskog sveta, da nije za pola koplja nadmašio Vulina kazavši: “Kad nas 7,5 miliona krene na njih 100 hiljada..“, valjda zazivajući novi geniocid. Dobro nije sad najjasnije kako je to Crnogoraca 100 hiljada i ko su te genocidne delije koje bi ništile Crnu Goru-ne znamo, tek snažnijeg izričaja za bolesnu genocidizaciju vlastitog naroda, nisam odavno vidio.

To što Raković, kao relativni autsajder zaziva nove genocide, proglašavajući cijeli jedan narod-srpski za genocidan, manje je važno.

Mnogo je važnije da istu percepciju ima Vučić gruntovni vlasnik Srbije i Milorad Dodik, gazda manjeg BiH entiteta. U njihovim narativima i obraćanjima prisutna je perevertirana paralela između priznavanja genocida od strane Crne Gore (dakle treće zemlje) i nabacivanja kolektivne krivice za genocid svih Srba. Istina, suština daklaracija i rezolucija kojim se priznaje srebrenički genocid upravo je suprotna. Narodu se ukazuje na odgovornost koja može biti i masovna, ali se odriče masovne krivice. Jednostavno je. 

Ali, hajde de, ko sam ja da Vulina, Vučića, Rakovića, Dodika i ostale guje srpskog sveta ubjeđujem da ne budu baš toliki, kako oni kažu, autošovinisti.

Srbija kolektivno odbija da se suoči sa prošlošću

Ima tu jedna druga stvar.

Crna Gora je uz sve ostale države na Balkanu, izuzev Srbije i apsurdno BiH, konačno priznala genocid u Srebrenici i pokazala da će se, htjele to ili ne arhitekte srpskog sveta, ona naći na civilizacijskom putu, kojim je krenula kao članica NATO pakta.

Dakle ostala je BiH, raspolućena između zbunjene Federacije i protočetičkog entiteta Republika Srpska i Srbija, čija opozicija, ni sama ne zna šta je potpisala prije 11 godina, pa se impotentno divi samoj sebi kako je “još onomad potpisala Rezoluciju o Srebrenici“.

Istina, rezoluciju jeste, ali o zločinima ili kako to onomad Ana Brnabić reče licemjerno o “strašnim zločinima“. Genocida nema ni u naznakama. Dabome, jer se on i nije desio, ako pitate političare u Srbiji. I to važi za sve! Jednako za srpsku vladajuću ili opozicionu političku kliku. Čast izuzecima koji se mogu prebrojati prstima jedne ruke.

A dok postoji taj narativ u svim porama srpskog društva da se “genocid nije desio“, postojaće i velikosrpske težnje, ovaj put kroz najnoviji projekat srpskog sveta, koji ima zadatak da stalno i iznova, ovaj put u Crnoj Gori, napominje samog sebe kako su Srbi isključive žrtve. I stalno, i stalno…

Zanimljivo je i treba na to podsjetiti, kako se Srbija bori za Srbe i srBstvo još od 1918. do danas ali uvijek na teritoriji drugih država: BiH, Makedonija, Kosovo, Hrvatska, Crna Gora…i uvijek preko leđa i grobova državljana narečenih država.