"Luda zemlja". Kada 1990. godine knjigu s takvim naslovom piše psihijatar Jovan Rašković, sintagma može biti i dijagnoza vremena u kome jedan od cjenjenijih ljekara u nekadašnjoj Jugoslaviji postaje politički lider Srba iz Hrvatske.

"On se kao pjena na talasu nezadovoljstva izdigao za vođu srpskog naroda u Hrvatskoj", kaže tri decenije kasnije u intervjuu za BBC njegova kćerka Sanda Rašković Ivić, takođe psihijatrica i političarka.

Raškovićeva politička karijera neće potrajati, ali će biti upečatljiva - i prije smrti 1992. godine, vodstvo će preći u ruke drugih ljudi.

"Moj otac je zajednička ratna žrtva Miloševića i Tuđmana", zaključuje Sanda Rašković Ivić.

Jovana Raškovića, osnivača Srpske demokratske stranke (SDS) u Hrvatskoj, raspad Jugoslavije zatiče u Šibeniku, odakle odlazi u izbjeglištvo u Beograd, gdje i umire 1992. godine.

Osamdesete - "romantičarsko vrijeme vjere u demokratske promene"

Morska kuća Jovana Raškovića u Primoštenu, nadomak Šibenika u Hrvatskoj, tokom osamdesetih bilo je mjesto susreta intelektualaca koji će se u ratnim devedesetim naći na svim stranama političkog spektra - od nacionalista, do političkih liberala.

"Kraj osamdesetih bilo je vrijeme relativne normalnosti - bilo je nade da će se stvari riješiti u pravcu kakve-takve demokratizacije o kojoj se govorilo na tribinama u Beogradu i, posebno, u Sloveniji".

„Srpsko pitanje je u Jugoslaviji ostalo neriješeno zbog postojanja dvije pokrajine u Srbiji, kao i osporavanja nekih prava koje smo imali u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali to je bilo romantičarsko vrijeme vjere u demokratske promjene", prisjeća se Sanda Rašković Ivić.

U takvim uslovima, nezadovoljstva koja su tinjala počela su da isplivavaju na površinu, podržana "buđenjem naroda", kako ona opisuje dolazak na vlast Slobodana Miloševića u Srbiji.

"Srbi su u Hrvatskoj bili prilično zapušten narod - dok je obala blistala svjetskim sjajem, zaleđe naseljeno Srbima nije svugdje imalo ni dobru pitku vodu, autobuske veze, škole, ljudi su radili kao sezonski radnici u hotelima gdje nisu mogli da odsjednu uprkos obrazovanju.

"Ekonomsko nezadovoljstvo je bilo samo gorivo, a osnova je ipak bilo nacionalno nezadovoljstvo", ono je u Hrvatskoj bilo i odgovor i strah zbog onoga što se dešavalo sa usponom Tuđmana i HDZ-a, njegovim referencama na takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku."

Franjo Tuđman, osnivač i prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), stranke koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, o Nezavisnoj Državnoj Hrvatskoj (NDH) govorio je kao o kvislinškoj tvorevini nastaloj u Drugom svetskom ratu, ali i kao o izrazu historijskih težnji hrvatskog naroda za sopstvenom državom.

"Svaki strah ima ishodište u iracionalnom, čak i onaj koji je veoma racionalan, a Srbi su u vlastitom arhetipu nosili strah od zločina iz NDH čak i onda kad nije bilo direktne i neposredne opasnosti".

"Ako imate ljude koji vas lože i podgrevaju taj strah, onda ćete sigurno reagovati iracionalno - ili ćete se okameniti, ili ćete pobjeći, ili ćete se boriti", kaže Rašković Ivić, i sama po struci psihijatrica.

Ipak, kćerka Jovana Raškovića tvrdi da je njen otac imao sasvim drugačiji pristup.

"Moj otac nije podgrijavao strahove već je upozoravao i srpsku i hrvatsku stranu na opasnosti. Bio je odlučno protiv rata i ni u jednom njegovom govoru nemate ratne pokliče", kaže Sanda.

Hrvatska javnost zamjerat će mu upravo govore u kojima je pominjao "navodnu ugroženost Srba u Hrvatskoj", što će u sjećanju na Raškovićevu smrt kao dio njegove biografije navesti i Hrvatska radio-televizija.

Susreti sa Miloševićem i Tuđmanom

Jovan Rašković pokušao je da u direktnim razgovorima sa predsjednicima Srbije i Hrvatske objasni šta se može desiti u Jugoslaviji kojoj se raspad uveliko bližio.

"Miloševiću je u februaru 1990. rekao da Hrvatska želi rat da bi uopšte dobila nezavisnost koju ne može da dobije u miru, da su Hrvatskoj grozničavo potrebni ljudi i gradovi mučenici jer ih nije imala tokom Drugog svjetskog rata.

"Na upozorenje da bi najveću cijenu mogao da plati srpski narod, Milošević mu je rekao da je najbolje da se kao doktor vrati u ordinaciju, a politiku ostavi političarima".

U odnosima sa zvaničnim Beogradom, Raškoviću nije pomoglo ni prisustvo osnivanju opozicione Demokratske stranke poslije čega je postao još manje poželjan saradnik režima Slobodana Miloševića.

"Milošević se plašio čovjeka koji ima veliku harizmu, koji je obrazovan, demokrata, nacionalista u najboljem smislu te riječi. Ni Tuđmanu takav čovjek nije odgovarao - više su mu odgovarali zubari iz Komiteta, šefovi kninske policijske stanice, magacioneri i ostali".

Sanda Rašković Ivić kaže da je njen otac želio da pokaže Tuđmanu da je besmisleno voditi rat i insistirati na razlikama jer su dva naroda dubinski povezana.

"Ja sam tada bila udata za Hrvata i imala dvoje djece, Tuđmanova ćerka bila je udata za Srbina i imala dva sina".

"Politika krvi i tla, jako prisutna kod Tuđmana, mom ocu se činila besmislena i mislio je da ga, kroz pokazivanje onoga što ima u sopstvenoj kući, može zauzdati u budućim potezima".

U audio zapisu dijela tog susreta koji se nezvanično pojavio u javnosti mogli su se čuti samo fragmetni razgovora Tuđmana i Raškovića.

Oni su iskorišteni za kasnije optužbe na Raškovićev račun da je iznevjerio srpske interese u razgovoru sa hrvatskim liderom.

"To možda nije bilo politički, ali je bilo duboko ljudski i u skladu sa stavovima mog oca koji je bio spreman da priča i sa crnim đavolom, samo da bi srpski narod imao puna prava u Hrvatskoj", dodaje Rašković Ivić.

Iako se zbog ovih susreta našao na udaru i u Srbiji i Hrvatskoj, Jovanu Raškoviću kćerka nije zamjerala politički angažman.

"Mislila sam da je on pravi čovjek - ako neko treba da povede narod, a neko je to morao, bolje je bilo da to radi on nego neko drugi. On bi to radio nežnije i pametnije, a to je smetalo i Miloševiću i Tuđmanu."

Kako su razgovori o sudbini Jugoslavije postajali sve manje značajni, Rašković je na stranačkom skupu u Benkovcu 1990. godine okupljenima koji su tražili oružje poručio da ga od njega ne traže, ali da "ako treba oružja, valjda će se naći neko ko će vam ga dati".

"On je Srbima rekao da, ako hoće rat, moraju naći drugog vođu koji će im dati oružje".

„Nažalost, oni su taj izbor i napravili."

Izbejglice u Beogradu

Iako je decenijama bio jedan od najcjenjenijih psihijatara u Jugoslaviji, Jovan Rašković 1991. godine morao je da napusti Šibenik gdje je živio i radio jer je oko 35.000 ljudi potpisalo peticiju protiv njega.

"Bio je jako ljudski razočaran zato što je u Šibeniku proveo 35 godina, a nijedan porodični ručak nismo imali da njega triput ne pozovu na privatni broj telefona zbog nekog pacijenta".

"Ipak, smatrao je da je peticija plod užasnog pritiska i organizacije, kao što se i danas organizuje tapšanje ili protestovanje, a imao je razumjevanja za ljude i usput im je praštao".

Dok Rašković provodi kratko vrijeme u Kninu pa se seli za Beograd, njegova kćerka također odlučuje da napusti Zagreb i psihijatrijsku praksu na klinici Rebro.

"Odluka da se ode je donijeta poslije nekoliko mjeseci tegobnog života koji sam imala u Zagrebu, sa nekoliko ružnih incidenata, ponižavajućim napadom na mene pri povratku sa seminara u samom centru grada koji je prijavljen, ali nikad istražen.

"Tada sam dobila dva policajca ispred zgrade u kojoj sam stanovala i jednog u civilu ispred ordinacije", kaže ona i dodaje da je na automobilu zaticala izbušene gume, a taksisti nisu htjeli da je voze.

Godinu 1992, dok rat uveliko traje u Hrvatskoj, Rašković provodi u Beogradu, odlazeći povremeno u Knin - ali sa jasno smanjenim političkim utjecajem.

U tekstovima i intervjuima preispitivat će i sopstvenu odgovornost za događaje koji su nepovratno mijenjali Balkan.

"Osjećam se odgovornim zato što sam izvršio pripremu za ovaj rat, iako tu pripremu nisam vršio vojno, kao neko ko vidi rješenje u ratu, ali da nije bilo podizanja emocionalne vatre u srpskom narodu, ne bi bilo ni toga. U stvari, moja stranka i ja lično smo zapalili fitilj srpstva ne samo u Hrvatskoj", priznao je u intervjuu Vremenu 27. januara 1992. godine.

Šest mjeseci kasnije, Rašković će preminuti u njegovom beogradskom stanu.

"Moj posljednji razgovor sa ocem se odvijao na autobuskoj stanici, tako sam išla za Italiju jer nije bilo aviona zbog sankcija i on mi je rekao - evo dokle nas je dovela ova politika, ali ovo nije kraj.

„Bio je utučen i prilično slomljen, nesretan zbog patnji Srba, ali i onoga što smo mi počeli da radimo drugima.

"Umro je poražen u sopstvenoj politici - njegova politika bila je mir", prisjeća se njegova kćerka.