Zločinci imaju naciju i u njeno ime ubijaju

“…snage bosanskih Srba izvršile su genocid protiv bosanskih Muslimana (…) . Oni koji smišljaju i realizuju genocid teže da liše čovječanstvo raznolikog bogatstva koje mu daju nacionalnosti, rase, etničke grupe i vjere. To je zločin protiv cijelog čovječanstva, jer škodi ne samo grupi koja je na meti uništenja, nego cijelom čovječanstvu..”

Ovo je citat iz presude Radislavu Krstiću, komandantu Drinskog korpusa VRS čiji su resursi iskorišćeni za pogubljenje zatvorenika, Srebreničkih Bošnjaka, podsjeća analitičar crnogorskog portala CdM-a Ljubomir Filipović.

Po toj presudi, a u skladu sa izjavama svjedoka I forenzičkim nalazima – preko 7.000 muškaraca nestalo je iz Srebrenice nakon preuzimanja grada od strane Drinskog korpusa VRS 11. jula 1995. godine.

U toku rata dešavaju se spontani zločini, akti pomahnitalih bolesnika i sadista koji bez straha od kazne zadovoljavaju svoje nagone, silovanjima i klanjima nemoćnih ljudi. Krađom i paljenjem. I oko toga se možemo složiti, tu je krivica donekle individualna. To donekle opisuje Cacu na Kazanima i Batka na Grbavici.

Što to Srebrenicu odvaja od drugih zločina?

Srebrenica je grad na 18 km puta do granice sa Srbijom. Grad koji je sa Goraždem i Žepom jedini uspio da se odbrani u prvom naletu rata kada su snage bosanskih Srba potpomognute JNA i srpskom policijom etnički očistile ostatak Podrinja od muslimana. U toj Srebrenici je našlo spas oko 50,60 hiljada ljudi. Zamislite grad poput Kolašina, odnosno njegovo gradsko jezgro u koje se doseli 60 hiljada ljudi i koji se nalaze opkoljenih sa svih strana neprijateljskom vojskom, a prva slobodna teritorija je 120 km daleko, dakle na Cetinju.

Stanovništvo Srebrenice se bori i oružani sukobi traju do 1993. godine kada se Srebrenica sa Žepom u Goraždem proglašavaju za zaštićene zone. Tada se postavljaju UN punktovi oko zone, sa najvećim u bivšoj fabrici akumulatora na sjeveru opštine u Potočarima ka Bratuncu.

Dvije godine prenatrpano stanovništvo živi odsječeno od svijeta sa minimalnim količinama hrane i ljekova. A naoružanje i municija stiže rijektim letovima helikoptera sa slobodne teritorije.

Zašto u slučaju Srebrenice ne možemo odmahnuti rukom i reći “svi su činjeli zločine”.

Osvajanje Srebrenice i Žepe i na taj način osiguravanje kontinuiteta teritorije od Semberije do Hercegovina bio je strateški cilj srpske politike u Bosni, i iz tog razloga pred kraj rata Karadžić odlučuje da iskoristi posljednju šansu i “očisti” Srebrenicu. Sa juga grada, sa visokih kota Drinski korpus po naređenju Glavnog štaba ulazi u grad i jedan dio stanovništva bježi ka bazi Unprofora u Potočarima, dok kolona od 15ak hiljada ljudi rizikuje i kreće na put od 120 km ka slobodnoj teritoriji u Tuzli.

U bazi dolazi do sporadičnih zločina, silovanja i klanja, ali se glavnica zločina tek sprema na sastancima komande, i to hladno i proračunato.

Direktivom Mladić naređuje da se svo muško stanovništvo od 16 do 60 godina odvoji, nakon čega se odvode ka stratištima u hangare u Kravici, na vojnoj ekonomiji u Branjevu, Domu kulture u Pilici, i brojnim drugim mjestima gdje se od 500 do 1500 ljudi strijelja i ukopava u primarne masovne grobnice. Za par mjeseci te će grobnice biti otkopane a ostaci prebačeni i rasuti na druga mjesta po Republici Srpskoj.

Ako nakon svega ovoga ljudima ostane nejasno zašto ovaj zločin ne može biti individualan, nego da iza njega stoji organizovano državno nasilje, onda je problem psihološke i ideološke prirode, a ne neznanja i naivnosti.

Mantra da zločinci nemaju vjeru i naciju koja se ovih dana servira iz Beograda, a odzvanja iz usta crnogorskih državnih funkcionera upravo služi svrsi da se odgovornost, ne srpskog naroda u cjelini, nego srpske države – zaboravi.

Kako reče Nikolaidis u odličnoj jučerašnjoj kolumni – ako ne osudimo ideologiju koja je mobilisala ljude da ubijaju, onda nismo osudili ni zločin

Mantra da zločinci nemaju naciju sprječava srpsko i dio crnogorskog društva da prođu neophodne katarze, tj. da se konačno suoče sa genocidom koji je u njihovo ime počinjen. Poput onih Njemaca koje su vodili na ture po koncentracionim logorima, možda i naše srednjoškolce treba odvesti na jednodnevnu posjetu stratištu u Potočarima. Škoditi neće sigurno.