Piše: Đuro Kozar

Poslije presude bivšim šefovima Službe državne bezbjednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju u jednom beogradskom listu objavljen je tekst s tendencioznim naslovom “Srbin si, kriv si” kojim se želi sugerirati da oni nisu kažnjeni sa po 12 godina zatvora zbog ratnih zločina, nego samo zato što su Srbi. Ništa novo.

Kad god pristrasni mediji u Republici Srbiji i entitetu Republika Srpska pokušavaju opravdati svoje osuđene sunarodnike, hvataju se za mantru navodne nevinosti Srba koje eto “ni krive ni dužne” šalju u zatvor.

I advokat Branko Lukić poslužio se istom floskulom, pa je i on u slučaju Ratka Mladića išao na “nevinost”, jer general je “samo branio srpski narod u ratu koji su drugi započeli”. Mladić, pa nevin, koješta. Apelaciono vijeće u Haagu prihvatilo je optužnicu i bivši komandant Vojske RS-a će ostatak života provesti u zatvoru.

Klupko zla

Istina, u Haškom tribunalu i Sudu Bosne i Hercegovine najviše je osuđeno Srba, a puno manje Bošnjaka i Hrvata, ali ne može se s tim u vezi, po nečijoj nesuvisloj želji, praviti uravnilovka. Zločinci iz srpskog naroda nisu poslati u zatvor zbog svoje nacionalne pripadnosti, nego zato što su masovno kršili međunarodno humanitarno pravo - ubijali civile i ratne zarobljenike, a to su u svakom ratu zaštićene kategorije.

Presude su izrečene na temelju dokaza i pravičnih suđenja, ali se na suđenjima ispostavilo da je srpska strana planirano i sistematski vršila zlodjela protiv čovječnosti, a u okviru toga i masovno silovanje.

Mogli su se srpski vojnici i policajci bahatiti koliko god su htjeli budući da je u Republiku Srpsku sve vrijeme rata stizalo naoružanje, vojna oprema, rezervni dijelovi i gorivo prvo iz SR Jugoslavije.

Oko 1.500 starješina Vojske RS-a od 1992. do 2002. godine uredno je dobijalo plaće iz Beograda. Trideseti kadrovski centar Generalštaba Vojske Jugoslavije bio je zadužen za Republiku Srpsku, a 40. centar za Republiku Srpsku Krajinu.

Srbija je preko Službe DB-a, što je dokazano i na suđenju Stanišiću i Simatoviću, u BiH slala i paravojne formacije da zatvaraju, muče i ubijaju nesrbe, pljačkaju, ruše i pale njihovu imovinu, pa su tigrovi, beli orlovi, škorpioni, crvene beretke i drugi uvećavali ionako veliki broj ratnih zločina.

Saznanje da iza njih stoji susjedna država kod vojske i policije RS-a proizvelo je veliku razinu arogancije koja je podsticana nacionalističkom mržnjom prema drugim narodima čiji su pripadnici zbog realizacije etnički čistih (srpskih) područja, morali biti ubijeni ili protjerani.

Za zločince je problem nastao kad je 1993. počeo s radom Haški tribunal, a klupko zla brže se počelo odmotavati nakon prvih tajnih haških optužnica. Načelnik prijedorske policije Simo Drljača bio je na jednoj takvoj optužnici, a ubijen je 1997. godine kad ga je SFOR pokušao uhapsiti.

Znajući koje je zlo počinio, ne htijući da se preda, otvorio je vatru na pripadnike međunarodnih mirovnih snaga i okončao život.

On nije odgovarao za torturu u konclogorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, mnogi jesu, a bivši predsjednik Kriznog štaba Prijedora Milomir Stakić kaznu zatvora od 40 godina izdržava u Francuskoj. Janko Janjić iz Foče 2000. godine izbjegao je hapšenje tako što je u panici aktivirao ručnu bombu od koje je poginuo, dok su četvorica Nijemaca iz SFOR-a tada ranjena. Deset Janjićevih sugrađana, zbog ratnih zločina, osuđeni su u Tribunalu i Sudu BiH.

Suđeno je pojedincima, a ne narodima

Apsurdno zvuči činjenica da su se Srbi optuženi za genocid i zločine protiv čovječnosti nad Bošnjacima Srebrenice na prvom pojavljivanju u Tribunalu izjasnili da nisu krivi. Valjda su mislili da su uništili tragove masovnih zločina budući da su prekopavali primarne grobnice, a tijela ubijenih zarobljenika prebacivali u sekundarne, pa i tercijarne grobnice.

Kad im je, na temelju stotine hiljada dokaza, utvrđena nesumnjiva krivica i presuđena kazna zatvora, u Beogradu i Banjoj Luci su i dalje govorili da je Tribunal politički sud, a osuđeni su, bez obzira na sve argumente, smatrani nevinim. Ratne zločine pravdaju oni koji se, i pored poraza u ratu, nisu odrekli velikosrpske politike, nego je nastoje provoditi u miru drugim sredstvima. Istina se ne može negirati - rat u BiH vjerovatno je jedan od najbolje dokumentiranih zbog svih suđenja, prikupljenih dokaza, svjedočenja i ogromne dokumentacije koja je pohranjena i objavljena na internetu.

Naravno, suđeno je pojedincima, a ne narodima.

(Oslobođenje)