Piše: Ivo Anić

Reci nam profesore tko je Dario Kordić? Čovjek koji nam danas dolazi na fakultet govoriti o Bogu, o Bogu kojeg je upoznao kroz devet godina koje je proveo u sobi tri puta tri metra?

Reci nam profesore tko je taj čovjek koji se molio Bogu punih devet godina, zatvoren, sa jedinim što je imao u ruci - krunicom? Reci nam profesore tko je taj čovjek što je tijekom svog suđenja osjetio kako je istom tom Bogu sve bliži i bliži? 

Ispričaj nam profesore tko je taj čovjek što nam dolazi predavati na fakultet o svojim iskustvima s Bogom kojem je ovaj bio jedini spas u tom dobu, kako ga on zove, dobu odmazde, kada su njega nevinog mučenika odveli u Haag?

Nije li to onaj isti čovjek o kojem su ispjevane pjesme? O čijoj su golgoti pjevali Miroslav Škoro i Marko Perković - Thompson? Kakve je strahote prošao taj nesretni čovjek, profesore, zatočen na pravdi istog tog Boga, u haškom pritvoru, pa zatim još deset godina zatvoren u Grazu? Kakvom je to krvoproliću svjedočio taj mučenik profesore, kada je tek u zatvoru upoznao Boga i o čemu će nam točno predavati taj čovjek, profesore?

Zar nije to bilo profesore prije četvrt stoljeća, kada su snage HVO-a napale položaje Armije BiH u Vitezu i u Lašvanskoj dolini? Dario Kordić, kao zapovjednik akcije, naložio je svojim vojnicima da krenu u to jutro, oko 5.30, u zoru. I krenuli su, Anti - teroristička bojna Vojne Policije HVO-a, zvani „Jokeri“, Viteška brigada HVO-a, popularni Vitezovi, te brigada „Nikola Šubić Zrinski.“ Ahmiće, taj mali zaseok od oko 200 kuća i isto toliko duša, napali su sa tri strane, tako da nije bilo mogućnosti niti koridora da se itko spasi iz obruča. Ušli su zorom u selo i počeli paliti kuće.

Namjerno, po planu osobno zapovjednika Darija Kordića koji je osmislio akciju, ostavljen je s južne strane sela jedan koridor, brisani prostor, tako da ljudi mogu bježati jedino na tu stranu. Na toj južnoj cesti sela čekala je najbolja postrojba HVO-a. Najspremnija. Ubrzo su i dočekali ljude koji su onako bunovni bježali iz zapaljenih kuća. Vriskovi, krici umirućih u kućama koje su vitezovi zabravili i žive ljude spalili u njima. Civile. Niti jednog vojnika u uniformi to jutro nije bilo u Ahmićima. Samo starci, žene i djeca. Njih oko 180. Slovima, stotinu i osamdeset. Muškarce su ubijali iz blizine. Metkom u potiljak.

Pred njihovim kućama, pred njihovim obiteljima, ženama, djecom. Nije ih bilo briga jer su znali, od samog početka to je bio plan, da iz Ahmića nitko živ ne izađe van. Pa je bilo valjda svejedno što su djeca gledala kako im ubijaju očeve, majke. Pred rođenim vratima.

Bilo je jutro profesore moj i plamen je lizao krovove, izbijao kroz prozore i vrata. Krici. Zapomaganja. Jauci. Jedan vojnik s bacačem plamena čekao je pred vratima da se ljudske baklje pojave na njima. Iz jedne kuće je istrčalo dijete u plamenu. Vojnik ga nije oborio rafalom. Pustio ga je da gori pred njegovim nogama. One koji su uspjeli izjuriti iz zapaljenih kuća okupili su na jednom mjestu. Majke su stiskale djecu nadajući se da vojnici neće pucati u najmlađe. Najmlađe dijete imalo je samo tri mjeseca. No nade su im se brzo raspršile zajedno sa gredama koje su pucale iz zapaljenim im kuća. I tada je krenula vriska. Vriskale su očajne žene i vriskala su očajna djeca. Kada su shvatili da im nema spasa. Da su vojnici ušli u selo da ih pobiju sve. Zaludu su zapomagali. Milosti nije bilo. Kada su pobili sve muškarce, krenuli su na žene. Ubijali su ih jednu po jednu, metkom u glavu. Izravno.

Djecu su pobili zadnju.

Profesore, možete li nam objasniti, što takav čovjek, kojem je dokazano da je zapovjedio taj pokolj, i koji je osuđen kao ratni zločinac za taj zločin dovraga radi na našem fakultetu? I tko je taj nesretni don Damir Stojić koji nam ga dovodi kao organizator, i što nama ti ljudi mogu kazati o Bogu, i kakav je profesore taj nesretni Bog kada je dozvolio sve te užase, i kada na koncu, dopušta da nam jedan takav užas živ i zdrav dolazi da ga gledamo, profesore pobogu?

Djeco moja, studenti moji. U očima Boga, tako nam veli Katolička crkva, svi zločini za koje se čovjek iskreno pokaje, ma kakvi oni veliki i  strašni bili, razriješe se prilikom svete ispovijedi. Ako se čovjek, a to nas uči sveta matera crkva, iskreno i pobožno pokaje, ako otkrije Boga i pronađe ga ponovo u svom životu, tada…

Što tada profesore?

Što je tada sa svim onim ljudima koje je taj čovjek, po osobnom naređenju, nevine pobio? Što je s tom djecom koja su danas trebali biti ljudi? I što je na koncu sa nama, djecom istih i sličnih godina kakve su trebala danas imati ta djeca? Zar je vama normalno da upravo takav jedan čovjek nama bude primjer? Da nam govori bilo što, o Bogu ili čovjeku? I tko nam garantira, profesore, da se taj čovjek iskreno pokajao? Da mu je žao za te silne zločine i krv nedužnih ljudi koju ima na rukama? Od kuda mi znamo profesore, da taj čovjek sve ne bi ponovio da mu se pruži prilika? 

Nije li upravo taj čovjek, profesore, ljubio zemlju kada su ga isporučili nama nazad i govorio o sebi kako je mučenik na pravdi Boga? Zar ljudi svjesni svog zločina takvo što govore? Da su nevini i da se ne kaju? A ako se ne kaju, i ako to znamo, koji se kurac događa profesore i zašto nam podmećete jednog takvog monstruma na fakultet i još pravdate taj svoj čin pokajanjem koje to nije, niti će s njegove strane ikada biti?

Odgovorite mi profesore!

U kakvoj ja to zemlji živim i kakvi su to fakulteti u kojima ima svega, samo Boga nema.