Murali su na ulicama naših gradova novi fenomen, a o tome koliko je riječ o nečem relativno novom, svjedoči primjer Zagreba iz doba Univerzijade 1987. Tada su, naime, gradske vlasti službeno organizirale oslikavanje dugog betonskog zida duž pruge u Branimirovoj ulici u suradnji s umjetnicima, da bi Zagreb natjecateljima i gostima izgledao kao jedan od zapadnih gradova. Prije toga, a i to tek od početka osamdesetih, na zidovima su ispisivane navijačke parole, neka imena i rijetko duhovite rečenice. Takvo stanje je zapravo potrajalo sve do posljednjih petnaestak godina, kada se kultura murala konačno etablirala i razvila u dva smjera. Manji je bio onaj prosvjetiteljski, unutar kojeg su umjetnici putem street art festivala oslikavali čitave zgrade i ogromne zidove svojim jedinstvenim djelima ili bi se u dogovoru s gradskim vlastima izrađivali veliki murali u čast zaslužnim ljudima ili događajima. Mostar je, na primjer, umnogome uljepšan i donekle odmaknut od isključivo ratnih tema zahvaljujući festivalu ulične umjetnosti, dok je Sarajevo na taj način odalo počast Davorinu Popoviću i Narodnooslobodilačkoj borbi, odnosno spomeničkoj baštini koja je tu borbu komemorirala. U Karlovcu je, recimo, veliki mural posvećen Miroslavu Krleži.

SAMOSTALNA INICIJATIVA

No, drugi krak kulture murala izravno je vezan uz navijački, mahom desničarski pokret. Što je manji problem u slučajevima kada se na zidovima ukazuju tek posvete nogometnom klubu, a puno veći kada ta kultura krene u tumačenje povijesti i veličanje ratnih zločinaca i općenito ljudi i događaja koji ne zaslužuju nikakvu počast. Rijetki su slučajevi kao na beogradskom Dorćolu, kojeg su navijači Partizana oslikali muralima mahom kulturnjaka koji su navijali za taj klub i njihovim citatima. Situacija je realno takva da je gotovo nemoguće čuti bilo kakav glas pobune protiv simboličkog označavanja terena, ali ni protiv političkih poruka koje odatle izlaze. Ponegdje lokalna samouprava i da pozitivni odgovor na zahtjev da se neki zid oslika, ali u pravilu riječ je o samostalnoj inicijativi navijačkih skupina.

Što nas konačno dovodi do realnog problema pojava poput murala posvećenog Ratku Mladiću u Foči ili čitavog niza murala u čast Draži Mihailoviću diljem Republike Srpske, onih posvećenih Slobodanu Praljku po Hercegovini ili HOS-u po Splitu, s popratnim ustaškim pozdravom. Stvari bi bile puno jednostavnije i lakše za rješavanje kad bi se radilo o tome da je netko iz vladajućih nacionalističkih stranaka naredio navijačkoj ekipi koja radi murale da oslikaju nešto što bi trebalo poslati političku poruku, jer bi u tom slučaju stvar bila jednostavna za riješiti. Ovdje je, međutim, riječ o autentičnom uličnom fašizmu koji je došao kao posljedica uzgajanja nacionalizma i revizionizma kao samorazumljivih ideologija i stvarnosti, zahvaljujući čemu se ta ideologija samoobnavlja na zidovima ulica. Taj svojevrsni ulični fašizam s kojim mladi desničari dokazuju lojalnost vladajućim vrijednostima, smatrajući sebe paradoksalno revolucionarima i buntovnicima, izrasta iz raširenog uvjerenja koje su vladajući uspjeli prodati, da su stvari loše jer nas “oni drugi” ometaju da krenemo naprijed. Oni drugi su nekad rijetki preostali neumoreni ili neprotjerani pripadnici drugog naroda, a nekad ljevičari i uvijek sumnjivi Jugoslaveni, ali priča se, bez obzira na to koliko bila glupa i u konačnici amoralna, efektno obnavlja.

PREFARBANJE/IGNORIRANJE

I obnavljat će se sve dok nacionalisti ne izgube monopol na državu, obrazovanje i masovne medije, odnosno dok nenacionalističke partije ne počnu otvoreno odbacivati vrijednosti iz devedesetih godina. Kako ni jedno ni drugo nije na vidiku, preostaju samo dvije stvari. Jedna je organizirana akcija na prefarbanju tih murala, a druga na njihovom ignoriranju. I jedno i drugo je, nažalost, iznimno teško i traumatično za marginaliziranu bošnjačku zajednicu u Foči, što s druge strane govori sve o pravoj naravi konstitutivnosti svih na čitavom teritoriju Bosne i Hercegovine.
Ulični muralski fašizam vrlo precizno ukazuje na to o kolikoj se fikciji radi.

Piše: DRAGAN MARKOVINA

Oslobođenje