Piše: IVO KOMŠIĆ

Krivična odgovornost za ovu vrstu zločina, jedinog u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, konačno je utvrđena. Žalbeno vijeće međunarodnog Mehanizma za krivične sudove u Hagu, 8. juna ove godine, osudilo je na doživotnu kaznu zatvora Ratka Mladića, komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.

Drugostepeni organ ovoga Suda potvrdio je ustvari prvostepenu presudu od 22. novembra 2017. Ratko Mladić je kriv za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Zločini su počinjeni u periodu od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini.

Sud je Mladića oslobodio optužbe za genocid u šest drugih be-ha gradova (Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Foča, Vlasenica) iako su i u njima vršena masovna smaknuća Bošnjaka i Hrvata. U Srebrenici je u nekoliko dana ubijeno preko 8.300 civila bošnjačke nacionalnosti, djece, žena i muških starijih osoba.

Kada je Ratko Mladić sa svojim zločinačkim postrojbama ulazio u Srebrenicu, kao član tadašnjeg Predsjedništva Republike BiH, ušao sam u kabinet Alije Izetbegovića. Bio je to trenutak kada je on usplahireno s nekim razgovarao telefonom.

Pošto je on tu osobu oslovljavao s ”doktore” zaključio sam da se ne radi o vojnom licu nego o civilu, o ljekaru. Za mirnog i staloženog Aliju bilo mi je iznenađenje njegovo uspaničeno vikanje u telefon – ”Pa puca li iko doktore, zašto ne pucate?!”. Čekao sam kraj razgovora pošto nisam znao o čemu se radi. Nakon dugog i upornog ponavljanja ”Zašto ne pucate?” razgovor je završen.

Pitao sam što se zbiva. Vidno potresen odgovorio mi je da Srbi ulaze u Srebrenicu i da nitko nije niti jedan metak ili granatu ispalio na njih. Pošto je razgovor obavljao stojeći, spustio se u stolicu slobodnim padom. Shvatio sam težinu situacije i brzo napustio njegov kabinet.

Nikako to nisam mogao povezati s diskusijom i zaključcima sjednice Predsjedništva koja je bila prije mjesec dana. Tada smo na Predsjedništvu donosili odluku o deblokadi Sarajeva.

Glavni štab Armije BiH tražio je saglasnost Predsjedništva za tu vojnu akciju koju je veoma detaljno i naširoko objašnjavao Rasim Delić, zapovjednik Glavnog štaba.

Na upit što će biti sa Srebrenicom kada se krene u deblokadu Sarajeva, pošto smo imali informacije da Vojska RS-a opkoljava Srebrenicu, on je dao isto tako opširno objašnjenje kako se sa Srebrenicom neće ništa desiti.

Uvjeravao je Predsjedništvo da je štab za obranu Srebrenice pripremljen za napad, da imaju dovoljno naoružanja za to, da mogu najjačim napadima odolijevati dva mjeseca i da su već imali vojne vježbe koje su simulirale napad-obranu.

U međuvremenu, za dvadeset dana, Sarajevo će biti deblokirano što će srebreničko ratište potpuno rasteretiti. Situacija u Srebrenici, u koju ulazi Ratko Mladić sa svojom vojskom, na koju nitko nije ni metak ispalio, nije se mogla povezati s ovim objašnjenjima i uvjeravanjima.

Deblokada Sarajeva je trajala dva mjeseca i na kraju propala, Srebrenica je zauzeta za dvadesetak dana. Što se dalje desilo sa Srebrenicom, Žepom i njihovom okolinom, dokazao je Haški sud.

Sud se bavio međunarodno-pravnim aspektima tih vojnih događaja, individualizirao krivicu i utvrdio krivičnu odgovornost. Sud nije ulazio u povijesnu i političku odgovornost, niti je istraživao psihološku, moralnu, metafizičku, socijalno-psihološku pozadinu tog zločina.

Kao kod svakog zločina i kod ovoga je bila važna motivacija i odnos zločinca prema izvršenom zločinu. Tko je pažljivo pratio suđenje Mladiću mogao je lako utvrditi da na njegovom licu nema kajanja niti osjećaja krivice. I da nije izričito poricao krivicu vidjelo se da nema nikakve grižnje savjesti, da je uvjeren kako je ispravno postupao.

Ako zločinac ne prizna krivicu i ako poriče zločin, znači samo to da bi taj zločin ponovo počinio kada bi imao priliku. Pravna pravda u tim situacijama izriče najtežu kaznu koju ima na raspolaganju, a cilj joj je onemogućiti zločinca da ikada više dođe u tu situaciju. Tu se za sud slučaj završava.

Ostaje nerazjašnjeno ono što je dovelo do zločina, ono što je formiralo zločinačku svijest i psihu, bez čega nema zločina. To je posao za psihologe, politologe, sociologe i za druge društvene i humanističke istražitelje.

Mladić je, ulazeći u Srebrenicu, dao samo djelić odgovora na pitanja koja ostaju otvorena. On je pred tv kamerom, koja je bila njegova, za njegovo javno mnijenje i koja je pratila cijeli njegov pohod na Srebrenicu, objasnio i motive i ciljeve zločina.

Prije svega, Srebrenicu je preimenovao u ”Srpsku Srebrenicu”, zatim da ”poklanja ovaj grad srpskom narodu”, te da se radi o ”konačnoj osveti Turcima poslije bune protiv dahija”.

Ovom kratkom izjavom Mladić je dao nekoliko veoma važnih identifikacija kojima se može objasniti njegov zločinački pohod na taj grad, odsustvo kajanja i grižnje savjesti. Svoju borbu je identificirao s borbom naroda i sve što je činio opravdava interesom svoga naroda.

On pokazuje da ne djeluje kao pojedinac već izvršava zadatke u interesu naroda. Također otkriva da su ti interesi povijesni, da nisu ovovremeni, da su nastavak borbe protiv ”Turaka” s kraja osamnaestog stoljeća.

Također, otkriva najvažniji motiv svoga zločina, a to je identifikacija Bošnjaka, jednog od bosanskohercegovačkih naroda, s ”Turcima”.

One prve identifikacije nisu iznenađujuće s obzirom na to da je Mladić bio samo izvršitelj političkog cilja koji su osmislili neki drugi. On je samo umislio da je on taj koji taj cilj treba ostvariti i da je taj cilj najviša svetinja naroda. To je svetije od života ljudi, od božjih zapovijesti, od običaja pod kojima je on živio, odgajao se i školovao.

Međutim, iznenađuje ova posljednja identifikacija. Bošnjacima se oduzima pravo na BiH koja je i njihova država, u kojoj su ravnopravni s drugima, njima se oduzima pravo na život samo zbog toga što se identificiraju sa svojom državom, svojim običajima i religijom. On taj narod identificira s ”Turcima”, tačnije Osmanlijama i njihovom srednjovjekovnom vlašću na ovim prostorima.

Nije problem samo u tome što je Mladić izvršio zločin genocida, po njegovim riječima, u ime svoga naroda, nego što se nakon svega većina naroda identificira s njim. To su pokazale reakcije širom Srbije i Republike Srpske nakon presude Suda, reakcije medija i većine političkih organizacija.

Da taj fenomen zločina bude teži, prema njemu se nisu jasno odredili ni hrvatski politički saveznici stranaka koje djeluju danas u Srbiji i RS-u na idejama u čije ime je Mladić izvršio zločin.

Oni su otišli korak dalje pa sve Hrvate koji ne podržavaju njihovu politiku identificiraju na isti način kao što je to činio Mladić. Svi su oni ”Turci”, ”Alijini Hrvati”, ”turski zetovi” i sljedbenici, uključujući i fratre (”daidže”) koji se ne slažu s njihovom zločinačkom politikom.

Zapravo, radi se samo o istrajavanju na zločinu i pokušajima da se ono što je učinio međunarodni sud relativizira, pojedinci zaštite i preuzme kolektivna krivnja. Želi se uspostaviti politički mostobran koji bi omogućio pojedincima izvlačenje iz zločina.

A narod? Tko još može osuditi narod, narodu se ne sudi, narod ne može biti kriv. Važno je spasiti pojedince, njihov zločinački posao u ime naroda bit će zaboravljen. Radi toga zločince treba proglasiti herojima naroda, narodnim mučenicima, uzdići do svetosti.

To je već isprobana strategija, ona je već dala rezultate kada su u pitanju zločini svjetskih ratova. I najokrutniji zločini se mogu pokriti interesima naroda.

Istrajavanje na stereotipima i pogrešnim povijesnim identifikacijama je opasno i radi toga treba ga stalno razobličavati, pokazati jednostavno o kojim se interesima radi. Inače, zločini se mogu ponoviti.

U Mladićevom slučaju, kao i u hrvatskim slučajevima, radi se o zadržavanju i produbljivanju stereotipa koji zločin omogućuju i koji najzdraviju svijest mogu izokrenuti.

Bosna i Hercegovina je još plodno tlo za to. Radi toga se i formira novi stereotip, nova identifikacija s Arapima, Turcima, muslimanima teroristima.

Mladić je to jednom uradio i izvršio genocid. Tko danas može tvrditi da se taj genocid, s novim identifikacijama, ne može ponoviti, čak u širem obimu. Svijet bi vjerovatno, kao u slučaju Srebrenice, sve mirno promatrao.

Srebreničku identifikaciju je uradio Mladić. Tada nije bilo ni političke ni vojne snage koja bi je odbila.

Zašto danas nema snage koja bi odbila, jasno i nedvosmisleno, sličnu identifikaciju? U kojoj mjeri bošnjačka vladajuća politika, pa i nevladajuća, danas odbija te identifikacije, a u kojoj mjeri ih potvrđuje?

Zašto na te identifikacije ne reagiraju bošnjački intelektualci, nacionalne nevladine organizacije, političke organizacije Bošnjaka, nacionalna i znanstvena udruženja? Zašto se čvrsto ne drže teze da su Bošnjaci politički evropski narod?

Čast pojedincima koji ih odlučno odbijaju, ali i oni su najčešće meta napada iz vlastitih redova. Znakovito je da je najodlučniji bio reisul- ulema Husein Kavazović koji je, u jednom intervjuu prije godinu dana, odredio identifikacijske vrijednosti Bošnjaka i muslimana be-ha kao evropske vrijednosti i plavu zastavu EU-a odredio kao simbol pod koji se treba svrstati.

Drugi su uglavnom šutjeli, a bila je to prilika da se ta tema razvije naširoko i produbljeno.

Mladić će umrijeti u zatvoru i neće sigurno više imati priliku ponoviti svoje zločine. Međutim, njegovi motivi će ostati kao nacionalne vrijednosti jednog naroda. Njegov zločin je dobio samo krivično-pravno obrazloženje i osudu.

Ostaju neobjašnjene njegove mnoge zatamnjene strane. U sjeni genocida ostaje neobjašnjeno, između ostalog, ono Alijino uzaludno vikanje u telefon – ”Zašto ne pucate?”.

Što se desilo s oružjem za koje je zapovjednik Glavnog štaba Armije BiH uvjeravao da ga ima dovoljno za obranu Srebrenice i da se grad može braniti najmanje dva mjeseca? Zašto nije upotrijebljeno ako je tome bilo namijenjeno? Gdje je u tom trenutku bio ratni štab obrane Srebrenice i zašto nije djelovao?

Zašto nitko do danas nije ozbiljno uzeo svjedočenje Hakije Meholjića o pregovorima o razmjeni teritorije Srebrenice za Vogošću, ili barem izučio to svjedočenje? Ono ne može biti malo istinito, malo lažno, ono je jedno ili drugo.

Uostalom, Hakija Meholjić nije bio sam u tim razgovorima koji su se vodili u sarajevskom hotelu Holiday Inn, nedugo pred srebreničku tragediju. On je životom platio svoje traume i svoje nastojanje da dokaže istinitost svojih svjedočenja. Drugi i dalje žive i šute.

Također, ostaje neobjašnjeno ono što svjedoči Ibran Mustafić koji tvrdi da je ”srebrenički kaos izrežiran u međunarodnoj zajednici, uz suradnju s bošnjačkim političkim krugovima”. Mustafić je kao javni i sudski svjedok isključen kao ”psihički neuračunljiv”, ali ostaje činjenica da snage UN-a nisu branile svoju zaštićenu zonu, što potvrđuje njegove izjave.

Zašto su te snage iz zraka promatrale zločin u Srebrenici i nisu reagirale, o čemu je pisao i svjedočio francuski oficir UNPROFOR-a Guillaume Ancel. Je li i on neuračunljiv?

Zašto nitko iz cijelog lanca komandovanja tim snagama nije odgovarao s Mladićem zajedno?

To su činjenice, a ne insinuacije nečije psihičke neuračunljivosti. Uostalom, ni Meholjić ni Mustafić nisu slučajni svjedoci bez legitimiteta. Obojica su dio ratnog štaba Srebrenice, Meholjić je bio profesionalni policajac i zapovjednik policijskih snaga u Srebrenici, Mustafić je bio dio izvršne vlasti SO Srebrenica prije rata i u toku rata.

Ništa se u Srebrenici nije moglo desiti bez njihovog znanja i sudjelovanja. Od cijelog ratnog štaba samo su njih dvojica dočekali Mladićev ulazak u Srebrenicu.

Naravno, nikakva olakšavajuća okolnost ne može opravdati genocid u Srebrenici. Nitko nema pravo pobiti nevine ljude i ne postoji politički ili nacionalni interes u čije ime se to smije uraditi. Genocid ne smije biti rezultat nečijih političkih dogovora.

Uz to, Srebrenica se ne tiče samo Bošnjaka kao naroda, to se tiče svakog čovjeka – ljudskog roda. U Srebrenici je ubijen ljudski rod. Svi imamo pravo na istinu o tome i nitko nam ne bi smio to pravo oduzeti.

Mladić je sam rekao da je zločin izvršio u ime svoga naroda. Zločinac je svoj narod uzdigao iznad ljudskog roda i podredio ga njemu, njegovim interesima. To su radili samo nacisti.

(Prenosimo a portala Autograf)